Arhiva

Sve što je loše može trajati zauvek

Dragan Jovićević | 20. septembar 2023 | 01:00
Sve što je loše može trajati zauvek

Foto Rajko Ristić

Jedan od verovatno najzanimljivijih izdavačkih poduhvata ove sezone svakako bi bila knjiga prigodno naslovljena Tušta i tma. Poduhvat je pre svega jer dvojica hroničara svakodnevice i društvenih kritičara u prepisci upiru pera na širok dijapazon društvenih tema koje oni, kao državni neprijatelji svojih nacionalnih književnosti, često odvojeno komentarišu. Oni su Svetislav Basara i Miljenko Jergović. U recenziji njihovih dopisivanja na teme fundamentalizma, feminizma, nacionalizma, svetske književnosti, običaja navodi se da upravo njihova pronicljiva igra dopisivanja razotkriva sve sličnosti u negativnim karakterološkim crtama svojih nacija, potvrđujući time još jednom tačnost Frojdove misli da se, preneto na slučaj Srba i Hrvata, njihova uzajamna netrpeljivost javljala najčešće usled patologije malih razlika. Kao pisac širokog kalibra, daleko najvoljeniji nesrpski spisatelj u Srbiji, Miljenko Jergović, u razgovoru za NIN, tu patologiju potvrđuje, ne praveći veliku niti suštinsku razliku među problemima naroda koji su nekada delili isti teritorijalni prostor.

Da li je realni život na ovim prostorima prevazišao maštu pisca?

Možda bi bilo tačnije reći da je takozvani realni život nadmašio sva naša negativna očekivanja. Ili smo, možda, ipak bolje prošli nego što se strahovalo? Što se tiče mašte pisca, ili umjetničke imaginacije općenito, ona je u trajnom nesporazumu sa zbiljom iliti realnim životom. Ono što je u priči moguće i realno, to je u zbilji često neostvarivo, nerealno, nemoguće. A događaji iz zbilje često nalikuju maštarijama lošeg pisca. Zato je opasno prepisivati stvarnost, jer stvarnost češće podsjeti na lošu, isforsiranu maštariju nego na nešto u što bismo mogli povjerovati kao u - realni život. Zato su i tabloidi, čak i kada ne lažu, nadrealniji od nadrealizma i fantastičniji od fantastične književnosti.

Da li se realnost prihvata previše ravnodušno, i kako vi kao pisac to razumete?

Prosječan građanin je, živeći u 18. ili u nekom od prethodnih mračnih stoljeća, za života vidio možda jednu ili nijednu nasilnu smrt. U 21. stoljeću uz jutarnju kafu, novine ili internet, on vidi više smrti nego za cijeloga svog, recimo srednjovjekovnog života. Prije stotinu ili dvjesto godina, naše savjesti su bile opterećene sudbinama naših bližnjih. Danas, zahvaljujući razvijenim sredstvima komunikacije, ali i vjeri u ljudska prava, slobodu i jednakost, na savjest nam naliježe ama baš sve što pada kao žrtva naših identifikacijskih polja. Ako si Srbin, na savjesti ti mora biti Srebrenica. Ako si Nijemac, odgovoran si za Holokaust. Ako si Europljanin, na savjesti su ti davljenici kod Lampeduze. Ako si čovjek, sve što vidiš i čuješ, svako ljudsko zlo za koje dnevno saznaješ, pada ti na savjest. Da ne polude, ljudi postaju ravnodušni. Netko bi ih trebao učiti da žive kao odgovorni pojedinci. Književnost, film, umjetnost, između ostaloga uče takvom životu u odgovornosti.

U umetničkim krugovima je uvek postojao otpor. Da li on danas postoji? Kako prolaze oni koji žele da budu društveno angažovani?

Pokret otpora da, ali čemu se opiremo? Tu se odgovori nužno razlikuju s obzirom na to jeste li Hrvat, Srbin, ili, recimo, Amerikanac, Belgijanac, Nijemac. Naš problem je nacionalizam, sa svim svojim sekularnim, religijskim ili rasističkim varijacijama, dok je njihov problem kriza globalnog kapitalizma, banke, ekološko zagađenje... Ne kažem da i nas sve to ne muči, ali mi je budalasto baviti se Volstritom u zemlji u kojoj pojedini katolički biskupi tvrde kako su komunisti izmislili Jasenovac da bi Hrvatima nametnuli osjećaj krivnje, ili u kojoj se ćirilica doživljava kao zločinačko pismo. Ovo, naravno, govorim kao građanin Hrvatske, i kao netko tko je rođen u hrvatskoj i katoličkoj porodici, jer to doživljavam kao teret vlastite tradirane, naslijeđene ili stečene odgovornosti.

