Arhiva

Premijer na nišanu

Nikola Vrzić | 20. septembar 2023 | 01:00
Premijer na nišanu

Pre tri i po godine ubijen je premijer Srbije dr Zoran Đinđić, a sada je na nišanu još jedan srpski predsednik vlade, Milorad Dodik. Ako je verovati Informaciji MUP-a Kantona Sarajevo; a Sarajevu su u Banjoj Luci, po svoj prilici poverovali, iako u Informaciji ima i podataka problematične verodostojnosti. Tek, mere obezbeđenja oko zgrade Vlade Republike Srpske podignute su na viši nivo; premijer Milorad Dodik odmah je promenio brojeve svojih telefona, a može se naslutiti i da je baš iz njegovog okruženja Informacija sarajevske kantonalne policije dobačena banjalučkim Nezavisnim novinama; zato što su Nezavisne bliske Dodiku, zato što su predstavnici Vlade RS demantovali da su oni izvor obelodanjene Informacije, pre nego što ih je iko za to i optužio. No, nije to ni važno koliko je indikativna sveukupna reakcija na tvrdnju sarajevskih policajaca da se priprema atentat na Milorada Dodika. Očigledno je pretnja shvaćena veoma ozbiljno, bar kada je reč o tome da neko planira da ubije Milorada Dodika. Od zemunskog kriminalnog klana i sarajevskih pištoljaša, Hrvatske kao njihovog utočišta, do crnogorskih vlastodržaca i mafijaša za koje zli jezici tvrde da su povezani nekim interesima. A sve uz (finansijsku) podršku misterioznog Belog medveda, ruskog biznismena koji operiše po Crnoj Gori. Po saznanjima NIN-a, to je „izvesni general ruske armije”.

Teza o crnogorsko-bosanskoj vezi ima smisla, podsetimo li se maja ove godine. Tada je obelodanjeno da je Dodikov život u opasnosti. A Milorada Dodika upozorio je Dragan Jočić, srpski ministar policije, na osnovu telefonskih razgovora koje je presrela Bezbednosno-informativna agencija (BIA). Nikada nije objavljeno odakle je to Dodik ugrožen, niti se išta saznalo o detaljima planirane operacije. Razumljivo, zbog dalje obrade. NIN saznaje: s majskom pretnjom Miloradu Dodiku, opet, bili su povezani upravo bosansko-crnogorski kriminalni krugovi. Ne sasvim nezavisni od osoba spomenutih u Informaciji kantonalne policije Sarajevo.

Veoma uverljivim se čini i deo priče povezan sa ostacima zemunske bande. Saradnja između srpskih, crnogorskih, bosanskih i hrvatskih kriminalaca nije se prekidala ni u vreme najžešćih sukoba; prirodom svog posla – bilo da je reč o švercu droge, oružja ili cigareta – bili su upućeni jedni na druge, održavajući pokidane niti „bratstva” iz bivše države. Saradnja je podrazumevala i činjenje usluga, angažovanje ubica iz jedne bivše republike da obave prljavi posao u drugoj. Ili im se pruža utočište. NIN saznaje, iz dva vrlo upućena izvora, da su ostaci zemunskog klana posle ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića spas pronašli u (bratskoj) Crnoj Gori. Nastavili su da rade ono što rade najbolje, heroin i kokain. Pod zaštitom, preciznije šapom, crnogorskih bosova – kakvu su imali još prilikom atentata na Vuka Draškovića u Budvi, maja 2000. godine. Odnos je poremećen kada su prognani Zemunci jedan posao sa drogom odradili na svoju ruku. Proterani su u Bosnu – na Pale – a onda nastavili da se kreću u pograničnim delovima Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Wihovo učešće u Dodikovoj priči treba shvatiti kao čisto tehničku stvar, kao izvršioce. Ničemu višem, uostalom, Vlada Budala i ekipa nisu ni dorasli.

NIN je došao do saznanja da delovi Informacije sarajevske policije potiču iz sarajevskih kriminalnih krugova; od informatora koji je član grupe Ramiza Delalića Ćele. Grupa je, inače, navodno bila zadužena za logističku pripremu atentata na Milorada Dodika.

