Usud palanačkog duha

Kada se danas prisjećamo osobite uloge radija i riječi koja je potisnuta agresivnošću slike iz javnog komuniciranja, nije na odmet da se, i pored pomame tabloida i površnosti u javnom životu, ukaže na činjenicu da su sve ključne bitke u procesu oslobađanja od totalitarnog mišljenja i kretanju ka otvorenom društvu, kakvo bi i naše htjelo da bude, dobijene ubjedljivošću izgovorene i napisane riječi. U poplavi feljtonizma i senzacionalizma prostore promišljanja svijeta i svakodnevnog života, danas i ovdje, mogućno je pronaći u onim dijelovima radijskog programa koji i te kako tvore javno mišljenje uz pomoć autora koji ne samo da promišljaju vrijeme kojemu pripadaju već i istražuju duhovnu tradiciju, i našu, i svekoliku. Ali ono što nije zapisano, kako je volio da naglašava Andrić, nije ni postojalo. Radomir Konstantinović, čedo radija, imao je tu blagonaklonost sudbine da najvećma što je izgovorio na radiju bude i objavljeno. I u časopisima, u valjanim revijama i u knjigama. Još u “Bledskim razgovorima” sa Bihaljijem Merinom, već dalekih pedesetih godina prošloga vijeka, upozoravao je on, razgovarajući sa piscem koji je jedan od rijetkih u nas koji je pisao i drame po recepturama socrealizma (Livnica) da će se pojaviti, oslobađanjem od naturenih ideoloških stega staljinizma, bauk tradicionalizma i konzervativizma u nas, kada sloboda stvaralaštva otvori nove puteve u svim duhovnim sferama. U dugotrajnom procesu ispitivanja naše poezije devetnaestog vijeka, a najvećma dvadesetog vijeka, konstituisaće se ideja filozofije palanke kao ideja limitiranog mišljenja koje je duboko ukorijenjeno u našoj tradiciji. A ta je tradicija malograđanska, malovaroška. Drugu vrstu limitiranog “pevanja i mišljenja” Konstantinović je uočavao u tradiciji “socijalne literature”, ukazujući na njenu pragmatično-ideološku utemeljenost kao prepreku slobodnoj emanaciji ljudskoga duha. Valjane učitelje imao je u kritičarima građanske ljevice Marku Ristiću i Milanu Bogdanoviću, koji su ga priveli marksističkom antidogmatizmu Miroslava Krleže. Krleži je ostao vjeran trajno. Jedan od posljednjih Konstantinovićevih javnih nastupa pred sam početak raspada Jugoslavije bio je u Sarajevu kada je nadahnuto govorio o Krleži čekajući društvene konsekvence, kao o pjesniku krize, društvene i moralne krize. Konstantinovićeva knjiga Pentagram, 1966. godine, i Filozofija palanke, 1969, iskazuju cjelovito, iako pisane i izgovorene na radiju, na Trećem programu, istovremeno su zapravo elaboracija izrečena u fragmentarnim cjelinama, osnovne ideje o filozofiji palanke u srpskoj poeziji dvadesetog vijeka. Notorno zaražen, ili oplemenjen idejama mladog Marksa o očovječenju čovjeka, Ničeovim idejama o razaranju malograđanskog duha, Vitgenštajnovim tumačenjem jezika i idejama filozofa egzistencije nereligiozne provenijencije, Konstantinović je tumačio naše iskustvo kao palanačko: “Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno jedinstvenog, i svetskog duha kao idealno otvorenog. Kada ovaj duh ovako govori o svojoj zloj sudbini, on govori o svojoj izuzetosti iz istorije. Ali, i kada je oglašava za prokletstvo, on hoće tu izuzetost. Osnovna pretpostavka duha palanke negde je u tome da je to duh koji, zaboravljen od istorije, pokušava sada ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju, time što će i sam (onako kao što se klin klinom vadi) da zaboravi istoriju, ovim zaboravom da se ovekoveči u samom sebi, zaveren u trajanju, s onu stranu vremena. Vreme je s druge strane brda, tamo gde počinje svetski haos, ili haos apsolutno otvorenog sveta.” On smatra da je palanački duh izuzetno djelatan i u slučaju pobune i u slučaju očajanja jer je uplitanje