Arhiva

Moj učitelj Vehbija

(Odlomak iz nove, još neobjavljene knjige vladike Grigorija) | 20. septembar 2023 | 01:00
Moj učitelj Vehbija
U našoj osnovnoj četvorogodišnjoj školi Vehbija je radio dugo. Kad sam pošao u peti razred, u Vareš Majdan, nastavnici su na nas gledali prije svega kao na Vehbijine đake. Dobijali smo ocjene nekad za jednu, a nekad i za dvije više od onog kako smo kod našeg učitelja prolazili. On sam nam nikada nije davao ocjene tokom školske godine, ili bar nije da mi znamo. Samo bismo na kraju dobili đačku knjižicu, i to bi bilo to. Kada bi nas ocijenio, nije bilo pitanja i prigovora, niti je iko sumnjao u valjanost njegovih ocjena. Učitelj Vehbija nije bio oženjen. Za toliko godina života u našem malom planinskom selu za njegovo ime se nije vezao nijedan skandal. Dolazio je u sve naše kuće, da gleda televiziju, dnevnik i utakmice. Znao je da ostane poduže, ali opet mu ljudi nisu zamjerali. Pušio je cigare koje su bile upakovane u zeleno-bijeli papir, a zvale su se 57. Pušio je stalno, čak i na časovima. A kad god je pušio, držao je nogu preko noge i bio je zamišljen. Cigare je držao elegantno, kao neki dobar glumac u američkom filmu, a u to su vrijeme glumci u filmovima, ako su išta značili, obavezno pušili. Meni je naročito bilo zanimljivo što je uvijek pisao nalivperom, koje je bilo crno sa zelenim poklopcem – i za divno čudo – nikada se nije njime umazao. Imao sam utisak da samo on na cijelom svijetu zna kako se piše tim perom te da zato samo on ima pravo njime da piše. Što se tiče fizičkog izgleda, bio je mršav, uvijek čist i pedantan. Nije bio ni snažne građe, ni previše slab, ali nikada nije obavljao fizičke poslove. Istina, nije znao ni fudbal da igra. Kako ono kažu, imao je dvije lijeve noge, čega je bio svjestan. Pratio je ipak sport, naročito košarku. Premda je često gledao utakmice reprezentacije i Bosne kod mog strica Dušana i kod majčinog ujaka Novice, kad je učitelj tu, ja nisam smio da se pomjeram ili komentarišem. A to što je on uveče bio u našim kućama sutradan u školi nije pomagalo. Inače, uvijek bi nosio lagane jakne, pantalone na peglu i duboke patike, koje smo zvali šangajke. Kosa mu nije bila gusta, već mekana i rijetka, no nije bio ćelav. Imao je lijep rukopis, a i nas je učio lijepo da pišemo, te nas je stalno podsticao da čitamo knjige i razvijamo maštu. Vehbija je za sve nas bio drug učitelj i jedini pravi gospodin kojeg smo poznavali. Za nas đake najupečatljivije bilo je, ipak, to što njegov čas nije trajao 45 minuta. Čas je, koliko se sjećam, trajao dok on ne kaže da je završen. Tako smo nekada ostajali baš dugo u školi, a to je zavisilo od njegove procjene – i opet se nikada niko protiv toga nije bunio. Nekad je i odmor, ako smo se lijepo zaigrali, mogao trajati i po sat i više. Oko škole smo svake godine sadili cvijeće i sve je moralo biti čisto – učionice, toaleti, stepenište. Kad bi došla zima, čistili bismo snijeg – obično oni snažniji među nama, u koje ja, na moju žalost, nisam spadao. Išli smo na izlete u prirodu, a u prirodi smo i živjeli kad god je on htio ili kad god bi se njemu išlo, a išlo mu se kad je bio siguran da je lijepo vrijeme i da neće pasti kiša. U prirodi smo učili biologiju i popunjavali herbare. Na putovanjima i ekskurzijama bio je veoma pažljiv prema nama, kao