Pukovnika nema ko da sluša

Stravičnih ubistava je bilo i svi Srebreničani to znaju, ali nikada niko nije smio o tome progovoriti. Kao oficir Armije BiH u Srebrenici ukazivao sam na to, iako sam bio svjestan da je to opasno. Znao sam da mogu izgubiti glavu, ali nisam mogao da se mirim sa tim i pokušavao sam kroz razgovore na to da ukažem, upozorim. Po dolasku u Tuzlu ‘95. dao sam izjavu Službi vojne bezbjednosti i tu sam spomenuo ubistva i silovanja, međutim, umjesto da se nakon toga kazne ubice i silovatelji, ili pak onaj ko lažno optužuje – dakle ja, ta izjava se poslije 10 godina objavljuje u jednom televizijskom političkom magazinu i žrtvi silovanja se ponovo zagorčava život. Tada četrnaestogodišnja djevojčica, koja je sada već zasnovala sretnu porodicu, jedva je nakon medijskog objavljivanja njenog silovanja sačuvala brak. Sve što sam vidio u Srebrenici rekao sam u centrali SDA na sastanku u avgustu ‘96. koji je organizovao rahmetli Alija Izetbegović. Na sastanku su bili prvi ljudi iz ARBiH, MUP-a, AID-a, poslanici, Glavni odbor SDA, Izvršni odbor SDA i dvadesetak ljudi srebreničke vlasti. Imao sam strašnih problema poslije ovog sastanka, niko nikada nizašto nije odgovarao i tada sam shvatio da Alija ne želi istinu i da su stvari sa stradanjem Srebreničana previše zamućene.(...) Kad Bog hoće da kazni jedan narod, on mu da lošeg vladara. Mi smo ih imali i previše. Međutim, postoje tri nivoa odgovornih za stradanje Srebreničana: međunarodna zajednica, rukovodstvo RS – vojska i policija i bošnjačko rukovodstvo (u Sarajevu, Tuzli i Srebrenici). Međunarodna zajednica je priznala svoju odgovornost, ali je malo učinila da se dođe do pravde. Mali broj lica iz srpskog naroda odgovarao je za zločine iako je Vlada RS priznala genocid. Među Bošnjacima, pak, o ubistvu Nurifa Rizvanovića, Hameda Salihovića, izvjesnog Bilala iz Konjević Polja i oko dvadeset drugih Bošnjaka ubijenih bošnjačkom rukom prije pada Srebrenice ne smijete ni govoriti, kao ni o ogromnom kriminalu, pljački, što je svakako znatan činilac našeg stradanja. E tu vidim odgovornost i samoga Izetbegovića koji je za sve to znao, jer sam i ja o tome pred njim svjedočio, ali ništa nije želio poduzeti. Naser trguje s četnicima: O načinima kako je ko od žrtava stradao ne zna se mnogo, jer o tome niko nije smio tada, kao ni danas govoriti. U zvaničnoj dokumentaciji općine i MUP-a nikada nije ništa zabilježeno, niti je pokrenuta istraga kako bi se saznalo ko je ubijao i po čijem nalogu, a i to je dobar pokazatelj ko bi mogao stajati iza ubistava, tako da ni ja ne znam ko je ubijao – ali je činjenica da ljudi više nema. Ko je to naredio? Zna se ko je bio na vlasti i ko je vodio Armiju! (...) Naser je i na mene vršio pritisak kada je trebala biti provedena smjena vrlo časnog čovjeka, predsjednika ratnog predsjedništva općine Hajrudina Avdića. Tokom ‘94. dvojica Bošnjaka čak su bili poveli na strijeljanje našega vijećnika Jusufa Bektića, jer nije htio glasati za ono što je vojna i civilna vlast od njega tražila. (...) Poslije demilitarizacije na pijaci u Srebrenici vidio sam neke “naserovce” (tako su se u Srebrenici zvali ljudi previše bliski njemu koji su ga slušali i čuvali) kako od ljudi neovlašteno uzimaju robu i odmah sam rekao Fahrudinu Aliću da moramo otići kod Nasera i reći kako mu ovi ljudi kvare ugled. Otišao sam ponovno kod njega kada je jedan “naserovac” udario ženu autom u gradu krcatom narodom i umjesto da joj ukaže pomoć on je pretukao. Udarena žena izgubila je sina jedinca, legendu od borca, samo je bio problem što on nije bio “naserovac”. Iako je u našem razgovoru obećao da će to uraditi, Naser svoje momke nije disciplinirao, a mene je od tada nekako posmatrao drugačije. Nešto kasnije, u julu ‘93. predratni načelnik MUP-a Hamed Salihović mi je rekao da je Naserov auto (mercedes-190 D) prodavan nekom Đuki ili Đoki iz Bratunca na Žutom mostu (linija razgraničenja). Prema njegovim tvrdnjama, mercedes je cijenjen 15.000 a Srbi su davali 10.000 maraka. Tada sam se posvađao sa Hamedom jer nisam vjerovao da naš komandant može sarađivati sa četnicima. On se nasmiješio: Vidjet ćeš za koji dan hoće li biti mercedesa! I zaista, za kratko vrijeme, nije ga bilo nikad više. Hamed Salihović je kasnije ubijen od strane Bošnjaka. Prije nego su ga “naši” ubili, Hamed mi je rekao da je i pogibija velikog borca, srebreničkog heroja Akifa Ustića, velika misterija koju nikada niko nije razjasnio. Likvidacije naočigled čaršije: Počelo je sa smjenom predsjednika Ratnog predsjedništva Hajrudina Avdića. Naser je lično od mene