Arhiva

Uznemiravanje istine

Radmila Stanković | 20. septembar 2023 | 01:00
Uznemiravanje istine

Film o likvidaciji šestorice Muslimana zarobljenih u Srebrenici od strane pripadnika jedinice “Škorpioni” 1995. godine, traje 26 minuta. Radio-televizija Srbije je dobila snimak od 12,5 minuta i emitovala 20 sekundi. TV B92 je svojim gledaocima od pomenutih 26 minuta prikazao osam minuta.

Priča o ovom svedočanstvu brutalnosti sedmorice Srba koji su ubili četvoro maloletnih Muslimana, i dvoje mlađih od 30 godina (svi su prethodno mučeni, maltretirani i zlostavljani), počinje 1. juna na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu. Tada je prikazan deo filma, a nakon toga Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo, obavestila je nekoliko domaćih TV stanica da Fond poseduje originalnu kasetu i ponudila je za emitovanje.

Šta se potom dogodilo?

Sanda Savić, urednik Informativnog programa RTV B92 objašnjava da je za samo postojanje snimka javnost saznala nedelju dana pre nego što je objavljen:

- Nataša Kandić je to saopštila na tribini u Medija centru, tri-četiri dana kasnije haški tužilac D`efri Najs je izjavio da postoji snimak streljanja šestorice Muslimana.

Na pitanje da li je B92 posedovao snimak pre njegovog emitovanja u Hagu, ali nije smeo da ga emituje dok to nije potvrdio D`efri Najs, Sanda Savić odgovara:

- To je laž. Mi jesmo bili zainteresovani za snimak kada smo čuli da postoji, ali smo insert iz njega prvi put videli na našoj televiziji, jer B92 prenosi suđenje Slobodanu Miloševiću i tako smo bili jedini koji su ga prikazali gledaocima u samom prenosu. Posle toga smo od Nataše Kandić uzeli originalnu kasetu na kojoj se nalazi svih 26 minuta, pozvali je u studio i emitovali ukupno osam minuta iz filma. Zajedno sa učešćem gospođe Kandić, naš prilog te večeri trajao je 20 minuta, jer smo smatrali da je bitno da naša gošća razjasni neke stvari povodom filma.

Jednako kao što je ponudila televiziji B92 i Studiju B, Nataša Kandić je film ponudila i Radio-televiziji Srbije, najpre glavnom i odgovornom uredniku Informativnog programa Nenadu LJ. Stefanoviću, a potom i generalnom direktoru Aleksandru Tijaniću. I tu nastaje mala razlika u tome šta je ko kome rekao preko telefona, što je za ovu priču od manjeg značaja.

Aleksandar Tijanić objašnjava da nije dolazilo u obzir da se u Dnevniku u 19.30 emituje svih 12,5 minuta, ali je bilo nesporno da će deo filma biti emitovan. I tako je izmontirano, kako on kaže, 20 sekundi:

- Napravili smo priču sa svim bitnim sekvencama: kamion, izlazak iz kamiona, lica žrtava, lica zločinaca, pucanje, ređanje tela kao cepanica i pad tela u travu. Cela priča je ispričana. Po međunarodnom kodeksu novinara, ne možemo da prikažemo kako kolju čoveka i drže mu glavu. To nijedna televizija na svetu ne prikazuje. Amerikanci nisu prikazali nijedan snimak, ili su samo jednom prikazali i odmah su prestali da prikazuju ljude koji su skakali sa Tauera u sigurnu smrt da ne bi izgoreli. Mi smo prikazali ubistvo, samo nismo prikazali sekvencu kada meci razaraju meso. Onim što smo emitovali poslali smo političku, civilizacijsku, moralnu i istorijsku poruku.

Nataša Kandić o onome što je videla u 18 izmontiranih sekundi filma koji je prikazao RTS, misli sledeće:

- Ono što sam uveče videla na Radio-televiziji Srbije bilo je skandalozno i sramno. To je pokazalo da uprava RTS-a ne može da doprinese da se u ovom društvu stvore uslovi, bar u medijima, koji će da podrže vladavinu prava, pravdu, istinu i koji bi se angažovali u procesu suočavanja sa prošlošću. A to podrazumeva da ti mediji treba da iznesu istinu o tome šta smo mi činili u toj prošlosti.

Generalni direktor RTS-a kaže da ga je i snimak majke jednog od ubijenih uverio u to kako je bila ispravna odluka RTS-a da se ne prikaže kako ga meci seku:

- I ostajem pri svom stavu. Snimke egzekucije, po međunarodnom kodeksu, nijedna televizija na svetu ne sme da prikaže, ali ne iz političkih razloga. I Bi-Bi-Si je prikazao snimak iz Srebrenice tako što je kadar zaustavljen sekund pre razaranja ljudskog mesa.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr Miroljub Radojković objašnjava za NIN da u ovakvim slučajevima uvek presuđuje pojedinačni stav televizijske kuće, odnosno njenog rukovodstva:

- Ne postoji nikakvo jedinstveno pravilo ponašanja u ovakvoj situaciji već se gledaoci

obično upozoravaju šta će videti. Snimak javnog pogubljenja jedne princeze iz Emirata emitovan je na britanskoj nacionalnoj televiziji, tačnije Bi-Bi-Siju, uz napomenu šta sledi. I druge televizije, kada emituju snimke ubistava, obično upozore gledaoce na to.

Direktorka Fonda za humanitarno pravo smatra da je “sramno Tijanićevo obrazloženje da mora da vodi računa da taj snimak ne proizvede uznemiravanje javnosti”:

- Zar nije prirodnije da budemo i te kako uznemireni ako su to počinili oni koji su u uniformama policije Republike Srbije? Koga mi to štedimo? Zar nije jedino normalno da posle te Srebrenice pogledamo ono što je urađeno, a ne da RTS brine o tome da li će možda ti snimci uznemiriti nekoga u Srbiji. Mislim da je RTS u ovom trenutku upravo morao da uznemiri celu Srbiju. Ni Aleksandru Tijaniću ni Nenadu LJ. Stefanoviću nije mesto na toj televiziji, niti ta televizija može biti drugačija sa tim ljudima.

Nenad LJ. Stefanović iz celog ovog slučaja izvlači sledeći zaključak:

- Imam utisak kao da reakcija ljudi koji su zaista šokirani onim što su videli, nekome nije dovoljna, kao da neko stalno podiže lestvicu pravila kako bi narod na to trebalo da reaguje, kako bi mediji trebalo da se ponašaju. Neki bi stalno da budu ti koji propisuju kolika je mera srpskog pokajanja i srpske krivice.

Merenje sekundi koje su sakrile istinu, Aleksandar Tijanić ne prihvata kao argument za bilo šta i kaže:

- Neko, izgleda, hoće da kaže kako 20 sekundi priče nije dovoljno, ali je 40 u redu. Ne pristajem na tu vrstu debate. Srbi su sa ekrana nacionalne televizije videli šta se desilo u Srebrenici, isto bih toliko i tako prikazao i da je srpske mladiće streljala muslimanska ili hrvatska vojska. Ali, Nataša Kandić je postala maneken tog zločina i to je jedino nedostojno u celoj stvari. I mi viđamo njen lik i čujemo njen glas u istoj meri u kojoj gledamo scene tog ubistva.