Arhiva

Islam sa mirisom hašiša

NIN | 20. septembar 2023 | 01:00
Islam sa mirisom hašiša

Zapadna Afrika je zemlja loših vesti. Suša, najezde skakavaca, građanski ratovi i pučevi, glavni su događaji u najsiromašnijem delu planete. Četiri od pet zemalja u kojima se živi najgore na svetu, nalaze se u zapadnoj Africi. Na samom dnu UN liste koja ocenjuje kvalitet života kao četvrta za život najgora zemlja je Mali. Ova saharska republika sa 13 miliona stanovnika danas je najsiromašnija zemlja na svetu sa demokratski izabranom vladom. Po oceni njujorškog Freedom Haus-a, Mali i susedni Senegal su jedine demokratije među 49 zemalja sa muslimanskom većinom.

Za fundamentaliste širom islamskog sveta demokratija je jeretički koncept. Kuran je njihov ustav i oni slobodne izbore shvataju kao antiislamski čin kojim se suverenitet sa Alaha prenosi na narod. Ovakva shvatanja postaju sve raširenija i u zapadnoj Africi. Mali je danas ugrožen širenjem tri velika zapadnoafrička zla. Pustinja, sida i verski fundamentalizam polako podrivaju temelje stabilnosti nacije u kojoj živi dvadesetak različitih etničkih grupa. Trinaest godina demokratije u Maliju nije donelo rast standarda. Istovremeno su nezaustavljivi saharski pesak i virus side učinili probleme Malija još težim. Zato i ne treba da čudi što sve veći broj Malijaca vidi radikalni islam kao jedino rešenje.

Islamističke organizacije danas deluju širom zemlje. U mnogim gradovima pojavile su se i prve vahabitske džamije. Ovo saudijsko fundamentalističko učenje polako potiskuje mnogo tolerantniji marbutski islam koji je u Mali stigao iz susednog Maroka. Veliki broj malijskih muslimana nastavio je do danas da uz molitve u džamijama obavlja i razne paganske i animističke rituale. Netolerantni odnos prema ovoj viševekovnoj religioznoj simbiozi pokazali su poslednjih godina pored vahabita i mnogi marabuti, lokalne islamske vođe poznate po upotrebi magije i negovanju kulta svetaca.

Nekada su zapadni posmatrači opisivali liberalno marabutsko učenje kao “islam sa mirisom hašiša”. Hašiš se u Maroku koristi čak i u obredima nekih mističkih islamskih bratstava i redova. U zapadnoj Africi još je veći broj islamskih zabrana i zakona koji se otvoreno krše. Pivo od prosa, kao i marihuana, konzumiraju se širom Malija. Ispred Velike džamije u centru Bamakoa koju su podigli Saudijci, nalazi se pijaca fetiša sa trulim majmunskim glavama i zmijskim kožama koje “loši” domaći muslimani koriste u raznim vudu ritualima. Ali u udaljenim delovima ove zemlje koja je čak šest puta veća od bivše Jugoslavije, već vladaju dobro naoružani islamski puritanci.

Severom Malija danas hara gerilska Salafistička grupa za propovedanje i borbu koja održava bliske veze sa Al kaidom. Ova organizacija je poznatija po francuskom akronimu GSPC i njeni članovi su uspeli da na severu Malija proteklih godina naprave nekoliko velikih peščanih utvrđenja i baza za obuku. Salafisti su izveli seriju uspešnih napada na humanitarne radnike i učinili veliki deo Malija nebezbednim za turistička putovanja.

Po oceni Pentagona, veterani iz Avganistana priključili su se poslednjih godina salafističkim borcima. Nemačka vlada platila je prošle godine GSPC-u oko šest miliona dolara za oslobađanje 14 turista otetih u Sahari. Salafisti su najveći deo ovog novca uložili u kupovinu protivavionskih raketa, minobacača i teških puškomitraljeza. Veliki deo ovog oružja ostao je skriven duboko u pesku širom severnog Malija tokom antiterorističkih operacija američkih specijalaca prošlog maja. Veruje se da su se u Maliju sakrili i članovi Marokanske borbene grupe koja se smatra odgovornom za martovske bombaške napade u Madridu i prošlogodišnju seriju eksplozija u Kazablanci.