tražio da utičem na člana Ratnog predsjedništva iz mog kraja Fahrudina Alića, a znam da je vršio pritisak i na ostale komandante. Poslije smjene Hajrudina Avdića došlo je do sukoba Naser – Zulfo Tursunović. Zagovaralo se osnivanje nove općine sa sjedištem u Sutjeskoj, a Tursunović mi je više puta pričao da je Naser nudio Safetu Omeroviću zvanom Miš 50.000 maraka da napravi zasjedu Zulfi na Vijogoru i ubije ga. Organizovane su konjske trke, fešte, cvjetao je kriminal i borba za vlast. Kako sam spomenuo, Jusuf Bektić iz Karačića, općinski vijećnik, poveden je na strijeljanje jer nije glasao kako se od njega tražilo. Zato što je tražio poštenu podjelu humanitarne pomoći ubijen je Bilal. Ibran Mustafić imao je sreće jer je pod prozorom njegove kuće bilo manje drvo koje je aktiviralo granatu ručnog bacača i tako spriječilo smrt njegove porodice u maju ‘93. Tu sreću nije imao 19. maja ‘95. kada su mu Bošnjaci napravili zasjedu na poligonu kod Potočara i kada je teško ranjen, a Hamed Salihović ubijen. Mnogo ljudi je napuštalo demilitarizovanu zonu i odlazilo u Tuzlu ili u svoja sela po hranu i mnogi su na tom putu ginuli. Priprema jedinica za odbranu ili proboj ka Tuzli bilo je u drugom planu. Ja sam u Srebrenici obavljao dužnost komandanta brigade i kako se nisam mogao pomiriti sa kriminalom i nepravdom, i na mene se jednom pucalo u gradu. Drugi put sam dobio zadatak da odem na liniju, a snajperisti su već bili tamo. Devetog februara ‘95. organizovano mi je javno suđenje nešto poput onoga što se desilo Nurifu Rizvanoviću. (...) Zašto je otišao Naser: Tokom ‘95. Srebrenica se nije mogla odbraniti, ali se mogla braniti više od 5-6 dana koliko se zaista branila. Samo je trebalo provesti dobre pripreme, organizovati aktivnu odbranu i mogli smo ostati u gradu najmanje 20-30 dana. U februaru ‘95. godine 16 oficira iz Srebrenice otišlo je na školovanje i to nije loše. Međutim, nije bilo jasno zašto je otišao Naser Orić, komandant 28. divizije sa pratnjom, to ne znam. Govorio je da su ga zvali iz Sarajeva, ovi drugi su rekli da je on tražio da dođe tamo. Ono što ja sigurno znam jeste da su oficiri sa školom završili 10. maja ‘95, dva mjeseca prije nego što je pala Srebrenica. Wima kao i Naseru Oriću je naređeno da se vrate u Srebrenicu, ali su svi osim Safeta Omerovića Miša odbili naređenje komandantu 2. korpusa. Ako neko tvrdi drugačije, mora uzeti u obzir činjenicu da niko od Srebreničana u Tuzli i Zenici nije bio svezan, a ni pritvoren, tako da su mogli da se vrate i brane svoje najbliže ostale u Srebrenici. Pokazalo se da je bilo mnogo isplativije sakupljati novac za naoružanje za Srebrenicu koju oni nisu htjeli doći da brane. Drugi korpus nije mogao deblokirati Srebrenicu i svako ko tvrdi suprotno on o vojnoj teoriji i praksi malo zna. Istina, Drugi korpus je, u najmanju ruku, kao pomoć Srebreničanima u proboju mogao angažovati dobro opremljenu i ojačanu diviziju (10.000-15.000 ljudi), a zna se da divizija napada sa širinom 10-15 km po frontu i toliko po dubini i morali su to držati najmanje mjesec dana. Svima je poznato da tako nije bilo. Stoga smo se morali sami organizirati u grupe i probijati na slobodnu teritoriju. Posleratna Srebrenica Čekajući rasplet agonije, nemoći i nezainteresovanosti nedržavotvorne vlasti, narod Srebrenice od 1998. do 2000. godine naglo uzima placeve i pravi kuće u Federaciji, a mnogi odlaze u zapadne zemlje. Bilans takve vlasti je deset hiljada stradalih na najsvirepiji mogući način, desetine hiljada Srebreničana raseljenih diljem svijeta, desetine ratnih i poratnih bogataša koji su rukovodili nastradalim i raseljenim. Porazno je da niti jedan ratni i poratni načelnik općine ne živi sa porodicom u Srebrenici, kao ni 95 odsto njihovih pomoćnika. Niti jedan ratni i poratni predsjednik vladajućih stranaka ne živi sa porodicom u Srebrenici. Gotovo nijedno udruženje Srebreničana nema sjedište u Srebrenici, odnosno prvi ljudi tih udruženja sa porodicom ne žive tamo. Nijedan poslanik (iz Srebrenice) u federalnom, državnom, kao ni u Skupštini RS, od rata pa do danas nije se vratio i ne živi u Srebrenici sa porodicom. Samo je 900 povratnika-Bošnjaka sa ličnim kartama, koji tamo stalno žive od 27.118 Bošnjaka, 754 Jugoslovena i 38 Hrvata koliko je bilo po popisu iz 1991. godine. U prijeratnim firmama, općinskoj administraciji i MUP-u danas radi 909 Srba i 75 Bošnjaka. Svi možemo nakon ovih podataka dati ocjenu bošnjačke vlasti koja tamo vlada deset godina. Da li je vlast u Sarajevu ili Tuzli državotvorna ako sve to posmatra ravnodušno?! (Iz “Slobodne Bosne”)