Manu rukom, sablja sinu....

Vilotije-Vitko Milosavljević, star osamdeset tri godine, iz sela Plužine, nedaleko od Svrljiga, sam je sebi odsekao polni organ. Najpre ga je nožem zasekao a onda sekirom dokusurio.

2. Novine su događaj zabeležile.
Obeležile velikim naslovima.
Plasirali kao senzacionalno. Dešava se retko ali kad se desi, takva se priča daleko čuje.
Dok sam prije neku godinu lutao Pivskom planinom u potrazi za pričom o vukovima, uz oganj čuo sam priču, koju da nije bilo Vilotija, verovatno nikad zabeležio ne bih.
Duge su noći na Pivskoj planini pa je jedina zabava priča.
Kad se to desilo, ne pamti priča ali desilo se.
Oženili su momka. Momčinu.
Kad se kosilo, uvek je kozbaša bio.
Na kurjaka je golim rukama kretao.
Krlje je izvaljivao.
Ništa mu nije bilo da naobdan do Žabljaka pođe.
Oženili su ga iz dobre kuće viđenom djevojkom.
Bila je i velika svadba.
Kum se po običaju malo napio i sve je bilo onako kako treba da bude.
A sjutradan je pukla bruka.
U svitanje je mladoženja iskočio iz kuće raskopčanih gaća i sa prvim zracima sunca stavio mušku rabotu na kladu gdje je cijepao drva i klao kokoši.
Zamahnuo je sjekirom i sam ga sebi odsjekao.
Da me više ne bruka! rekao je.
Srušio se sav krvav pored klade.
Odnijeli su ga u Nikšić a bruka je pukla po selu.
Čulo je za to pola Crne Gore.
Na obraz je selu i bratstvu udario.
Kako će se ženiti posle toga.
Ko će im odive davati.
Stigla je priča čak do Mljetička.
A sjutradan se na igranki u zadružnom domu gdje je od svakud omladina dolazila, harmonikaš obezbijeđen, čula pjesma:
“Manu rukom, sablja sinu
Ode glava Pivljaninu.”
Poletjele su rakijske i pivske flaše, učini se lom.
U međuvremenu se čulo da njegovo bratstvo i nije iz Pive već da su dodigli iz Drobnjaka pa su Pivljani na vašaru kod crkve Ružice odgovorili pjesmom:
“Manu sabljom, ruka jaka
Pade glava od Drobnjaka.”

3. Kako novine saznaju, nesrećni Vilotije je otišao do komšija koji su vidjeli krvavu glavu a tek potom i pantalone. Kad su ga odveli njegovoj kući, na stolu su vidjeli sjekiru, nož i odsječen polni organ. Bilo je to strašno, kažu. Vilotije je pao u nesvijest a oni su pozvali Hitnu pomoć.
Pitali su ga što je to uradio a on je samo ćutao i slijegao ramenima.
Nesrećni starac je prebačen u svrljiški dom zdravlja a potom u bolnicu u Nišu gdje je operisan.

4. Eh, crni Vilotije!
Da je upoznao našeg seoskog kuma Timotija, nikad mu se to desilo ne bi.
Kum Timotije iz sela Dobri Do pod Lisom živio je preko devedeset godina.
I uvijek je volio da se mota oko tuđih žena i plotova.
Kad je umrla kuma Stamena, ženio se još nekoliko puta.
Polovini sela bio je kum a stigao je u devedesetoj da ode i do Amerike da posjeti ćerku. Živio je blizu sto godina.
Nije bilo sahrane, slave, pokajanja koje je propustio.
Pojaše na Dorata, stavi crnogorsku kapu i eve ti ga.
Ovu priču pričao nam je na dvorenju, na pokajanju pred zoru:
“Odem ja kod prijateljice, u komšiluk. Ka što sam vazda odlazio.
Muž joj na rad u Beograd a ona kukavica sama.
Duga je zima. Zabave nikakve. Mora se pomoć prijatelju.
Legnemo u postelju.
Kad oćeš.
Izdade me ajduk, zbog kojeg sam mnoge plotove preskako.
Mrtav, mrtav.
O Stamena, jaoknem.
Diž’ se Stamena i donesi mi tiganj!”
Kum Timotije je znavao svake jede. Brojanice od zmija. Kad bi se kome razvio pupak, zvali su njega. U čitavoj Limskoj dolini niko nije bolje savijao pupak. I niko ga nije savijao kao on. Pupak je savijao petom.
Donese Stamena tiganj. A tiganj garav ozdo. Skine se ploča od šporeta pa se cicvara vari na otvorenoj vatri. Misli kukavica, zna Timotije neku mađiju. Neku brojanicu i za tu rabotu.
“Donese ona tiganj, a ja uvatim pa ga cipcijelog nagaravim.
Što činiš to, Timotije?
Kako, što činim?
Kako što činim? Nek se crni obraz njemu a ne meni đe me obruka noćas.”
Tako je pričao kum Timotije i nije čudo što je blizu stotine poživio i što je do Amerike stizao.

5. Doktori su rekli:
Sada nije najvažnije da se penis prišije nego da mu se sačuvaju funkcije mokraćnog kanala. Nekoliko ljekara se dogovaralo kako to da izvedu, a ukoliko ne budu mogli ništa da urade, Vilotija će prebaciti u Beograd. Uostalom, to se nije desilo prvi put, samo što se za ranije slučajeve nije čulo.

6. Stari robijaš Pera Milošević Tihi Tat mi je pričao. Mnogo godina je Tihi Tat robijao i mnogo je robijaških sudbina znao.
Noć je.
Zelen se mesec vidi na nebu.
Stari robovi pjevaju.
Tiho, upola glasa.
Svetla su odavno pogašena.
Druže komandire, druže Kelaba, druže Šumski, družeee.
U našoj spavaoni jedan je sam sebi odsjekao...
Druže komandire, tiho. Probudite se...
U našoj spavaoni jedan ga je sam sebi odsjekao žiletom...
Žiletom ga je odsjekao...
Drži ga u ustima.
Ako već nečiji moram da duvam, onda ću moj da duvam, kaže.
Puna je kibla krvi. Puna je...
Druže Kelaba, tiho probudite se...zelen se mjesec vidi na nebu...zelen se mjesec vidi kroz rešetke...Stari robovi pjevaju.

7. Doktor Tomislav Stamenić:
“Povređeni Vilotije je dovezen kolima Hitne pomoći iz Svrljiga bez ikakve pratnje i dokumenata. Bio je prilično dezorijentisan i tvrdio je da ga je neko drugi povredio. Čak je naveo neka imena, ali to je sada stvar za policiju.”
8. Idem na groblje, na Đepanov grob, putem koji se sad zove put Miodraga Bulatovića i nosim svijeću i za kuma Timotija. Mudar li bijaše kum Timotije. Nije yabe poživio sto godina i svakoj drugoj kući u selu bio kum.
Od svakog belaja je lijek znao i za svašta brojanicu.
NEBOJŠA JEVRIĆ