onda kada smo išli na more sa školom, koje je on naročito volio. Dobro je plivao i mi smo, iako planinska djeca, svi naučili da plivamo zahvaljujući njemu. Da li je nekad nekog povukao za uvo? Mislim da jeste, ali mene nije, mene je zato kritikovao što sam mršav i što ne doručkujem... Dok mi ove slike prolaze kroz glavu, nikako ne umijem i ne mogu da definišem tu neobičnu ličnost. Javljaju mi ovdje, u Beograd, da mu svi govore da mu je bolje i pametnije da ode u većinski muslimansko selo ili u sam grad, jer će tamo biti bezbjedniji, jer ako napadnu na nas – niko neće znati da on jedini nije Srbin. On to odbija odlučno. „Nemam ja kud, ja sam sa ovim narodom toliko hljeba pojeo. Pa, ovi ljudi, mladići i djevojke, svi su oni moji đaci i kakav bih ja čovjek bio da ih sad ostavim?“, uporno je, kažu, ponavljao. Na popisu 1991. izjasnio se kao Bošnjak, musliman – i naravno – niko mu to nije zamjerio, premda je on bio više komunista, kako se meni činilo. No ništa od toga nije bilo bitno. Bitno je bilo da je on naš učitelj, koji je tu moćnu profesiju, sve su prilike, odlično obavljao. Da su svi moji učitelji poslije njega bili kao on, ja bih sada završavao studije ko zna gdje, a ne ovdje – pomislih nadobudno. Ova razmišljanja o učitelju razgalila su me do suza. Neki ljudi ostavljaju značajan trag u našim životima, a da ponekad ni mi ni oni nismo toga svjesni. Granični momenti, izgleda, otkrivaju ko je ko, ali i sve ono što je moglo zauvijek ostati skriveno o nama i nekom našem odnosu. Zbog svega mi je došlo da zaplačem, ali nije išlo. Gledao sam u plafon i dugo držao širom otvorene oči. Htio sam, makar na silu, da pustim suzu za svojim učiteljem Vehbijom. S tom mišlju počeo me je hvatati san, ali odjednom više nisam želio da zaspim. Želio sam da razmišljam o tom čovjeku, o kojem dosad nikada nisam puno mislio. On je bio nešto poput konstante u mom životu, neko ko se tamo, u toj Planinici, podrazumijeva. A vidi sad, odjednom je on, sticajem nesrećnih okolnosti, suvišan i odjednom je on, koji jedini nikada nikome nije predstavljao problem – postao problem. I nije on nikome od nas u selu problem, nego onima za koje očekujemo da će nas napasti. A ko su oni? I zašto bi nas napali kad smo samo ljudi, baš kao i oni? Kako je sada sve to moje mudrovanje nedovoljan i tanak argument u ovom ludilu, u kojem je krenulo uništavanje svih onih koji nisu ono nešto što ja jesam. Zaista za ljudsku glupost nema kantara. Bilo kako bilo, mi u Planinici smo imali sreće što nam je čovjek poput Vehbije bio učitelj. Nije bio samo dobar učo, nego – evo sad se to naročito vidi – i rijetko dobar čovjek. Kako li je njemu i njegovoj duši u ovim trenucima kad se ruši čitav jedan svijet kojem je služio i u koji je vjerovao. A, eto, baš sam zbog njega ponekad potajno priželjkivao da postanem učitelj, što mi se ujedno činilo uzvišenim i nedostižnim ciljem. Ko zna, možda je upravo on zaslužan za to što sad imam potrebu da zapišem ove redove. P. S. Planinica je napadnuta 30. maja 1992. Četvoro ljudi je izgubilo život, nekoliko ih je teže i lakše ranjeno, dok se cijelo selo moralo iseliti na srpsku teritoriju. Učitelj Vehbija je i tokom napada, a i poslije njega, ostao u selu. Oni koju su ga poznavali kažu da je umro od tuge za ljudima s kojima je proveo gotovo čitav svoj vijek.