Integracija je privid

Muamer Zukorlić je sa 23 godine postao muftija. Već 13 godina predvodi islamsku zajednicu u Sandžaku, a poslednje tri godine obavlja i funkciju rektora Internacionalnog univerziteta, visokoškolske ustanove čiji je osnivač. Muftija danas, kako Novopazarci kažu, važi za čoveka čija se riječ jede”, tj. smatra se da je najuticajnija ličnost ovoga grada. Na početku razgovora pitamo ga da prokomentariše trenutnu situaciju u Novom Pazaru, gde su bombe postale sredstvo političke borbe.

- Sandžak je proteklog stoljeća zapostavljen u svakom pogledu. Narod je bio potisnut iz javnog i posebno političkog života i u političkom smislu postoji značajan zaostatak, kako u smislu personalnih kapaciteta tzv. političke elite, tako i same svijesti cjelokupne mase. Hendikepirani smo zbog toga što je intelektualna elita značajno napuštala ove prostore. Sam podatak da trenutno samo u Sarajevu rade 52 univerzitetska profesora iz Sandžaka, govori dovoljno. To je osnovni razlog što zapravo sada imamo dosta male formate u političkom životu Sandžaka kad su u pitanju pojedinci koji vode stranke. Takođe, imamo zaostatak u masi. Od devedesetih masa je navikla da funkcioniše emotivno. Situacija je sada eskalirala zato što su vlasti u Beogradu kroz razne političke trgovine stavile pod kontrolu najveće političke faktore u Sandžaku. Na to su ovdašnji politički akteri pristali zbog nedostatka energije da se sa svojim političkim suparnikom ovdje obračunaju bez pomoći Beograda.

Mislite da saradnja novopazarskih partija sa vlastima u Beogradu nije znak integracije bošnjačkog naroda u institucije države u kojoj živi?

- Mi smo se ispočetka ponadali da jeste. Ali, imamo potpuno odustajanje od svih političkih programa na kojima su nastala i jedna i druga sandžačka politička opcija. Dobro bi bilo da su u okviru institucija države krenuli da se bore za kulturna, nacionalna, vjerska prava ali su oni sve to stavili u stranu, sve se svelo na to da se ostvari politički položaj sa koga se može imati lični interes, politički ili finansijski, sa koga će se moći kupiti ili pridobiti birači. To je prije svega greška političara iz Sandžaka ali i loša strategija vlasti u Beogradu jer time ona ne rješava pitanja otvorena posljednjih sto godina u Sandžaku već ona odlaže rješenje stvarajući privid da su Bošnjaci integrisani u sistem i da je sve u redu.

Jeste li osetili potrebu da reagujete? Da kao čovek, sa nesumnjivim autoritetom, date smernice svom narodu?

- Ja sve više dobijam takve poruke iz naroda. Ali, islamska zajednica kao i univerzitet su apolitične i natpolitične organizacije. Vjera i obrazovanje su vrijednosti koje se nipošto ne smiju približiti politici, posebno ne dnevnoj i partijskoj politici. Mi smo na tom principu dosljedno ostali punih 13 godina i zato plaćali skupe cehove posebno u vrijeme političkog monopola u Sandžaku kada je postojala ambicija ključnog političkog faktora da islamsku zajednicu pretvori u sopstveni servis, sopstvenu glasačku mašineriju. I zato su nam ruke i sada vezane.

Kako očekujete da će se razrešiti sukob Ugljaninove i LJajićeve stranke u Novom Pazaru? Hoće li se ove dve opcije približiti ili će se pojaviti nova, treća opcija koja će ih istisnuti?

- Ove dvije se nikada neće približiti jer je njihov program napadanje onog drugog. Mi imamo mentalitet političara nastalih iz iste političke matrice, koji su pribjegli najjeftinijem obliku političkog funkcionisanja. Ne nuđenje sopstvenih programa, već napadanje drugoga. Imamo situaciju da nijedna opcija ne bi opstala kad bi druga nestala jer bi tada ovom narodu morali da ponude nešto osim napada na onog drugog. Ovu političku utakmicu treba pustiti da dogori na nivou borbe za prevlast na lokalnom nivou, i to ako ikako može bez asistencije Beograda. Jer nije dobro da vlast u Beogradu pridržava ruke jednome dok drugi ostvaruje prednost pa onda to uradi s onim drugim. Postoje dva scenarija razrješenja. Jedan je lošiji po kojem će ova dijalektika proizvesti treću opcija koja uopšte ne mora biti dobra. Ja se bojim da ne bude izuzetno radikalna jer u mladim slojevima postoji takva energija i ona iz dana u dan raste. To osjećam i bojim se da bi moglo da izmakne kontroli iz čega bi mogle da proizađu radikalni zahtjevi i bojim se radikalne metode ostvarenja. Bolja opcija je otvaranje širokog društvenog dijaloga na relaciji Beograd – Novi Pazar. Da se sva pitanja otvore i da se o tome otvoreno razgovara bez ikakvih uslova, bilo maksimalističkih odavde, bilo bez ignorisanja od strane Beograda.

Koja pitanja bi, prema vašem mišljenju, trebalo otvoriti?

- Ne može se prepustiti vremenu da Srbija ide svojim putem, Crna Gora svojim, da se Sandžak cijepa ili ne cijepa a da ovaj narod za to niko ništa ne pita. To je istorijski otvoreno pitanje, ja ne želim da kažem da ga treba zatvoriti na ovaj ili onaj način, ali se ne smije ignorisati. Možda trenutno nisu snažni političari u Sandžaku da to pitanje otvore, možda neće, možda ne smiju, nije ni bitno. Ali, zašto ova država uvijek kasni za događajima? Zašto čeka da joj se dogodi Kosovo pa da onda samo čujemo vapaj?