Upravo zato, izuzetno su precizne informacije o tome gde će Vladimir Milisavljević Budala ući u BiH, gde se Zemunci kriju, kako izgledaju...

Najsporniji deo priče o atentatu na Dodika vezan je za ulogu crnogorskog političko-mafijaškog vrha. Ne zato što su pobrojani Crnogorci gadljivi na ovakvu vrstu rabota, već zato što su ovde pomešane babe i žabe. Navedeno je, naime, da su “zeleno svetlo” za atentat dali Brano Mićunović i Armin Osmanagić Muše; Mićunović slovi za jednog od bosova crnogorskog podzemlja, dok Osmanagić nije ništa više od nešto ozbiljnijeg izvođača radova. Jednostavno, ni približno nisu ista liga, iz čega sledi zaključak da njih dvojica nisu mogli ravnopravno da daju ono zeleno svetlo, kako stoji u Informaciji sarajevske policije. Zatim, poprilično se čudnim čini i stavljanje u isti paket spomenutog Osmanagića i Žarka Radulovića. Naime, Radulović je direktor hotela “Splendid”, koga je upravo Osmanagić reketirao, pa nije baš lako zamisliti da bi njih dvojica mogli da se nađu okupljeni oko istog projekta. Isto važi i za predsednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića i bivšeg predsednika bivše SCG Svetozara Marovića, čiji poluotvoreni, tinjajući sukob u Crnoj Gori ne predstavlja nikakvu tajnu.

Da li to znači da je u pozadini svega dobro poznata balkanska igra “dr’žte lopova”? Šta ako se sprema atentat, a organizatori atentata su neki sasvim drugi, koji ovakvim potezom – Informacijom sarajevske policije – žele da sumnju usmere na sasvim drugu stranu. Ovakvo razmišljanje ima uporište i u reakciji Dodikovih saradnika: i rečima i delima pokazali su da veruju da je premijer RS u opasnosti, ali su veoma uzdržani kada je reč o potencijalnim naručiocima zločina.

Najzad, tu je i pitanje motiva. Jeste, Dodik planira da u saradnji sa beogradskim vlastima, posle ujedinjenja dva srpska telekoma, uđe i na crnogorsko tržište telekomunikacija; on je poterao i privredu RS unapred, a kažu i da je počeo da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije. O tome može da posvedoči i porast stranih investicija u Republiku Srpsku. S druge strane, crnogorskoj državnoj mafiji potkresana su krila u Srbiji; od narko-tržišta (rasturanje grupe “Amerika”) do razbijanja stečajne mafije čiji su koreni upravo u Crnoj Gori, tamo između Bijelog Polja i Nikšića.

Ali, postoji li i politički motiv koji bi stajao iza (navodnog) planiranja ubistva ovog srpskog premijera? Tu dolazimo do sličnosti između Milorada Dodika i pokojnog Zorana Đinđića. Obojica su počeli kao prozapadni političari, obojica su se u jednom trenutku ozbiljnije okrenuli ka nacionalnim i državnim pitanjima. Moguće otcepljenje Kosova, a za uzvrat Republika Srpska Srbiji je Đinđićeva ideja koju kao nastavlja Dodik, produbljujući veze Banje Luke i Beograda, i politički i ekonomski. Valjda će se sva sličnost tu i završiti.

A jedan od NIN-ovih sagovornika, izuzetno upućen u bezbednosna pitanja, upozorava: “Ako nije nečiji projekat, Dodik mnogo štrči...”

Kome smeta Dodik

Javnost u Bosni i Hercegovini zbunjena je informacijom objavljenom u banjalučkim “Nezavisnim novinama” da se priprema atentat na Milorada Dodika. Veruje se da su najbolje upućene brojne strane obaveštajne službe prisutne u Sarajevu, ali one ćute

Opet dramatična vest o pripremi atentata na premijera Republike Srpske Milorada Dodika. Proletos je upozorenje stiglo od MUP-a Srbije, ovoga puta od policije sarajevskog kantona.

