Hrvoje Klasić: Praznik demokracije ili demokratska praznina?

Hrvatska i Srbija idu na izbore. Znači li to da građani ove dvije države s istim entuzijazmom dočekuju „praznik demokracije“? Nažalost ne. Već i sami razlozi održavanja izbora ukazuju na velike razlike između Hrvatske i Srbije danas. U Hrvatskoj je 2024. superizborna godina. Na proljeće se najprije održavaju redovni parlamentarni izbori, odmah nakon njih slijede redovni izbori za Europski parlament, a krajem godine i redovni izbori za predsjednika države. Namjerno sam naglasio termin  „redovni“ jer on sugerira da je riječ o normalnom i regularnom stanju. 

Važna karakteristika izbora u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina je ta da više nitko ne priča o mogućoj krađi, promatrači na biralištima sjede više da bi se zadovoljila forma, a izborne rezultate i pravo pobjednika da formira vlast apsolutno nitko ne dovodi u pitanje. Iako HDZ, od 34 godine demokracije, Hrvatskom vlada ukupno 27 godina, moć ove stranke nije baš tako neupitna kako na prvi pogled izgleda. S jedne strane, u više velikih gradova, kao što su Zagreb, Split, Rijeka, Pula, Sisak, Varaždin, Slavonski Brod, Vukovar, Bjelovar itd. na vlasti su neke druge političke stranke i nezavisne liste. S druge strane, pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima nikad nije tako premoćna, a istraživanja pred predstojeće izbore pokazuju da će ovogodišnja utrka za mjesta u parlamentu biti izrazito napeta. Nije nevažno reći ni to da je u posljednjih dvadeset godina gotovo redovna pojava da predsjednik države i predsjednik vlade pripadaju suprotstavljenim političkim opcijama. 

Važan faktor koji jako utječe na regularnost i normalnost cijele priče oko izbora jesu i mediji. Odmah da ukažem na jednu veliku razliku u odnosu na Srbiju. U Hrvatskoj nema tabloida. Postoje dva glavna i najčitanija nacionalna dnevnika i još nekoliko lokalnih, tj. regionalnih. Ono što je posebno važno, niti u jednoj od tih novina nema favoriziranja određenih političkih opcija, ili da budem još konkretniji, kritika vladajućih je u svima potpuno normalna stvar. Još je zanimljivija situacija s internetskim portalima. Najčitaniji su redovito oni koji najviše kritiziraju vladajuće, a upravo njihovi tekstovi otkrili su brojne afere zbog kojih su pojedini visoki stranački i državni funkcioneri morali napustiti svoje pozicije.

Neki od njih su, baš zahvaljujući istraživačkim novinarima, postali predmetom istražnih postupaka, a neki su, iako članovi stranke na vlasti, završavali i u zatvoru. Uključujući jednog premijera i nekoliko ministara. Kritika vlasti, ali i davanje jednakog medijskog prostora političarima iz opozicije, potpuno je normalna stvar i na televiziji. I ponovo, jedna razlika u odnosu na Srbiju. U Hrvatskoj jutarnji program u kojem će se pričati o politici možete gledati na samo dvije televizije. Kada je riječ o informativnom (večernjem) programu, najgledanije su emisije na onim televizijama koje nemaju milosti prema vladajućima. I možda najvažnije, a zajedničko velikoj većini medija, izrazito je malo vulgarnosti, vrijeđanja na ličnoj razini i neargumentiranih optužbi. 

Ono što su u Hrvatskoj već dugo incidentne u Srbiji su predugo normalne pojave. Krenimo od termina „redovan“. Možete li nabrojati sve izbore koji su se recimo u posljednjih osam godina, dakle dva izborna ciklusa, dogodili u Srbiji? Koji od njih su bili redovni, a koji izvanredni? A ti koji su bili izvanredni, zbog čega su bili izvanredni? Moć SNS-a, ali budimo iskreni, prvenstveno Aleksandra Vučića, u Srbiji je apsolutna. Razmislite samo u kojim gradovima SNS i njegovi najbliži saveznici nisu na vlasti. Jedan od razloga „izvanrednosti“ su i sumnje u regularnost izbora. I ne samo ovih posljednjih. Ne sjećam se izbora u Srbiji uoči i nakon kojih se nije pričalo o „bugarskim vozovima“, fotografiranju glasačkih listića kao dokazu lojalnosti, netransparentnim biračkim popisima i o masovnom dovoženju birača u organizaciji vladajuće partije. Ne sjećam se ni izbora nakon kojih nije bilo uličnih protesta zbog sumnji u krađu. Ili, jednostavno zbog očaja. 

Mediji su u Srbiji naravno posebna, vrlo tužna priča. Većina najgledanijih i najčitanijih su ako ne pod direktnom kontrolom vladajućih, onda apsolutno u njihovoj službi. Opozicioni političari ne mogu ni u snu računati na tretman kakav imaju političari na vlasti. A onda kada se o njima i govori ili piše proglašava ih se nesposobnima, izdajnicima i moralno upitnim osobama. Evo samo nekoliko naslova koji stilski ne predstavljaju iznimku nego pravilo: „Monstruozan plan! Opozicija traži da se izbori održe posle 3. maja kako bi pred izbore opet lešinarili nad tragedijom!“, „Nepismeni Ćuta ’spreman’ na sve - Huligan i lažni ekolog zabrlja sve što uradi“, „Kokainski pornićar i kradljivac dečjih paketića zajedno u kampanji!“, „Fašista iz Zanzibara hoće da zabrani Informer! Lazoviću u Africi prokuvao mozak!“. 

Da ne bi bilo zablude, situacija u Hrvatskoj daleko je od idealne. Po mom mišljenju još uvijek je previše političara koji su korumpirani, koji su nacionalisti, povijesni revizionisti, patrijarhalni konzervativci, homofobi itd. Sigurno za pohvalu nije ni rječnik hrvatskog predsjednika, kao ni autokratske ambicije hrvatskog premijera. Svjestan sam da se Hrvatska, kada su u pitanju standardi demokracije i pravne države, presporo približava državama kao što su Danska ili Finska. Ali sam i svjestan da se, kada su isti standardi u pitanju, poprilično udaljila od Srbije. Iako nisam siguran je li ova usporedba uopće dobra. Pošto mi je iz dana u dan sve manje jasno jesu li to standardi kojima srpski političari, ali i birači uopće i teže.