Mislite da Sandžak može da bude novo Kosovo?

- Samo ukoliko to bude želja ili interes u međunarodnoj zajednici, to se može desiti između jednog jutra i jedne večeri. Posebno sada, ako se stvara ovako negativna atmosfera u Sandžaku gdje je lako naći nekoga i reći: napravite probleme. A i država kao da šalje baš takvu poruku. Jer, na primjer, u Preševsku dolinu je uloženo nekoliko stotina miliona dolara nakon što su tamo Albanci uzeli oružje u ruke. Da li je jedan milion uložen u Sandžak? Je l' je to poruka da ako ste mirni, pacifisti, niste bitni, nećete dobiti ništa. A mnogo manje treba uložiti ako se na vrijeme uloži. I to je moja poruka vladi i političarima. Da je moguće stvari preduprijediti, a ne čekati da se nešto desi pa onda gasiti.

Bošnjacima, kao posebnoj etničkoj grupi, po Zakonu o nacionalnim manjinama iz 2002, koji je jedan od najliberalnijih zakona u regionu, priznata su sva prava, čak i na jezik za koji se još ne zna da li se zove bošnjački ili bosanski. Čime niste zadovoljni?

- Ne prejudiciram trebamo li biti manjina ili ne. To su krupna pitanja oko kojih se ratovalo i ja ne ulazim u to. Ali, ako je rješenje da budemo manjina, postavlja se pitanje, čija smo manjina. Svaka manjina ima iza sebe matičnu državu i to je još jedan oblik zaštite njenih prava. I to izgleda ovako: desi se neki problem uveče u Subotici, sutra ujutro je u Budimpešti, po podne u Briselu. Mađari imaju iza sebe Mađarsku kao matičnu državu i naravno da je njima lijepo da budu nacionalna manjina. Mi, Bošnjaci, imamo priznat status zasebne etničke zajednice kojoj je po nekom automatizmu priznat status manjine. Ali, koja nam je matična zemlja? Je li to BiH? Emotivno, možda jeste ali faktički nije jer ona nije koncipirana kao nacionalna država i nema nijedan mehanizam da nas zaštiti.

Konkretno, koja vaša prava nisu zaštićena?

- Ja nisam toliko upućen u probleme koje imaju Bošnjaci kao etnička grupa, ali sam više nego upućen u kršenje vjerskih prava. Vjerujte da je kršenje vjerskih prava toliko da je to nezamislivo. Do 2000. smo trpjeli, nismo ni pokušavali da riješimo, ćutali smo, nismo mahali nekakvim deklaracijama. Poslije 2000. smo radosno dočekali promjene očekujući da će se problemi riješiti. Ali, ništa. Našim vjernicama nije dozvoljeno da se u maramama slikaju za lična dokumenta, ni do jedne džamije ovdje nije stigao namjenski asfaltiran put, na toj tzv. reformisanoj televiziji meni ne dozvoljavaju da progovorim ni riječ a muftija sam 13 godina.... Ako se ovo bude nastavilo ovako, mi ćemo putem džamija upoznati vjernike sa ovim problemima. Postoji mogućnost da ćemo ih pozvati na javne proteste, na bojkot pretplate, i tražićemo od bošnjačkih političara da se povuku iz organa vlasti.

Kako komentarišete sve češću pojavu verskog ekstremizma u Novom Pazaru i regionu?

- Kada se dešava razočarenje, svi ekstremizmi su mogući, i politički i vjerski i nacionalistički. Svako nalazi način da iskaže svoje nezadovoljstvo.

Kakav je vaš stav prema referendumu u Crnoj Gori 21. maja? Hoćete li nešto sugerisati vernicima?

- Islamska zajednica neće slati bilo kakve političke poruke ali je poznat naš stav da ne možemo podržati cijepanje Sandžaka. Ali, htio bih da kažem da oni koji žele da sačuvaju zajedničku državu, ništa posljednjih mjeseci nisu učinili da bi odobrovoljili bošnjački narod u sjevernoj Crnoj Gori. Jer, među Bošnjacima je mnogo onih koji žele da opstane zajednica, ne zbog nekih patriotskih interesa, već zbog svojih ličnih, porodičnih, poslovnih, bračnih veza, ali se taj potencijal nije iskoristio i bošnjačko glasačko tijelo više je pretegnulo na stranu nezavisnosti.

Već tri godine ste na čelu Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Prilično je neuobičajeno da jedan verski poglavar bude na čelu visokoobrazovne ustanove.

- Poslije decenija vladavine materijalizma, ateizma i agnosticizma, logično je da je to neuobičajeno. Ali, to što je bilo čudno i neuobičajeno, meni je bio dodatni motiv. Da sopstvenu vjeru učinim dostupnom svijetu na način kojim ću da pokažem da su moja vjera i moji vjerski izvori inspiracija za opšte dobro; dakle, ne samo za moje vjernike koji dođu u džamiju već za sve. Islam je, na kraju to. Resurs koji je dostupan svima i od koga mogu imati koristi oni koji mu ne pripadaju i oni koji mu pripadaju. A upravo je ovo način. Izuzetno sam srećan zbog toga što nekoliko stotina naših studenata van Sandžaka ima povjerenja u mene kao rektora uprkos našoj izrazitoj vjerskoj različitosti i svim specifičnostima koje su neodvojive od mene kao čovjeka. To smatram jednim od najljepših detalja mog života.