Kroki priče u poverljivoj informaciji koja je procurila u javnost izgleda ovako: spojili su se delovi odbeglog zemunskog klana, sarajevske kriminalne grupe, deo zakonodavne i izvršne vlasti Crne Gore i neki ruski biznismeni i priprema se atentat na premijera Dodika. Još zanimljiviji su sami detalji priče, jer su tu i takve sitnice kao da je pisao neko kome je baš sve jasno.

Prvo motiv. Dodik, po toj informaciji, treba da strada jer je smetnja da se u Republici Srpskoj operu veće količine novca. To smeta izvesnom ruskom biznismenu za kojeg se navodi nadimak “Beli medved”, ali u tu grupu se smešta i predsednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivokapić, spominje se i Svetozar Marović, pa hotelijer Žarko Radulović, zatim Branko i Aco Mićunović, Armin Osmanagić Muše. Odluku da se Dodik “odradi” dali su, tvrdi se, Branko Mićunović i Osmanagić.

Za atentat su angažovani, kaže se, odbegli članovi zemunskog klana: Sretko Kalinić, Vladimir Milisavljević Budala, Miloš Simović Miško, Milan Jurišić Jure i Ninoslav Konstantinović Nino. Za Milisavljevića, Kalinića i Simovića još se dodaje da su nakon bekstva dugo bili pod zaštitom Ace Đukanovića. U daljem “detaljisanju” se ide čak dotle da se tvrdi da se Milisavljević trenutno nalazi u Hrvatskoj i da se priprema njegovo prebacivanje u BiH, a za Konstantinovića da je u Holandiji. Svi su oni, po sarajevskoj policiji, ozbiljno radili na izmeni izgleda, pa tako Sretko Kalinić ima dugu kosu i bradu. Ukratko, svi sada – ni nalik na fotografije sa poternica. Pucač na Dodika trebalo je da bude Sretko Kalinić.

Mesto atentata najverovatnije je trebalo da bude zgrada OHR-a u Sarajevu, a da bi priča bila kompletna postoji i mreža podrške, a ona je namenjena grupi sarajevskih kriminalaca okupljenoj oko Ramiza Delalića Ćele, optuženog za ubistvo srpskog svata na Baš-čaršiji, aprila 1992. godine. Trebalo je da oni omoguće skrivanje i beg atentatora.

Autorstvo ove informacije zvanično je potvrdila policija Kantona Sarajevo, tako da su otklonjene sve početne nedoumice oko “mašte novina i novinara”.

U Republici Srpskoj, pa i u celoj BiH, vlada opšta zbunjenost i krenule su svakakve spekulacije.

Sam Dodik se ne oglašava, ali je samo izneo uverenje da u takvim poslovima ne vidi vlast Crne Gore. Wegovo obezbeđenje je vidno pojačano, kao i svi vladini i drugi objekti institucija RS.

Mnogi se sada prisećaju proletošnje slične najave atentata. Tada je Dodik u ekskluzivnom intervjuu NIN-u izneo da zna da smeta organizovanom kriminalu jer je zaustavio lopovske privatizacije, zasekao tokove sive ekonomije i najavio formiranje specijalnog tužilaštva za taj posao. U međuvremenu je formirao tužilaštvo i u nedavnom ekspozeu pred parlamentom RS najavio dalju beskompromisnu borbu kako bi građanima dao do znanja “da se u ovom društvu isplati pošteno raditi i pošteno zarađivati”.

Najozbiljniji ovih dana u Republici Srpskoj pokušavaju smestiti informaciju sarajevske policije u opšti društveni kontekst, pre svega politički i ekonomski.

Dodik je nedavne izbore sa svojim Savezom nezavisnih socijaldemokrata dobio briljantno. Rekao je: “Repubilika Srpska je bolji deo BiH” i obrazložio: politički stabilnija, ekonomski uspešnija. Tešku polemiku je vodio sa većinom partija iz Sarajeva, na njihovo “Bosna i Hercegovina bez entiteta”, odgovorio je: “dejtonsku poziciju Republike Srpske branićemo i referendumom”, na šta su se namrštili ne samo sarajevvska politička elita nego i deo ovdašnje međunarodne uprave.

