Rat za tumačenje rata

(Od dopisnika NIN-a iz Zagreba)

Smrt Slobodana Miloševića suočila je Hrvatsku sa dva ozbiljna politička pitanja. Da li je za Hrvate uopšte korisno da Haški tribunal nastavi s radom kad je bivši predsednik Srbije i Jugoslavije u holandskom zatvoru umro neosuđen? Kako je moguće da je poslednje dane provodio u prijateljskim razgovorima sa domaćim nacionalnim junakom Antom Gotovinom i zašto se ime generala Hrvatske vojske našlo na čitulji za Slobodana Miloševića zajedno sa mnogim haškim zatvorenicima hrvatske i srpske nacionalnosti?

Prvo pitanje uzrujalo je pravnike i podelilo političare, ali je drugo konsterniralo prosečnog Hrvata, naviknutog na crno-bele projekcije proteklog rata sa Srbima. Pravnici smatraju da sve sudske postupke Haškog tribunala mogu da preuzmu domaći sudovi, ali političari nisu sigurni da pravda van Hrvatske nosi povez preko očiju. Prvi je u to glasno posumnjao predsednik Republike Stjepan Mesić. „Pitanje je tko će suditi onima koji su činili zločine na agresorskoj strani”, izjavio je šef hrvatske države, hvaleći nepristrasnost domaće pravde, koja je, navodno, van dosega dnevne politike i vladajuće ideologije. Zbog takvog ličnog i političkog ubeđenja Mesić se iskreno začudio što je Ante Gotovina izrazio saučešće „zločinačkoj obitelji Milošević”. Bio je to siguran znak da je odlaskom Slobodana Miloševića Hrvatska ponovo primorana da se bavi nikada završenim poslom – ratom za interpretaciju rata u Jugoslaviji.

Zbog kurtoaznog gesta saučešća, Ante Gotovina je izazvao bes državnog vrha i političkog centra ovdašnje stranačke scene, potpomognute frenetičnim protestima ratnih veterana i vukovarskih dobrovoljaca. Odmah se pokazala i druga strana navodno opšteg hrvatskog nezadovoljstva. Zbog izjave da je postupio prema svojoj „kršćanskoj savjesti”, potez Ante Gotovine podržale su sve radikalno desne političke partije i, naravno, vrh Katoličke crkve na Kaptolu zajedno s provincijskim biskupima u Dalmaciji i Lici. Pošto je uoči kratkotrajne premijerske karijere izjavio da je po duhovnom opredeljenju agnostik, protiv Ante Gotovine na brisanom prostoru se našao samo jedan čovek – Ivica Račan, šef hrvatskih socijaldemokrata.

Ipak, Gotovina je zbog saučešća porodici Milošević, prema poslednjim anketama, izgubio poverenje dela nacije koji je do sada bio ubeđen u njegovu nevinost. Danas je takvih desetak odsto manje, a popularnost „ratnika, pustolova i ljubavnika”, kako Gotovinu opisuju ovdašnje biografije, i dalje je u padu. Bez obzira na petogodišnju farsu oko „lova na Gotovinu”, pokazalo se da on iz Haga za Hrvatsku može da uradi daleko više nego sa slobode. Razlog je jednostavan. Samo zbog suđenja generalu Hrvatske vojske koji je zapovedao operacijom „Oluja” u avgustu 1995. godine, Hrvatska ima priliku da dokaže da nije kriva što su Srbi masovno napuštali zemlju u vreme vlasti Franje Tuđmana. Samo zbog Gotovine u Hagu politički i državni vrh zemlje može da se nada da će odgovornost za protekli rat barem dvostruko biti svaljena na srpske političare, ali i biračko telo koje ih je dovelo na vlast. Hag je danas za prosečnog konzumenta dnevne politike u Hrvatskoj postao garancija da su Hrvati vodili pravedan, oslobodilački, nametnut, ničim izazvan i, svakako, pobednički rat. Da su bili na pravoj strani, ovde se dokazuje i poznatom političkom aritmetikom – najviše haških zatvorenika i optuženika je srpske nacionalnosti...

Najbizarniji deo novog ideološkog mozaika koji se posle smrti Slobodana Miloševića sklapa u Hrvatskoj ipak je pokušaj zataškavanja haških izjava da bi u sudnici Karle del Ponte, bez ikakve sumnje, sedeli i Franjo Tuđman i njegov ministar rata Gojko Šušak, samo da nisu na vreme umrli. U pobedničkoj pozlati proteklog hrvatsko-srpskog rata posle Miloševićeve smrti upadljivo sija još jedna poruka ovdašnjem javnom mnjenju – „Hrvatska je pravna država, a Srbija nije”. Nijedan sud u Srbiji, navodno, ne bi osudio Slobodana Miloševića, a nijedno tužilaštvo u srpskom entitetu Bosne i Hercegovine ne bi podiglo optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Koji bi sud u Hrvatskoj osudio Antu Gotovinu, suvišno je i nagađati.