otvorenog svijeta negacija tog istog duha. Negacija ličnosti. Jer palanački duh zagovara stav da pojedinac nije moguć izvan zatvorenog svijeta palanke pa je vjerniji palanci nego samom sebi. “On nije pojedinac na personalnom putu; on je summum”, tvrdi Konstantinović, “jednoga iskustva, jedan stav, i jedan stil. Ono što on čuva, kad čuva palanku, to je taj stav i stil. Palančanin ima izvanredno jako osećanje stila, jer ima jako osećanje kolektiviteta, zamrznutog (ili oličenog) u tom stilu.” A taj stil je izraz palanačkog duha koji je zapravo totalitaran a ogleda se najvećma u posjedovanju, u pasivnosti pobune jer “nesubjektivni subjekt individualizma tu nalazi ponovo svoju nesubjektivnost, produžavajući autoritarni duh sveta palanke”. Time se krug zatvara jer pobjeđuje infantilizam pomirenja ili nihilizam nemoći. Konstantinović je uložio ogroman napor da pokaže analizama mijene srpskih pjesnika u pokušajima da se oslobode palanačkog duha ispitujući ne samo etablirane pjesnike već i takozvane minorese, od parnasovaca, simbolista, nadrealista, socijalnih pjesnika, zenitista i varvarogenija, tradicionalista i inovatora, tragajući za onim što on naziva oslobađanjem od palanačkog duha i filozofije palanke. Nije se, pri tome, zadržavao samo na objavljenim knjigama već je tragao i po književnim publikacijama, od trajnosti Srpskog književnog glasnika do časopisa koji su se brzo gasili, i prestajali da izlaze, kao i po antologijama i zbornicima, istovremeno ispitujući i manifeste i kritičarske interpretacije ovih pjesnika. Naravno, na meti su mu bili ne samo Skerlićevi promašaji i ustoličenja Bogdana Popovića, već i tekstovi već zaboravljenih tumača poetske riječi. Taj obimni posao mogućno je uočiti već i po tome što u našoj književnosti postoji jedan jedini pisac, Laza Lazarević, koji je dobio kritičko izdanje sabranih djela. I u tom smislu, Konstantinović je napravio bibliografski podvig. Drama palanačkog duha ogleda se, smatra Konstantinović, ponajprije u jeziku. Rastakanje posjedovanja i trajnosti duha palanke, njene zatvorenosti, njene svevremenosti i jeste u putevima iracionalnog jezika, putevima pobune: “Nema pobune protiv vremena koja ne bi bila i pobuna protiv jezika. Ono što odbija u jeziku, to je samo vreme, pokret jezika, duša njegova koja je duša oticanja, toka; fiksacija na date vrednosti jeste fiksacija na date oblike jezika, u stvari fiksacija na bitno protivjezičku statičnost ovih oblika.” Vjernost jeziku odlikuje duh palanke. A poezija je ta koja donosi novi jezik i novu svijest, a kako tvrdi Erih Nojman, “destruktivni raspad u masovnim fenomenima nosi u sebi mogućnost saznanja, a on se ogleda i u jeziku”. A toksičko dejstvo masovne situacije “leži u fenomenima privida koji se javljaju pri rekolektiviziranju i zasljepljuju samo Ja”. A duh palanke, filozofija palanke, zapravo je duboko toksičan. Odbljeske toga duha Konstantinović nije vidio samo u tzv. beogradskom stilu, u zdravorazumskom nizanju rečenica, već i u zdravorazumskom populizmu tzv. angažovane literature poslije Drugog svjetskog rata. A ti odbljesci su trajni, smatra Konstantinović: “Palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud moguća jer je nemoguća kao apsolutna stvarnost, ali moguća u svetu koji, zato, nikada i nigde ne može da bude ona beskrajna otvorenost, nepregled i nered što ide sve do samog apokaliptičkog haosa, kao u vizijama ovoga duha.” Još u Pentagramu, knjizi koja nosi podnaslov Beleške iz hotelske sobe, a “hotelska soba se ne seća, ona uništava pamćenje”, Konstantinović razmišlja o metafori kao o “zevu ništavila” i premošćenju ništavila i po tome što je ona protivurječnost sama po sebi jer se riječi potiru u svom prvobitnom značenju