I zaista, posle izbora u Republici Srpskoj na osnovu izbornih rezultata vlast je brzo formirana, sve institucije normalno funkcionišu. U drugom entitetu, u Federaciji, kao i na nivou zajedničkih organa BiH taj posao nije čestito ni otpočeo. Ranijih godina bilo je drugačije.

U ekonomiji ta razlika je još spektakularnija. Nakon prodaje “Telekoma Srpske” za 646 miliona evra “Telekomu Srbije”, još veći novac je u izgledu – sa češkom državnom elektroprivrednom kompanijom “ČEZ” potpisan je ugovor o formiranju zajedničkog akcionarskog društva po kojem Česi ulažu skoro milijardu i petsto miliona evra u izgradnju nove termoelektrane u Gacku. Nešto manje novca, gotovo je izvesno, ulaže se u novu termoelektranu u Ugljeviku, pa onda nešto slično u Stanarima kod Doboja. Uz još neke hidroelektrane u proizvodnju struje u Republici Srpskoj u narednih sedam godina trebalo bi da se uloži oko tri milijarde evra. A struja je i u ovom trenutku najveći izvozni proizvod RS.

Sa austrijskim “Štrabagom” već je potpisan memorandum, ugovor je u pripremi, o izgradnji autoputeva u vrednosti od dve milijarde evra.

Sa ruskom državnom kompanijom “Zarubežnjeft” privode se kraju pregovori o prodaji dve rafinerije (nafte u Brodu i ulja u Modriči), kao i državne mreže benzinskih pumpi a celi posao bi trebalo da vredi skoro milijardu evra. Nemačka farmaceutska kompanija “Štada” (nedavno kupila vršački “Hemofarm”) započela je investiciju u Banjoj Luci od deset miliona evra.

Moglo bi se nabrajati još, mala Republika Srpska kao u nekoj bajci. Prosečno su akcije na ovdašnjoj bezi za osam meseci udvostručene.

Odjednom se ovde vrte velike pare, silan poslovni svet iz raznih krajeva svakodnevno ovamo stiže. Sa poslovnim svetom i kojekakvi mešetari, često maskirani u ozbiljne poslovne priče, nevladin sektor i slično. I svi traže baš Dodika da mu “nešto kažu jer imaju sjajnu ideju”.

A polemika Banja Luka – Sarajevo i dalje traje nesmanjenom žestinom i to na terenu traženja odgovora “kako organizovati BiH na unutrašnjem planu”. Kao prethodnica radikalnijih promena Ustava BiH želi se ujediniti policija. Dodik ne popušta i na to troši dosta i vremena i energije. Namestilo mu se da je postao paradigma svih želja i očekivanja najšire javnosti u RS. Sarajevu se to nimalo ne dopada pa su i najnepristrasniji uočili da se tamo formira pravi pokret koji bi se mogao zvati “zaustaviti Dodika”. Dokle stvari idu svedoči primer jedne sarajevske televizije koja je svojim gledaocima postavila pitanje za glasanje: “Da li je Dodik dobar, loš ili zao?”

Ima li ova informacija sarajevske policije o pripremi atentata na Dodika veze sa trenutnom opštom atmosferom ovde, ima li tu kakvih dimnih bombi, ima li tu kakvog zastrašivanja ili je reč o prilično pouzdanom scenariju, javnosti nije jasno. Ako se izuzmu sve spekulacije, ipak dobri poznavaoci obaveštajno-bezbednosnog rada tvrde da policija Kantona Sarajevo nema ni ljudske i ni tehničke resurse da zna sve ono o čemu je pisala u svojoj informaciji. Kad je već sve izbilo u javnost, najmanje što se očekuje jeste da oni ipak saopšte kako su do svega došli.

Branislav Božić