„Hrvatska kravata” protiv „srpske viljuške”

Prosečan stanovnik Hrvatske sa prolaznom ocenom iz geografije i gajbom piva nije ni primetio da se u žaru fudbalske groznice povisila i politička temperatura zvaničnog Zagreba. Razlog nije u Brazilu, ali ni u Japanu, nego svega četiri stotine kilometara od glavnog grada Hrvatske. Tamo se, procenjuju kreatori nacionalnog javnog mnjenja, nalazi epicentar potencijalnih nevolja koje čekaju ovu malu i perspektivnu zemlju zaglavljenu u večnom dovratku balkanskih i evropskih unija.

U Beogradu je, tvrdi se ovde, iz čista mira i “prvi put u povijesti” nikla država Srbija koja se, takođe „prvi put u povijesti”, graniči sa Hrvatskom i njenim stanovnicima. I ne samo da se graniči, nego su Srbija i Srbi postali najvažniji susedi Hrvatske i Hrvata. Na prvi pogled smešna konstatacija krije u sebi mnogo skrivenih utešnih poruka za domaću dnevnopolitičku upotrebu. Ako se zanemari patetika ovdašnjeg žargona koji ne može bez “povijesnih” ili barem “zvjezdanih” trenutaka pa ih izvozi i preko granice u Tovarniku i Bajakovu, ostaje pitanje kako sredovečni stanovnik Hrvatske sa trojkom iz geografije i istorije treba da se snađe u novom prostoru i vremenu koje mu tako dramatično najavljuju sive eminencije hrvatske političke scene.

Hrvati i Srbi nisu, naravno, susedi od juče, kao što ni Hrvatska i Srbija nisu od juče postale susedne države. Naglasak ovdašnjih analiza događaja u “zemlji jugoistočnih susjeda”, posle zvaničnog priznanja nezavisnosti Crne Gore, nije ni postavljen na nacionalnu oznaku zemlje. Naglasak je na reči “država”, čime se Hrvatima sugeriše da su Srbi svoju sopstvenu državu dobili tek nedavno i to isključivo zahvaljujući crnogorskom referendumu. Samo zato su se, navodno, kao međunarodni, ali samostalni državni faktor, našli u susedstvu Hrvata. Naravno, uz neizbežan dodatak „prvi put u povijesti”. U očekivanju polemika o tome čija je državnost starija i jesu li Hrvati (prvi u Europi!) nosili kravatu pre nego što su Srbi (opet prvi u Evropi!) na dvoru Stefana Nemanje počeli da se služe viljuškom, Srbija je postala top-tema svakog ko smatra da nešto znači u političkom i javnom životu Hrvatske.

Kako većina analitičara “odnedavne Srbije” u toj zemlji nikada nije ni bila, kako odavno, tako ni odnedavno, poruke koje se šalju u hrvatsku javnost krajnje su problematične. Veoma pojednostavljeno, svode se na plitke pamflete omotane političkom kurtoazijom koja se od Srba nada najgorem, mada javno mora da ih podržava. Većina žurnalističkih i dnevnopolitičkih safarija i paket-aranžmana po Srbiji završava se zaključkom da je to zemlja koja nema nikakvu budućnost, a predstavlja stalnu pretnju svojim nesrećnim susedima.

Među zagrebačkom intelektualnom političkom elitom nekada cenjeni premijer Đinđić sada se ne kotira bolje od haškog zatvorenika Vojislava Šešelja, a premijer Koštunica smatra se njegovom plašljivijom varijantom. Predsednik Boris Tadić posebno je opasan za oblikovanje stava hrvatske populacije prema susedima u Srbiji. Prvo su kružile glasine da je, zbog istog prezimena, u direktnom srodstvu sa glasnim predstavnicima hrvatske desnice, a onda su obrazovaniji “poznavaoci Srba”, šta god to značilo, saznali da je sin poznatog beogradskog filozofa Qubomira Tadića. Za uspostavljanje ideološke povezanosti sa “Memorandumom SANU”, ovde odavno ocrnjenim Vukom Karayićem i Ilijom Garašaninom, pa onda i sa modernim slovenačkim desničarima poput Zmage Jelinčiča, bilo je potrebno svega nekoliko političkih nano-sekundi. Od nastavljača Đinđićevih reformi, Tadić je preko noći za Hrvate postao najopasnija figura srpske zvanične politike. Razlog je jednostavan – Evropa ga voli. Wegova jednostavnost i neposredan nastup, nevoljno se priznaje, ugrožavaju pragmatične izjave hrvatskog reformski orijentisanog premijera Sanadera.

Čim je ovaj tihi personalni rivalitet nadrastao takmičenja tipa “hrvatska kravata protiv srpske viljuške”, na snagu je stupila spasonosna formula. Mada upadljivo vređa zdrav razum većine stanovnika Hrvatske i Srbije, trenutno služi kao jedini štit koji u letnjoj pauzi treba da odbrani hrvatski establišment od zamornog smišljanja strategije za nove odnose sa Srbijom i Srbima. Ako Srbi sa svojim političkim predstavnicima slučajno ne znaju u kakvoj zemlji žele da žive i kakvoj budućnosti mogu da se nadaju, zagrebački analitičari, koji Beograd poznaju uglavnom preko diplomatskih zakuski i “surfanja Internetom”, poručuju im sledeće: priznajte da ste isključivi krivci za sve ratove i javno se izvinite za sve što ste učinili, ali i za sve što niste učinili. Tek tada možete da se nadate katarzi, a Zagreb će odahnuti.

Smišljanje ovako komično jednostavnog rešenja svih balkanskih ratova, od Bregalnice preko Vukovara i Srebrenice do bombardovanja Beograda, nije bio lak posao, čak ni za rutinirane potpisivače tuđih mišljenja “iz visokih, anonimnih krugova”. A oni poručuju da niko razuman u Hrvatskoj ne treba da želi zlo Srbiji i Srbima. Ili je razum precenjen, ili i on pati od nacionalno podvojene ličnosti.