Kako vidite fenomen pristajanja u Srbiji, Hrvatskoj i u BiH?

Lakše je živjeti i ne opirati se nego stalno biti poražena i ponižena strana. Također, lakše je ne misliti ništa i mrziti po potrebi, nego razbijati glavu kako je onom pored vas, jeste li ga istraumatizirali ili uvrijedili, kako biste mu mogli pomoći... Ugodnije je proživjeti život u čoporu, nego u samoći. Mislim da je danas, petnaestak godina nakon definitivnog okončanja svih naših ratova, osnova zdravog otpora u uživljavanju u poziciju onih koji su najomraženiji u nekome društvu. Onoga dana kada rulja mrzi homoseksualce, svima nam je dužnost da budemo pederi. Kada rulja razbija ploče sa ćiriličnim slovima, svi treba da pišemo ćirilicom. Tako bi to izgledalo iz moje perspektive. S tim da je položaj ćirilice u Hrvatskoj hrvatski, a ne srpski problem. Kao što je i Srebrenica srpski a ne bošnjački problem. Ili ćemo se s time nositi, ili ćemo biti ravnodušni i uzdati se da će vrijeme zaliječiti sve rane i popraviti sve kvarove.

Zbog čega su naša društva postala pasivna?

Vjerojatno zato što je u tim našim društvima malo jedinki koje bi se usuđivale ponašati kao nedruštveni ili protudruštveni pojedinci. LJudi se osjećaju ucijenjeni svojim identitetima. Vjeruju kako trebaju da ispune neke preduvjete, da polažu ispite i podvrgavaju se kolektivnim inicijacijskim ritualima, e da bi se mogli smatrati Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, Albancima... Recimo, kako ćeš biti Srbin ako javno pa još i narugano ne slaviš porodičnu slavu? Ili kako da budeš Hrvat, a da u Brazilu iz nekoga svog razloga navijaš protiv hrvatske nogometne reprezentacije? Mislite da nisu usporedivi slava i reprezentacija? Tako bih i sam mislio da me još 1998. neki pametni ljudi, moji stariji prijatelji, koji nikada nisu bili nacionalisti nego sve suprotno od toga, nisu upozorili na posljedice nakon što sam objavio članak u kojem sam deklarirao svoju navijačku strast: protiv vatrenih! Nije mi se, naime, sviđalo pucanje iz automatskog i poluautomatskog oružja, nisu mi se sviđali topovski udari u slavu nogometnih pobjeda. A kad vatreni ne pobjeđuju, tada se i ne puca. Pa zar ne mogu biti Hrvat ako imam malo osjetljivije uši i živce? Ali ne, bolje je u sve to ne dirati, bolje je biti pasivan.

Desimir Tošić je jednom definisao balkanske narode kao male narode sa slabim nervnim sistemom i smislom za orijentaciju. Kako ih vi vidite u njihovoj novoj fiksaciji prema Evropi?