Neverni muzičari

Mali ima bogatu muzičku tradiciju i muzičari imaju ulogu kakvu na istoku Evrope igraju nezavisni mediji i nevladine organizacije. Zemlja u kojoj zanemarljiv broj stanovnika ima televizor i u kojoj skoro sve radio-stanice emituju samo muzički program domaći pop, neokrnjen MTV uticajima, danas predstavlja glavnu snagu otpora fundamentalizmu, korupciji i represivnim tradicionalnim normama. Salif Keita i Umu Sangare, dve velike malijske zvezde, najveći su neprijatelji islamskih fundamentalista. Umu i Salif veruju da islam nije rešenje za malijsku bedu.

Umu Sangare kaže da je rođena u “braku bez ljubavi”. NJena majka bila je praktično robinja svog bezobzirnog supruga. Umu je pretvorila svoju muziku u borbu protiv poligamije i ugovorenih brakova. Prva stvar koju je morala da nauči svoje obožavaoce bila je lekcija o ljubavi i pravu na izbor partnera. U zemlji u kojoj je preko 90 odsto odraslih žena “obrezano” (eufemizam za odsecanje klitorisa devojčicama), žensko emotivno i seksualno zadovoljstvo bilo je pre Umus proskribovana kategorija.

Salif Keita se redovno suočava sa mržnjom islamista prema muzičarima: “Pored moje kuće je džamija. Svakog petka oni propovedaju protiv muzike. Oni kažu da ako ste muzičar, onda ste nevernik.” Keita tvrdi da je mafija koju kontrolišu ekstremni marabuti zavladala piratskom proizvodnjom diskova ne bi li upropastila muzičare. Salif i kolege nemaju nikakve prihode od izdanja u domovini i žive od novca koji zarađuju na turnejama po zapadnim metropolama.

Keita tvrdi da muzička industrija nije jedina žrtva rastućeg islamizma. “Malijem se danas upravlja iz džamija. Verska politika danas vlada u mojoj zemlji. To je katastrofa. To je jedini pravi problem u Maliju”, izjavio je nedavno jednom muzičkom časopisu. On kaže da je situacija danas mnogo gora nego pre desetak godina. “Imali smo šansu. Postali smo demokratska zemlja. Ali to nam sada izmiče... Mi ovde sada imamo radikale. Oni žele da pretvore Mali u islamsku zemlju, kao što je Nigerija, sa šerijatskim zakonom i svim drugim. To je opasno. Jadan Mali. Ako uspeju, propašćemo, ceo region će biti uništen.”
Američka administracija pokazuje sve veće interesovanje za ovaj deo sveta. Predsednik Buš je posetio zapadnu Afriku jula 2003. godine samo nekoliko dana pošto je objavljeno da će SAD značajno povećati prisustvo svojih trupa u regionu. Od Bušove posete, SAD su izdvojile preko 125 miliona dolara za obuku i opremanje lokalnih snaga bezbednosti i potpisale seriju bilateralnih sporazuma koji su omogućili razmeštanje američkih trupa u Maliju i nekoliko susednih zemalja. Amerikanci pokušavaju da smanje i ogromni uticaj Pariza u bivšim francuskim kolonijama u zapadnoj Africi. Značajnu pomoć Amerikancima obezbedilo je pomirenje sa Muamerom al Gadafijem. Libijski vođa je decenijama održavao bliske veze sa zapadnoafričkim liderima i mnogi od uticajnih političara u regionu su libijski “đaci” i Gadafijevi lični prijatelji.

Američko vojno prisustvo pomoglo je kratkoročnoj stabilizaciji vlada u regionu, ali je izazvalo eksploziju antiameričkih osećanja i pomoglo islamistima. Oni američko mešanje predstavljaju kao pokušaj jedne otvoreno antiislamske velesile da ponovo kolonizuje Afriku. Obični Malijci će vam bez puno oklevanja reći da preziru Ameriku i da je Buš zločinac. Tinejdžeri sa ponosom nose majice sa likom Osame bin Ladena i Sadama Huseina koje možete kupiti na pijacama u svim većim malijskim gradovima.

U zemlji u kojoj je čak 48 odsto stanovnika mlađe od 14 godina, poseban razlog za zabrinutost predstavljuju hiljade kuranskih škola koje su otvorene poslednjih godina. Učenici sede na prašnjavom podu naslonjeni uza zid i prepisiju na drvene tablice kuranske sure sve dok ceo Kuran ne nauče napamet. Ove škole nisu registrovane i Ministarstvo obrazovanja nema nikakvu kontrolu nad njima. Fundamentalističke islamske sekte u ovim školama imaju odličnu bazu za regrutaciju novih članova. Ovaj veliki i neregulisani obrazovni sistem jedan je od primera paralelne islamske vlasti i društvene organizacije nad kojom vlada Malija nema nikakvu kontrolu. Samo u Bamaku danas postoji više od tri hiljade ovakvih škola koje pohađa preko 40 odsto dece. U Maliju čak ni osnovno obrazovanje nije obavezno i većina roditelja nema dovoljno novca da decu pošalje u laičke škole.