stvarajući novo, a i o igri koja se opire ništavilu, kao o osnovi pjesničkog iracionalnog poriva da bi se došlo do pjesničke magije. Ali iskanje novine po svaku cijenu, “pretpostavljene savršenstvu, potiče iz (ovog) slabljenja moći doživljaja, slabljenja čula i osećanja za postojanje”. A novina se hoće kao ono neočekivano, zapisuje Konstantinović. U Davičovom Kairosu koji se obznanjuje stihom “Ja drugi sam koji nisam”, on pronalazi moćni otpor posjedništvu kao kvalifikativu duha palanke, a u Ujevićevoj bolnoj i pokajničkoj samospoznaji “gazi stazom varke mrtvi Ujeviću” Konstantinović vidi “tragediju svesti i tragediju jezika u nemogućem izmirenju sebe sa apsolutnom lepotom”. Svako “dozivanje budućnosti je iskušavanje ništavila”. I Faust i Ahasfer su duhovno svjedočanstvo te uzaludnosti. U Filozofiji palanke Konstantinović će to otimanje od palanačkog duha prepoznavati kod Nastasijevića i Disa. “Nastasijevićevo dragoceno iskustvo otkriva da je ova vernost tekla naporedo, i sa ravnopravno podeljenom snagom, sa vernošću iskonskom (raskovničarskom) racionalizmu plemensko-patrijarhalne civilizacije, i da je ovaj racionalizam u svojoj nesavladljivosti, u samom korenu ugrožavao apsolutnu vernost rodu, apsolutno duhovno predavanje njemu”. Konstantinović je kod Disa pronašao “lenjost kao majstorstvo razaranja” duha palanke. “Ako je duh palanke (kroz Skerlića pre svega) u ovom iracionalizmu video čist napad na sebe, samu objavu duha nečastivog, on je za to imao sve dobre razloge koje kao da mu nije dalo znanje nego samo – odbrambeni nagon, onoliko isto koliko takve razloge nije imao kada je u tome hteo da vidi najavu ništavila kao samog poricanja života. Ništavilo je ovde ništavilo konačnih oblika konačnog sveta, ništavilo znanja u koje je zatvorena egzistencija do samog poricanja i, kao takvo, ono je buđenje bića, njegovo oslobađanje. Ništavilo je ovde jedina mogućnost da biće dođe do sebe, tu gde duh čuvarnosti može samo umor (onaj koji ništa ne čuva, koji se ničega ne seća) da odbije pa, kao u slučaju Disovom, i da ga pobedi.” U osmotomnim knjigama u kojima su unutarnji portreti srpskih pjesnika XX vijeka, pod zajedničkim nazivom Biće i jezik, Konstantinović će pokušavati da pronađe ključ za tumačenje svakog pjesnika. Analizama njihovog duhovnog svijeta koji se mijenjao, ponekad i potpuno preinačavao, on će tragati za onim oslobađanjem od konvencija koje se poetski iskazuju, shodno svojim pretpostavkama proizašlim iz filozofije egzistencija, a najbliži je, kako ja vidim – Sartru, njegovom angažmanu da se iskaže cjelovitost ljudskog Ja u duhovnom i socijalnom angažmanu, i obznanjivanju posebnosti kod nekih pjesnika, on će pronaći bijeg u estetizam, u nekih neoromantizam, u nekih socijalni angažman, ali će vazda pokušati da bar u stihovima ako ne u pjesničkim cjelinama iznađe onaj poetski ekvivalent koji ih čini jedinstvenim i u govoru i u tvoru, u poeziji. Time je postigao da se moderna srpska poezija tumači na nov i prevratnički način oslobađajući je mistifikacija. On je, tragajući za unutarnjom koherencijom poetske riječi, uputio na drugačije čitanje poezije kao složene duhovne tvorevine u kojoj su pjevanje i mišljenje, iracionalno i racionalno, u neraskidivoj sprezi koja tvori govor poezije. Radio je to prenapregnuto, vehementno i strasno pa mu je i iskaz takav. Wegova složena rečenica koja želi da ubijedi slušaoca u ono što hoće da kaže, sa bezbroj upadica i varijacija, koje dopiru danas do nas zahvaljujući Gutenbergovom izumu. Zbog toga bi svakako bilo potrebito da se objelodane i oni Konstantinovićevi tekstovi koje je izgovarao na radiju čitajući časopise. Tada će biti evidentno o čemu je razmišljao čitajući tekstove svojih savremenika.