Po mnogo čemu je scena na uglu Knjeginje LJubice i Simine u nedelju po podne ličila na kakav igrokaz o grozi srpske tranzicije i konfuziji koju je iznedrila.
Prvo, porazno je to što se na istom mestu gde se premijer marionetske vlade za vreme Drugog svetskog rata Milan Nedić ubio kako bi izbegao suđenje i dalje okupljaju mitingaši i kontramitingaši, kao da njegova uloga nije dovoljno jasna i istorijski dokumentovana. Za početak, svaki zločin nacista bio je delom makar omogućen izostankom otpora države koju je Nedić vodio.
Drugi poražavajući element tiče se samog mizanscena - na svega pedesetak metara, u verbalnom sukobu i neinspirisanom dobacivanju sastale su se tri grupe čija ukupna brojnost nije prebacila 150 ljudi. U ideološkom sendviču su se našli pripadnici profašističkih i neonacističkih organizacija „Srbska akcija – podvig i borba“ i „Srpski carostavnik“, kojima, izgleda, podrška rehabilitaciji saradnika okupatora nije u nesaglasju s težnjama ka obnovi „velike Srbije“, pretpostavlja se ipak suverene.
S jedne strane su im se suprotstavili simpatizeri DS-a, a u odnosu na demokrate su se distancirale takođe prisutne pristalice LDP-a, valjda da prijatelji među naprednjacima ne zamere.
Čak i ako zaboravimo da su navedene frakcije drugosrbijanske elite u poslednjih dvadeset godina imale taman dovoljno političkog uticaja da pitanja o Milanu Nediću i njemu sličnima stave i definitivno pošalju na smetlište istorije, politikantski oportunizam i iskrenu želju za dizanjem glasa katkad je bilo teško razlučiti.
Pored pojedinih levičarskih organizacija, jedini novi i makar za sada nekompromitovani politički špalir činili su pripadnici Ne da(vi)mo Beograd.
Da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Pretplata
Već imate nalog? Ulogujte se