Glavna brana islamistima je popularni predsednik Amadu Tumani Ture koga Malijci zovu jednostavno ATT. Potpukovnik Ture je 1991. godine srušio Titovog krvoločnog prijatelja Musu Traorea i uspostavio temelje demokratije u Maliju posle 23 godine diktature. Samo devet meseci kasnije Ture je predao vlast civilnoj administraciji. On se nije kandidovao na prvim slobodnim izborima na kojima je pobedio Alfa Umar Konare.

Ova odluka potpukovnika Turea predstavlja potez bez presedana u afričkoj istoriji obeleženoj uzurpatorima, izneverenim očekivanjima i višedecenijskim diktaturama. Predsednik Konare je sledio ATT-ov primer i povukao se sa vlasti posle dva Ustavom dozvoljena mandata. U međuvremenu, penzionisani general Ture je po drugi put došao na vlast na izborima maja 2002. godine iako nije imao podršku nijedne velike stranke. Ali iskreno voljeni ATT nije političar i većina Malijaca danas smatra da je za zemlju bilo bolje da je ostao van prljavog sveta politike. Delujući sa strane, ATT bi sačuvao svoj ogroman ugled i skoro mitski status i mogao bi da interveniše kao nadstranački arbitar i heroj nacije ako bi malijska demokratija došla u opasnost. Bez podrške parlamenta i verskog establišmenta, ATT polako gubi snagu koja će mu biti neophodna za suočavanje sa ogromnim problemima zemlje bez svima dostupne zdravstvene zaštite i javnog obrazovnog sistema. Dve trećine stanovništva je nepismeno i većina mladih ljudi nema nikave šanse da ikada nađe zaposlenje. Novac od turizma je za mnoge jedina nada.

Glavne turističke destinacije u zemlji su do danas ostale van domašaja naoružanih fundamentalista. Mali nije zemlja za one koji vole udobna putovanja, ali za avanturiste željne da osete egzotiku i čar Afrike iz davnih vremena, Mali danas nema konkurenciju. U ovoj zemlji još možete doživeti tradicionalne rituale koji nisu pretvoreni u zabavu za turiste i videti prelepe ljude čiji su životi ostali neokrnjeni pogubnim uticajima “Benetona”, “Mekdonaldsa” i ostalih zavodljivih pošasti globalizacije. U Maliju se nalaze neka od najlepših mesta u Africi. Sela u zemlji Dogona i džamija u Đeneu predstavljaju remek-dela svetske arhitekture i verovatno najveličanstvenije i najteže dostupne spomenike crne Afrike. Poseta Maliju će vas verovatno naterati da dobro razmislite pre nego što reč “primitivno” ponovo upotrebite u negativnom kontekstu.

Lepote Malija nalaze se stotinama kilometara daleko od milionskog Bamaka. Glavni grad je stalno umotan u oblak sitne, crvenkaste prašine. U ovoj prljavoj i zagađenoj afričkoj metropoli više ne možete videti zalazak sunca. Negde u kasno po podne sunčev disk nestane iza gustog oblaka koji prekriva grad. Haotične, uglavnom neasfaltirane ulice i nepodnošljiva vrućina čine bedu jedne od najsiromašnijih afričkih prestonica još neizdrživljijom. Prašina će vam se u Bamaku uvući u svaku poru. Saharski pesak osetićete kako krcka pod zubima dok grickate koricu hleba. Preko osamdeset posto stanovnika glavnog grada nije u stanju da plati račun za struju koju potroši samo jedna sijalica. Procenjuje se da manje od dva posto ručak sprema na struju ili gas.

Koliko god vam to zvučalo neverovatno, ali u ovom urbanom paklu rodili su se neki od najvećih afričkih fudbalera i najpoznatijih muzičara. U oblacima prašine skriveni su neki od najboljih afričkih noćnih klubova. Milioni nepismenih stanovnika metropole na obali Nigera u proteklih 13 godina već tri puta izabrali su predsednika i parlament na najslobodnijim izborima u Africi. Krajem maja održani su i lokalni izbori. To su samo neki od razloga zašto u Maliju i dalje vredi verovati u čuda. Čak i u ono najveće: da će malijska mlada demokratija odoleti naletu fundamentalista.

ZORAN ĆIRJAKOVIĆ