Utočište u Isusu Kristu

Sveti Anselmo od Canterburyja piše početkom dvanaestog stoljeća kako kazna za homoseksualnost treba biti umjerena jer je “taj grijeh tako raširen da će rijetko tko pocrveniti zbog njega”. Ovaj sam izraz blagosti srednjovjekovne crkve za pedere i lezbijke našao prije nekoliko godina, kad su hrvatski svećenici žestoko sotonizirali splitski gay pride i kad su, za njih sasvim neobično, upravo bizarno, isticali Srbiju kao uzornu, čednu kršćansku zemlju koja takav ulični razvrat ne dopušta. Koliko je pedera među strogim muškarcima u mantijama i koliko redovnica jedna drugu miluju u zimskim noćima, na drvenim ležajevima u vlažnim samostanskim sobičcima, upitao sam se tada. Pouzdan podatak možda nikad nećemo saznati, no razumno se procjenjuje da je udio homoseksualaca među crkvenim osobama znatno viši od uobičajenog. Prema jednom američkom istraživanju, anonimno provedenom među njihovim katoličkim klerom, čak je trećina njih homoseksualna. Ovako nešto mogli biste, na kraju krajeva, i pretpostaviti. Ako mladić ili djevojka u osjetljivim pubertetskim godinama kad se otkriva spolnost s užasom opaze kako ih ne uzbuđuju oni koji bi ih trebali uzbuđivati, ako se koji dječak poželi na nedoličan i sramotan način tjelesno sjediniti s vršnjakom iz razreda, ima li logičnijeg izbora karijere od služenja Isusu Kristu? Nekolicini mojih prijatelja pedera, za koje njihovi ne znaju da su to što jesu, izvanredno je mučan trenutak kad ih tata ili mama upitaju: “A kad se ti, sinko, više misliš ženiti?” Kad ste pop ili časna sestra, nitko vas ne gnjavi takvim intimnim pitanjima. Naprotiv, činjenica da nemate ženu ili muža daje vam i stanovit ugled i dostojanstvo vašoj osobi. Alibi je savršen, utočište sasvim sigurno. Zaista, pederi i lezbijke mogu se sakriti u crkvi uspješnije nego Adolf Eichmann u Argentini. Pa i ako ih otkriju, kao što su u Hrvatskoj nekolicinu njih otkrili, njihov se grijeh, valjda po uputi svetog Anselma, nikad preoštro ne kažnjava. Nađu li da se velečasni razgoropadio na mladiće iz sela, samo ga premjeste u drugu župu, obično zabačenu i sa staračkim stanovništvom, i ukinu mu internet na kompjuteru. S pravoslavnima je, istina, nešto drugačije jer se crkveni muškarci u njih smiju ženiti, ali i tu je lukavo ostavljena opcija takozvanog zavjeta čistoće za monahinje i monahe, a da i među takvima ima pedera i lezbijki, to valjda znate. Čitali ste zacijelo u štampi o vragolastim vladikama. Jednoga je takvoga, Vasilija Kačavendu, episkopa zvorničko-tuzlanskog, skandalozna strast za golobradim kaluđerima i nakvarcanim i steroidnim beogradskim striperima naposljetku stajala umirovljenja. I Hrvatska i Srbija naposljetku su imale svoje povorke ponosa, i u jednoj i u drugoj zemlji homoseksualci su šetali ulicama unatoč nezadovoljstvu, gnjevu, ili čak mržnji i otvorenim pozivima na nasilje uglednih i moćnih muškaraca iz katoličke ili pravoslavne crkve. Jedan je ovdje u nas, na primjer, izjavio kako je kamenovanje pedera i lezbijki izraz tradicionalnog katoličkog duha kakav vlada u Splitu. Upozorio sam tada cijenjenog svećenika i teologa kako je, u dan i sat istovremeno sa splitskim, gay pride održan i u Rimu, a tamo ne da nitko nije bacao kamenje, već se ni ružna riječ nije čula. Zašto, đavo će ga znati? Valjda u Rimu nema tradicionalnog katoličkog duha. A u Beogradu su, čitam u novinama, monasi i monahinje izašli na ulice s ikonama i usrdno molili za spas čovječanstva od pederasta i sodomita, i nisam se mogao ne osmjehnuti njihovom licemjerju. Ti zabrinuti ljudi upoznali su, uvjeren sam, više homoseksualaca nego što će itko od nas ikada upoznati. Oni u svojim manastirima stoljećima žive s takvima i prešutno ih prihvaćaju. Dapače, otrpjet će i gore, ravnodušno će okrenuti glavu i od istinski devijantnih i gnjusnih djela, zločina poput seksualnih zlostavljanja maloljetnika. Sjetite se toga kad vam neki crkveni čovjek idući put bude govorio protiv homoseksualnosti. Prije nego poljubite ruku vladiki, pomislite kako nipošto nije nemoguće da je ruka njegovog preosveštenstva možda samo noć prije bila u crnim kožnim tangama njegovog... khm, prijatelja.