Bosna, zemlja koja nije uništena

Članak je vrlo dobro napisan i sve činjenice su više-manje tačne, međutim ono što para oči je nedostatak dublje analize postojećeg stanja, a to je za novinara takvog kova (Zoran Ćirjaković) dosta neuobičajeno. Kako se može pisati o Bosni a da se potpuno zanemari količina zla koja je osmišljena u Beogradu (djelimično i u Zagrebu) a krvavo sprovedena u Bosni. Da li ste se upitali, za trenutak, dok ste razgovarali s ljudima u Bosni da li su neki od njih učestvovali u srebreničkom genocidu, torturi u prijedorskim logorima, maltretiranju zatvorenika na Heliodromu i Dretelju, itd. Zamislite da je neko pisao tekst o stanju u poslijeratnoj Wemačkoj bez pomena Hitlera i nacista. Ovim se postavlja norma za ignorisanje uzročno-posljedične veze. Tekst prilično pesimističan, i tu je ignorisan ogroman pomak u posljednjih 12 godina. Ako se vratimo u 1996, vidjećemo da je u predsjedništvu BiH sjedio Momčilo Krajišnik, predsjednik RS je bila Biljana Plavšić, a vojsku RS su vodili generali Milan Gvero, Nikola Krstić i ostali. Danas su svi ovi ljudi smješteni iza rešetaka gdje im je i mjesto. Prije nego što sam počeo da pišem ovo pismo pročitao sam radosnu vijest da je još jedan zločinac, Zdravko Tolimir, uhapšen. U NIN-u ste pokušali biti malo ironični pa ste dali naslov “Zemlja neme himne”. To možda može biti smiješno na prvi pogled, međutim ja vas želim upitati da li bi Srbija pristala na nijemu himnu i bezbojnu zastavu ako bi dobila mogućnost da zadrži Kosovo? Za sljedeći tekst vam predlažem da napravite analizu na temu “Zašto sve zemlje koje se otarase veza sa Srbima i Srbijom (Hrvatska, Crna Gora, Makedonija) žurno napreduju u pravcu EU dok one u kojima Srbi predstavljaju politički faktor (Srbija i nažalost BiH) tavore u mjestu?”. Tarik LJevo, Norveška, elektronskom poštom