Državne granice zamute pogled

Ove godine nagrada “Gordana Brajović”, prošle “Petar Kočić”, još pre “Laza Kostić”, “Isak Samokovlija”, “Grigorije Božović”, “Veselin Masleša” i druge. Zastupljen je u čitankama i antologijama, prevođen. Ukratko, tako je vrednovan dosadašnji raznovrstan opus banjalučkog književnika Ranka Pavlovića, koji potpisuje devet zbirki pesama, jedanaest zbirki pripovedaka, tri romana, sedam radio-drama, trinaest zbirki pesama za decu, pa tekstove za dečija pozorišta. Svojevremeno je napravio, za banjalučke prilike, i briljantnu novinarsku karijeru, ali je u drugoj polovini radnog veka pisac u njemu pobedio. Nedavno se, kao i većina srpskih pisaca, našao u središtu skandala kada ga je sarajevska Nacionalna i univerzitetska biblioteka klasifikovala i katalogizovala kao pisca na bosanskom jeziku, bosanskog pisca. Ne bez tuge o tome kaže: - Kada čovjeku pokušaju da oduzmu makar mrvičak identiteta, onda se osjeća kao neko ko zanoći u rodnoj kući, a probudi se u igluu, na dalekom ledenom sjeveru, pa mu sve nekako čudno, okreće se na sve strane, nikako da prihvati novi ambijent. Ne želim, naravno, ovakvim poređenjem da naglasim velike razlike između srpskog i bosanskog jezika, jer ih gotovo i nema, ali se pitam koliko bezočni moraju biti ti jezički mešetari, izišli iz Koeljovog alhemičarskog laboratorija, koji bi da mi oduzmu najdragocjenije nasljeđe od predaka. Oni ne znaju, ili neće da znaju, da se istim idejama prije jednog vijeka zanosio Benjamin Kalaj, ali je imao dovoljno pameti da odustane od zaludnog posla pred gorljivim i neoborivim argumentima jezičkog maga srpske književnosti Petra Kočića i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, iz čijeg čistog jezičkog zdenca je nepatvorenom eruptivnom snagom izbijala njegova moćna umjetnička tvorevina. Nedavno sam na jednom internetskom portalu naišao na riječi uglednog bošnjačkog intelektualca, dr Envera Kazaza, izgovorene na nekom, ne znam kojem naučnom skupu, da njegova briga za srpski kulturni identitet u Bosni i Hercegovini prestaje onog trenutka kada mi Ranko Pavlović iz Banje Luke poručuje da jezik kojim govorim ne mogu zvati bosanskim. Povod za ovo Kazazovo reagovanje bila je moja izjava da sam srpski pisac koji živi u Bosni i Hercegovini i da pišem srpskim jezikom, a ne bosanskim, za koji bi prirodnije bilo da se zove bošnjački, prema narodu koji njim govori. Na stranu to što se stiče utisak da je ovaj bošnjački intelektualac jedva čekao izjavu tamo nekog pojedinca, koji nije govorio u ime neke institucije, naučne ili državne, da bi rekao kako prestaje njegova briga za srpski kulturni identitet. Zasmetalo mi je to što on traži pravo da zove onako kako hoće jezik kojim u BiH govorimo i koji svi dobro razumijemo, što mu ni ja ne bih osporavao, a meni bi da uskrati pravo čak da iznesem i mišljenje kako bi i nama, koji baštinimo srpsku kulturu na bosanskohercegovačkom tlu prisutnu od pamtivijeka, trebalo omogućiti da taj jezik nazivamo kako hoćemo. Jezičko mešetarenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu samo je jedan od pokušaja unificiranja jezika, a od toga do davno na propast osuđenog pokušaja da se na ovom tlu stvori jedna nacija sasvim je mali korak, ako ga uopšte ima. Da li ste u Srbiji i za Srbiju dijaspora, pisac “iz tuđine”? - Formalno, naravno, nisam, ali stvarnost ima pomalo drugačiji prizvuk. Jednom sam pisao da, kada se povede razgovor o jedinstvu srpskog književnog i duhovnog prostora i, u vezi s tim, o srpskoj književnosti u dijaspori, onda – uz napomenu da dijaspora danas nije ono što je bila prije nešto