Arhiva

Leglo gordih „pokemona“

Slavoljub Šćekić | 20. septembar 2023 | 01:00
Leglo gordih „pokemona“
Dok svijet obuzima novo ludilo, a živuljke Satošija Tahirija iskaču iz svakog ćoška, moguće je da će dio slave nezasluženo zaobići crnogorskog hegemona. Iako kompjuterski nedavno opismenjen zbog elektronske vlade, njegov doprinos teoriji proširene stvarnosti u proteklih 26 godina vladanja prilično je originalan. Umjesto izmišljenih likova, on 620.000 Crnogoraca izmješta u virtuelni svijet. Četvrt vijeka Milu Đukanoviću uspijeva da trećina gordih Montenegrina vjeruje, želi da vjeruje, ili uz odomaćeni klijentelizam prihvata da „ovoga nema niđe na svijet“. Računica najdugovječnijeg tehnologa vlasti je prosta. Trećina stanovništva na izborima znači od 42 do 45 odsto glasova. Uz pomoć D’ Onta i poneki mandat iz manjinskog korpusa – taman za još četiri godine. Zato tu trećinu treba „pomaziti“, „pohvaliti“, zaposliti, jer „jedan zaposleni znači četiri glasa“. Ovo su stvarni citati iz afere „Snimak“, koja je razotkrila monstruozan mehanizam kontrole i političke korupcije, sveobuhvatnu zloupotrebu državnih resursa i bestidne dogovore u vrhu DPS-a. Novi izbori zakazani su za 16. oktobar. Deseti od početka višestranačja, četvrti od nezavisnosti. U zemlji gdje u 111 godina parlamentarne tradicije vlast nikada nije promijenjena na izborima. „Danas mi ne pričamo o Crnoj Gori kao o prosječnoj destinaciji, nego kao o destinaciji koja može da stane rame uz rame Monte Karlu ili San Tropeu. Ja znam da mnogi ljudi u to ne vjeruju, i utoliko gore po njih“, objavio je Đukanović na početku kampanje. Prije četiri godine on je obećao upravo Monte Karlo, plus 40.000 novih radnih mjesta. Najprostija upoređenja kažu da mu nedostaje još 34.000. Iako analize govore da samo udruženi i uz veliku izlaznost mogu savladati DPS, opozicija će opet na izbore u nekoliko kolona. To je drugi dio premijerovih, uglavnom podzemnih, aktivnosti koje mu dvije i po decenije idu od ruke, atomizirajući iole ozbiljniji otpor. Pod presijom kompletnog državnog aparata i tajnih službi, pod baražnom vatrom javnog servisa, svojih i janjičarskih medija iz Srbije, čudo je što opozicija uopšte postoji. S druge strane, smjena Đukanovića i promjene u društvu ogrezlom u korupciju i organizovani kriminal, ni ovoga puta nijesu jači motiv od međusobnih antagonizama, podjela na Srbe i Crnogorce, četnike i partizane, za i protiv NATO, za Ruse i „baš me briga za njih“. Iako je, navodno, još prije dvije godine crnogorski premijer obećao međunarodnim činiocima da ga neće biti poslije oktobra u izvršnoj vlasti i da DPS neće sam vladati, za to nema potvrde. Pod pritiskom Zapada, otežući koliko može, pristao je da opoziciji ustupi resore finansija, unutrašnjih poslova, socijale i poljoprivrede. Prethodno je Đukanović raskinuo 16-godišnje partnerstvo sa Rankom Krivokapićem i njegovim SDP-om i zamijenio ga Pozitivnom Crnom Gorom. Kroz novu većinu u parlamentu, zadnjih dana jula provukao je odluke koje kritičari smatraju posljednjim činom pohare zemlje. Prodaja zemlje u Buljaricama, gradnja nove termoelektrane, ugovor sa Italijanima o nastavku partnerstva u Elektroprivredi sa kontroverznom opcijom njihovog eventualnog