Sviđa mi se to, mali dezorijentirani narodi sa slabim živcima. Desimir Tošić je, nažalost, bio jedan od rijetkih mudrih i sabranih srpskih ili hrvatskih političkih emigranata. NJegova mudrost sastojala se u tome što je Srbe i Hrvate umio zahvatiti jednim pogledom, progovoriti o njima u istoj rečenici, a ne padati u tu iritantnu nacionalističku i kvazinacionalističku zamku da o jednima govori isključivo antagonizirajući ih drugima. A što se tiče europske fiksacije Hrvata i Srba, ona je, zapravo, žalosna potvrda kako mi moramo pred sobom imati onog mehaničkog zeca da bismo znali u kojem pravcu trčimo i da bismo znali zašto trčimo. Težnja Europskoj uniji vrlo je slična težnji komunizmu. Put u Europsku uniju isto je što i put u komunizam. Samo što se, nažalost, u Europsku uniju na kraju dođe. I tada slijedi veliko razočaranje. Ne mislim pritom na činjenicu da u Europi ne padaju pečene kokoši s neba, nego mislim na nešto drugo: hrvatski ekstremni desničari, neofašiste i deklarirani neoustaše godinama su se pred ulazak vrlo pristojno ponašali. Ali već drugog dana po ulasku krenula je javna rehabilitacija Nezavisne Države Hrvatske, otvorene tvrdnje kako nije bilo zločina u Jasenovcu, te kako je ustaški pokret bio oslobodilački i nacionalno-emancipatorski. Neki dan, recimo, u jednim od dvoje glavnih novina u Hrvatskoj čitamo ovakav naslov: Europa bi bila naprednija da je Hitler pobijedio. A ispod vrlo koncentrirana psihopatološka ispovijest čovjeka kojeg predstavljaju kao povjesničara, u kojoj se, ali doista, bez imalo ograđivanja tvrdi kako bi nam svima bilo mnogo bolje da je pobijedio Hitler. Mislite da se nakon toga itko uznemirio ili javio da nešto opovrgava? Mislite da su ambasadori zemalja Europske unije u Zagrebu imali nekih primjedbi? Ama kakvi. Nakon što je ušla u Uniju, Hrvatska može biti kakva god želi. Ako su austrijske i talijanske banke u Hrvatskoj sigurne, zemljom mogu vladati i fašisti. Eto, to je ono što nam je, barem zasad, donijela težnja za europskim integracijama. Kako je srpski slučaj sličan i srodan hrvatskome, i kako ne vjerujem da su srpske političke, nacionalističke, navijačke i huliganske elite išta bolje od hrvatskih, mogu pretpostaviti da će se ista stvar dogoditi i u Srbiji kada uđe u Uniju. Najednom, recimo, više neće biti slobode štampe, niti će se itko buniti kada pretuku ili kantom govana zaliju uglednog književnika. U europskoj Hrvatskoj, piscu koji je, po narudžbi lokalnog fašista, zaliven kantom govana dok je mirno pio subotnju kavu, ruga se kulturna javnost, a napadač dobija podršku od pripadnika takozvane konzervativne, a u stvari profašističke elite. A takozvana građanska ljevica mudro šuti, ili poput aktivista Ministarstva kulture govore i pišu kako je pisac i zaslužio da ga zaliju kantom govana, jer se rugao nacionalnim svetinjama. Zaliveni pisac, ako to do Srbije nije stiglo, jeste Ante Tomić. Napad na njega nije osudila nijedna hrvatska javna niti državna institucija, niti su krivci uhvaćeni, iako su ih snimile nadzorne kamere i identificirali svjedoci. Policija je naprosto odbila raditi svoj posao jer se, očito, identificirala s napadačima.



Šta se dešava sa društvom u kome je kritika nepoželjna? Koliko to može da traje?

Sve što je loše može trajati zauvijek. Pritom, kada kažem zauvijek, mislim na trajanje života naših generacija, jer to je za nas zauvijek. Ima jedan roman Bulata Okudžave, zove se Gutljaj slobode, i bio je kod nas prilično čitan prije raspada Jugoslavije. Lijep i tačan naslov. Priča govori o čovjeku koji se zagrcnuo gutljajem slobode. Tako smo se svi mi skupa zagrcnuli gutljajem slobode, u vrijeme političke liberalizacije i kulturnog procvata u osamdesetima. Povjerovali smo da nam ta sloboda pripada. E pa, ništa od toga.

Šta kultura može da uradi u smislu buđenja društva iz ravnodušnosti? Kako vi kao samostalni umetnik/pisac možete tome da doprinesete?

Mislim da kultura nije vekerica pa da jutrom budi široke narodne mase. Ako nekoga budi, onda budi samo već probuđene. Ostatak naroda spava tvrdim snom i neće ga ni topovi probuditi. Ne vjerujem u pozitivno djelovanje institucija, osim u slučajevima kada se na njihovom čelu nađe neki pametan i slobodan čovjek. Takav će biti u stanju da instituciju podredi slobodnome djelovanju pojedinaca. Kolektivno djelovanje u kulturi i umjetnosti je iluzija. Važan i djelotvoran je samo individualni čin.

Hoće li nas ubiti komformizam?

Ubit će nas ravnodušnost. Ako nas već nije ubila.

Mržnja je opet nekome ustrebala

Koliko su jake rezerve mržnje i netolerancije u našim društvima?

Mržnja je među bivšim Jugoslavenima najefikasnije oružje. Ono se koristi kad god nekome zatreba. U mirnodopska vremena, ili u pauzama između verbalnih i fizičkih makljaža među narodima, mržnje zapravo i nema. To se u Hrvatskoj dobro vidi. Pred ulazak u Europsku uniju činilo se kako više nitko nema ništa protiv Srba, kako su Srbi naši dobri prijatelji, susjedi s kojim se najbolje razumijemo, ali čim smo ušli u Uniju, Srbi su opet najgori dušmani, bez obzira na to što su u hrvatskome društvu jedva vidljiva manjina. Ali sada se, recimo, nacionalisti i biskupi bave time da utvrde kojemu je hrvatskom lijevo-liberalnom ministru prababa Srpkinja, kome se tetka udala za Srbina i tko je u Srbiji služio vojsku. Mržnja je, naime, nekome opet ustrebala, pa ju je taj i aktivirao. Problem je u ravnodušnosti društva koje to ne želi primijetiti, niti tome pružiti otpor.