Kad pripaljuje sveti Pantelija

Selo Nedakusi je dugo bilo kraj od svijeta a ni sad nije mnogo bliže.

Sa jedne strane je bila Austrija, sa druge Srbija, sa treće Crna Gora, a selo je pripadalo Turskoj umirućoj imperiji koja se lagano raspadala.

U dolini Lima, limesa granice, pokraj zapuštene čaršije Bijelog Polja.

Selo je malo pribijeno uz obronke Lise, blage planine koja ni po čemu ne podsjeća na Crnu Goru.

Ukriveno od prolaznika i namjernika iako je carski drum tuda prolazio.

Dvadesetih godina prošlog vijeka stigli su ovamo iz Vasojevića Srbljaci, bježeći od zlih godina.

Srbljacima su Vasojevići zvali sve one koji nisu bili Vasojevići a živjeli su među njima.

U dolinu Lima moji Jevrići (Popovići) iz Kuča došli su posle pohare Kuča. Prvo na Policu poviše Berana a odatle su se spustili u Nedakuse.

Bežeći od Turaka promijenili su slavu.

Porodično predanje kaže da je silna turska vojska krenula na Kuče, da su preživjeli, zahvaljući posljednjem metku koji je jedna odiva pronašla u dnu torbe i čudu koje se desilo na Svetog Pantelejmona. Od tada ga slave.

Prezime su promijenili posle Kokošinjeg rata.

Tada su se Arnauti spustili u Limsku dolinu i zapalili sve, čak i kokošinjce.

Iz pećina gledali su ih kako jure kokoši odnoseći ih kao ratni plijen u Rugovsku klisuru.

Komšiluk sa Arnautima svaka generacija Jevrića u svakom ratu je platila sa ponekom glavom pa i u ovom zadnjem kad su nam oteli i ubili strica Miloša Jevrića.

2.

Ima pjesma koja kaže:

“Ognjem gađa Ognjena Marija,

Gromom bije gromovnik Ilija,

Pripaljuje sveti Pantelija.”

Samo se Srbi sa svecima rođakaju.

Svetog Pantelejmona zovu rođački Pantelija, Panto.

“Blago onima koji čestvuju svetitelje Božje, jer će Bog i njih čestvovati. Svetitelji i svetiteljke božije su najmilija deca Božija. Bogu su mili svi oni koji slave decu njegovu. Kad bi neki čovek rekao prijatelju svom; ja tebe poštujem ali ne poštujem decu tvoju, kako bi bilo roditelju? Kao da bi mu zabio nož u srce. On bi odgovorio: idi od mene, više nismo prijatelji! Jer ko mrzi decu moju, nek i mene mrzi. A onaj ko voli mene, taj voli i decu moju. Niko na svetu ne ljubi toliko svece Božije koliko pravoslavni hrišćani. A od svih pravoslavnih hrišćana Srbi najviše slave i proslavljaju svece Božije”, zapisao je vladika Nikolaj.

3.

Na slavu je ove godine stigla i tetka Desa iz Amerike.

Prije četrdeset godina došli su Radovići iz Čikaga, rodom iz susjednog sela, da je prose po čuvenju.

Otac i đed su se kolebali, daleko je Amerika.

Ali Radovići su otvorili prozore i zapucali.

Komšije su došle na čestitku jer svo je selo znalo da su i kojim su poslom stigli .

Tako je tetka isprošena.

Sjećam se pri dvadeset godina kad je davana “Dinastija”.

Tetka došla iz Amerike a skupilo se sve selo.

Propituju šta će se desiti u narednijem epizodama.

“Šta će biti sa Kristl, ‘oće li je nadbit Aleksis, šta sa Blejkom?”

Prisjeli su joj tih dvaest dana.

Drugi put tetka je stigla u zimu.

Pao je veliki snijeg a mi smo razgrtali snijeg po bunjištima i kopali korijenje od kopriva.

Korijenje je moja majka zavila u mokre novine, umotala krpama i odletjelo je za Geri Indijanu, đe tetka ispred kuće ima vrt.

Tamo ih je posadila. Razmnožila se kopriva.

Nema toga Amerika.

NJen pokojni muž Vukosav mnogo je volio skrob od kopriva.

Na slave tetka je starim emigrantima nosila na dar pitu od kopriva.

Nema toga njeđe u Americi.

Donijela i slike vrta da nam pokaže. Posječe ih kad uzru pa vazda ima mladih kopriva.

Otkad je muž umro, rijetko sprema koprive ali, kaže, dođu Srpkinje da naberu kopriva.

Na srpskim piknicima poslije liturgije u Geri Indijani biće dugo još pita od kopriva jer rasadile su.

4.

“Jednom kad se Pantelejmon vraćao kući, vide na putu mrtvo dete i živu zmiju pored mrtvaca.Otrovnica beše ujela dete i umrtvila ga a ona je ležala živa pored svoje nevine žrtve.

