Stare ljubavi

Dok je gospodin Kapor ugodno ratovao, mene je Jevtušenko učio razlici između istine i laži: “Ima ljudi koji se ponose time da nikad nisu rekli laž. Ali neka se zapitaju koliko su puta propustili da kažu istinu!”, govorio mi je Ženja dok smo šetali Arbatom, a naš Momo pretrčavao brisani prostor gde su zviždali meci. Da ne bude zabune: autoru ovog ogorčenog komentara, Momo se još uvijek sviđa. Ne zaboravljaju se prvi čitateljski užici, briljantni opisi neprolazne mladosti i odnjegovane ludosti. Posebnost koja se ne stiče rođenjem, nego samo zahvaljujući čitanju Mominih zavodljivih ideja. Vjerovali smo u vlastitu izdvojenost od ništavila jer smo bili odani njegovom savršeno izbrušenom stilu, priželjkivali smo dostići kaporovsku vertikalu urođene ležernosti. Wegovu, samo nama znanu poruku, pretočiti u vlastiti život. Šarm Nike Hercega, lakonska mudrost dunavskih adad`ija, čežnja za Unom Vojvodić, opstali su kao intiman doživljaj u pamćenju uzbuđenih čitatelja. Nismo ga mogli imitirati zbog njegove neponovljivosti, ali oponašanje se rađalo nužno u svakom koji bi osjetio samo treptaj životnog čuda kome je Momo znao divno otkriti razlog i uzrok. Znači, ove neskrivene zamjerke potiču od nekog tko nije ona “polovina Beograda koja mu nije oprostila”, nego od provincijalca koji mu je sve oprostio, pa onda ima pravo zahtijevati: “Kaži Momo sve do kraja.” Nisu vam gospodine Kapor, Hrvati zamjerili što ste stali na stranu svog naroda. Neka ste! Kažete: ni vi vašim prijateljima niste zamjerili. To bi bilo u redu, da je samo tako i stvarno tako. O nečem drugom se zapravo radi! Sakrili ste se iza te fraze o zamjeranju, još onda dok smo se mi sklanjali od granata ispaljenih sa brda Hum. Dozvolite mi da i ja citiram dobrog, starog Arsena: Između nas rat je stao. Lukav je Arsen, ubacio je ovu dvosmislenu riječ sa suprotnim značenjima. Stao – prekinuo. Stao – zaustavio se, prestao. Vidite kako je loše što se s njim niste odavno sreli, niste proučili ovaj njegov stih. Jer, vama je još u glavi taj zastoj, koji je prekid komunikacije, a ne prestanak zla. Još prošle godine Zlatko Crnković vas je pozvao u Hrvatsku (Pismo iz Zagreba – Momo, zašto plačeš? – NIN od 17. 8. 2006. g.) Gospodine Kapor, kad treba nastaviti prijateljstva, u skladu sa rimskim pravilom, šta vam bi pa se ne odazvaste ljubaznom pozivu vašeg bivšeg izdavača. (Zašto ne i budućeg?) Nešto vam je zasmetalo, a vi ni riječ ne rekoste. Odlijepite se iz te fotelje u koju ste samozadovoljno zavaljeni. Pozivam vas i u Mostar: Dođi prijatelju, podijelit ćemo hljeb i radost i tugu, ako treba. Dođite k’o nekad, budite moj gost u danas najboljem hotelu, čak se zove, po hercegovački, ERO. Trknut ćemo i do Trebinja. Niste prihvatili poziv u Hrvatsku, niste došli. A znate zašto: zato što ste i dalje u RATNOM STAWU! I to u gorem od onog stanja koje je vaš Hrvat, Igor Mandić, nazvao stanjem bratoubilačkog mira. Zato pretpostavljam, iako će mi biti vrlo žao, da nećete doći ni u Mostar, nećemo obići staro pravoslavno groblje u Bjelušinama “gdje smrt ima dostojanstvo i gipkost guštera”. Zajedno bismo se prisjetili Mujage Komadine, kad ono reče onim što se počeše naoružavati i brkati uhodano stanje: “fukara”. Nekad je to bilo, 100 godina nazad, lijepo ste to prenijeli u svoju priču, fukara nekad i sad; otvorimo temu – odgovorite, je li bilo u ovom vašem ratu fukare i kako se ponijela prema onim koji ne pripadaše istom narodu iz kog je proklijala? Kažete jednu krupnu rečenicu: A moj narod je bio u pravu. Pa, Momo reci mi (izvini što ti, odsad kažem Ti, jer Ti kažem svima koje volim), reci mi dobri, stari, ofucani folirantu, što misliš o dijagnozi koju je dao vladika Atanasije, patrijarhov vikar: Nismo poraženi, ali ponekad nemam dokaze za to. Taj narod, koji je u pravu, kako ti bez rezerve tvrdiš, da li je u pravu samo zato što je ratovao ili zato što je pobijedio u ratu? Izjasni se Momčilo o onom što prešućuješ, a trebalo bi kazati, ako ćemo pravu istinu o životu govoriti. Radi onih što dolaze poslije nas. Kaži mi Momo, šta misliš o nesreći koja je zadesila ljude zbog rata? Plemenita Merima Isaković, i to na stranicama najboljeg lista na Balkanu, ljetos divno kaza kako je najveća nesreća duhovna smrt u ljudima. Zadesi li to i neke od nas? (Pardon, od vas?) Jesi li ti sagledao, kao sveta Merima, “duhovnu pustoš u narodu koji voliš“? Znaš kako u nas kažu: da si pravi ratnik, poginuo bi u ratu! Nego, zovni ti mene lijepo u Beograd, kao što ja tebe zovem u Mostar, pa da konačno raspravimo šta je istina od toga što ljudi pričaju. Ne izjašnjavaš se! “Šutnja o onom što se dogodilo može biti opasnija od onog što se stvarno dogodilo” (Krleža). Pokaži primjerom da nisi narušio moralna pravila za vrijeme dok je zbog rata naše prijateljstvo bilo zamrznuto. Evo ti tri mogućnosti: dođi u Mostar; pozovi mene Mostarca u Beograd; otiđi Arsenu u Zagreb. Tek tada će ti, vjerni i nevjerni čitatelji NIN-a, izvan Beograda i Srbije, povjerovati da zaista živiš onako kako propovijedaš, da vjeruješ u to što govoriš. Da si sposoban svoje humane misli pretvoriti u svakodnevno slobodno kretanje. Dokaži da je rat prestao, a ne zauvijek stao između nas! Nino Gvozdić, odvjetnik iz Mostara