izlaska. Ujedinjena reformska akcija Žarka Rakčevića odlučila je da napusti „Vladu izbornog povjerenja“. Demos Miodraga Lekića i Krivokapićev SDP još vagaju. Kako je ideja zajedničkog nastupa ili bojkota, u međuvremenu, postala nerealna, što god da urade, neće mnogo promijeniti. Dva puta se Đukanović do sada povlačio, obećavajući Solani, pa Širaku. Vraćao se kad oni prođu. Bolje od kolega u regionu naučio je da pliva u međunarodnoj politici, gdje se pojam demokratija sve češće mijenja stabilokratijom i vaskrsava Kisindžerova doktrina – oni su kurvini sinovi, ali su naši kurvini sinovi. Zato, on pazi da ne proizvodi regionalne tenzije, a da prividnom predusretljivošću zataškava unutrašnje. Podgorica praktično nema otvorenih pitanja sa susjedima, a u poređenju sa turbulentnom Makedonijom, Srbijom opterećenom kosovskim pitanjem, raspolućenom Bosnom i suzavcem obavijenom Prištinom, Crna Gora izvana djeluje kao svijetla tačka na Balkanu. Nešto kao najmanji zajednički sadržilac. Teško je zamisliti politički skup na visokom nivou na Balkanu koji će okupiti zvaničnike iz svih država. Osim u Crnoj Gori. Za međunarodnu upotrebu, Đukanović ima i ekonomske parametre, gdje mu region dobro dođe da se istakne. Od sticanja nezavisnosti udvostručene su plate i penzije i najveće su među zemljama u evropskoj čekaonici. Neto zarade su ljetos premašile 500 eura. Projektovani rast ekonomije za 2016. je rekordnih 4,7 odsto. Kada se, ipak, skine pozlata od riječi, ukazuje se državica, tek nešto manje jadna od komšiluka. Sa oko 3,6 milijardi eura BDP Crna Gora se nalazi tek na 41 odsto prosjeka po glavi stanovnika u EU. Zaduženost je premašila 2,5 milijarde eura, a sa kreditom za auto-put preskočiće tri četvrtine BDP. Za četiri godine od početka pregovora sa EU pređene su dvije trećine puta, znatno ispred drugih kandidata. Od 33 poglavlja otvorena su 22, a dva su već zatvorena. U novi izvještaj o napretku ući će i prve pravosnažne presude za visoki kriminal i korupciju, ideologu i kumu DPS-a Svetozaru Maroviću, njegovoj porodici i najbližim saradnicima za višemilionsku pljačku Budve. Svi su priznali i nagodili se da odleže između šest mjeseci i četiri godine i da plate od 30.000 do šest miliona eura. Možda samo vođen instinktom, Đukanović je poslije najtješnjih veza sa Rusijom i krupnim kapitalom iz Moskve, odlukom da okrene crnogorski brod prema NATO produžio svoj politički vijek. Početna upozorenja Zapada da su kriterijumi za NATO i EU isti, vladavina prava i ljudske slobode, u međuvremenu su se zagubila u kovitlacu ukrajinske krize. Slijedeći politiku EU uveo je sankcije Rusiji, što je iznenadilo i Brisel koji to od njega nije ni tražio. Oštri čak i lični napadi Kremlja samo su utabali put do odluke o punopravnom članstvu u Alijansi, što sada ratifikuju parlamenti zemalja članica. U sjedištu u Briselu, Đukanović je nedavno dočekan počastima i epitetom „oca nacije“, što se do sada nijesu usudili da izgovore ni čitav DPS niti iko od domaćih poltrona. Oponentima kod kuće, od kojih su neki zbog insistiranja na evropskim vrijednostima prošli ličnu i porodičnu golgotu pod Đukanovićevim režimom, ostalo je samo da nemoćno krše ruke. Ima li ovo, stvarno, igdje na svijetu?