Pantelejmon se sav zgrozi.

Kao lekar on je znao da sva lekarstva na svetu ne mogu oživeti mrtvaca. Tada se srce njegovo rastopi od žalosti za detetom i od muke što mu ne može pomoći. Ali se odmah seti reči starca Ermolaja, pa pogleda u nebo i viknu:

‘Gospode Isuse Hriste, iako sam nedostojan da te prizivam, ipak ti se molim: ako hoćeš da budem tvoj sluga, javi sad silu tvoju i učini da u ime tvoje, dete oživi a zmija da crkne!’

Čim on to izreče, dete se probudi kao iza sna i ustade, a zmija prekide po sredini i crče.”

To je bilo prvo veliko čudo svetog Pantelejmona čije ime znači Svemilostivi.

U manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori ima debela knjiga u kojoj su upisana čuda svetog Pantelejmona. Vladika Nikolaj je predlagao da se ona prevede bar za one crkve koje su svetom Pantelejmonu posvećene.

U našem porodičnom sjećanju ima jedna mala knjiga sa događajima koji su se zbili na njegov dan.

Posao koji se počne na Pantelijevdan, vjeruje naš narod, dobro se i završi.

5.

Dugo smo tražili vezu za najboljeg ljekara koji je trebalo da operiše glaukom na očima malog Dada (Danila), sina mog mlađeg brata Danka.

Lekar je pristao a onda se jednog jutra javio i odbio.

Brat je otišao očajan u crkvu.

Zaboravio je da isključi mobilni.

Javio mu se poslovni prijatelj, gotovo neznanac, i uputio ga na ljekara koji je pristao da izvrši operaciju.

Dado je u bolnici pokupio neku infekciju i operacija je odložena. Odložena je za deveti avgust.

Tad je bio prvi slobodan termin. Odložena je za dan

posvećen svetom Pantelejmonu.

I uspešno okončana.

6.

NJive nedakuške su ostale sa druge strane pruge. Između pruge i Lima u plodnoj ravnici.

Brige od njiva oslobodili su ih odmah poslije rata.Oduzeli su im zemlju i napravili fabrike.

Od ratara i ratnika napravili su proletere.

Sa gornje strane puta ostali su samo šljivici. Šljivici Nedakusa.

Poslije su zatvorili fabrike i otvorili željezničku stanicu. Napravili štajgu a od Nedakušana štajgere. Na kućama, pamte to putnici Barskog voza i šverceri kotrobanski krijumčari, osvanule su plakate ispisane rukom: “Prodaja cigara!”

Sada više nema ni cigara. Ostali su samo šljivici napadnuti plamenjačom. Šljivici su mali i rijetki, jer stigao je grad u selo,i Nedakuse se prtvorilo u prigradsko naselje. Ali se ona najbolja rakija, ma koliko je bilo, čuva za Svetog Pantelejmona.

Za Svetog Panteliju otac otvara bure sa rakijom sedam godina starom, a Profesor Srđa, brat mi od tetke, profesor mu je nadimak nije zanimanje, merači je i kaže: “Od prošlog ljeta sam je čekao!”

U flašama se zlati sunce Limske doline, doline srušenih crkava i manastira đe je nekada pisano Miroslavljevo jevanđelje, najljepše od svih.

7.

Osmog naveče skupljaju se gosti. Stižu braća i kumovi. Iznad kompjutera pored ikone sv. Pantelije upaljeno kandilo i vise gusle koje sinovac Nikola voli više od igrica. Možda nije po kanonu ali ostane se uz đedovu rakiju, prasetinu iz Srbije, jagnjetinu sa Lise, limsku ribu, talijansko pivo, do četiri ujutru.

Sjutradan dolaze tetke i zetovi.

Trećeg dana slavi se sa radnicima “Art Betona”

To je firma mojih burazera, građevinskih inžinjera i moj sponzor.

Ako nije tu pop Bogavac, onda ja čitam odlomke iz žitija.

“Nečastivi car Maksimilijan pozva sv. Pantelejmona i poče ga ukoravati što on pristaje uz Hrista a prezire bogove rimske. Zaprijeti mu mukama i smrću ako se ne odrekne Hrista. Pantelejmon odvažno govoraše caru kako su svi bogovi rimski laži i izmišljotine, i kako se on ne može odreći Hrista jer bi to značilo odreći se života. Razjareni car naredi te ga obnažiše i šibaše ga po golom tijelu i svećama opaljivaše mladićko tijelo. Ali se svijeće pogasiše a koji ga šibaše, umoriše se, dok svetac Božiji pjevaše psalme u slavu Božiju kao da ne osjećaše nikakvu muku!”

NEBOJŠA JEVRIĆ