više od decenije i po, nego se gotovo sa svih strana približila srcu matice – samo od sebe zazvoni ono pitanje koje su nekad na velikim porodičnim i plemenskim skupovima postavljali autoritativni starci zbunjenoj dječici: Čiji si ti, mali? Ja se lično nimalo ne osjećam “piscem iz tuđine”, jer su mi otvoreni svi književni časopisi u Srbiji, izdavačke kuće pokazuju razumijevanje za ono što pišem, prisutan sam na književnim manifestacijama, nađem se ponekad i u ponekoj antologiji. Ali, posmatrajući u cjelini, a to pokazuju mnogi primjeri, da bi srpski pisac iz “zemalja u okruženju”, pa tako i iz BiH, doživio punu afirmaciju u srpskoj književnosti, mora doseliti u Srbiju, najbolje u Beograd. U suprotnom, onim “brkatim plemenskim autoritativnim starcima”, koje spomenuh, a to su književni kritičari, istoričari književnosti, antologičari, sastavljači programa i priređivači školske lektire, članovi žirija uglednih književnih nagrada, državne granice zamute pogled, pa u svom odgovornom poduzeću često ne vide i one koji su “sa druge strane”. Stvari se, ipak mijenjaju. Recimo, Ranko Risojević i Đuro Damjanović dobili su Ćopićevu nagradu, Risojeviću je pripala i nagrada Politikinog Zabavnika, više pjesnika dobilo je nagradu Pečat varoši sremskokarlovačke, Radomir D. Mitrić osvojio je dvije ugledne književne nagrade za mlade – Brankovu i Miloša Crnjanskog, mojoj knjizi ove godine pripala je nagrada “Gordana Brajović”, knjige autora “s ovu strane Drine” sve češće ulaze u najuži izbor NIN-ove, Vitalove, Popine i drugih nagrada. S druge strane, nema značajnijeg savremenog pisca iz Srbije koji nije dobio Dučićevu, Kulenovićevui, Kočićevu ili neku drugu značajnu nagradu koja se dodjeljuje u Republici Srpskoj. Raspadom bivše države veliki broj srpskih književnika i drugih umetnika ostao je izvan matice. Da li se taj fenomen samo konstatuje kao činjenica ili postoji nešto što bi se moglo nazvati organizovan pristup koji bi značio da je sve to jedinstvena srpska književnost, kako je to do juče bilo? - Mislim da ćemo biti bliži istini ako kažemo da se fenomen samo konstatuje. Pitam se čiji je danas, na primjer, srpski pisac koji je ostao u Hrvatskoj, a prije toga je svojim djelom bio vrlo prisutan na cijelom području bivše nam zajedničke države. Wega danas nema u planovima izdavačkih kuća u toj državi, nema ga u čitankama, lektiri i antologijama, ne nalazimo njegovo ime među nagrađenim piscima. Jer, on je srpski pisac. Ali, njega nema ni u izdavačkim planovima, antologijama i lektiri u Srbiji, niko ga se ne sjeti kada se dodjeljuju značajna priznanja za književnost. Ili, recimo, u propozicijama mnogih literarnih konkursa stoji da mogu učestvovati samo pisci iz Srbije, a bilo bi logično da učestvuju svi koji pišu na srpskom jeziku. Razmišljajući o svemu tome, često se pitam kako bi danas izgledala srpska književnost da je svojevremeno bila ravnodušna prema Šantiću, Dučiću, Matavulju, Kočiću i drugim piscima koji su u početku ili stalno stvarali izvan njenih granica, a srcem i dušom pripadali matici. Između Srbije i Republike Srpske postoje specijalne i paralelne veze čija je ambicija da se naprave čvršće veze u svim oblastima. Kako to izgleda u književnosti? - Nisam siguran ni da su makar djelimično iskorišćene velike mogućnosti saradnje u kulturi uopšte, a posebno u književnosti. Nema, recimo, zajedničkih časopisa, kakve su, na primjer, Sarajevske sveske, koje izlaze za cijelo područje bivše SFRJ, nema zajedničkih književnih manifestacija, ne znam ni za jedan značajniji zajednički izdavački projekt. A mogućnosti i potrebe za tim i te kako ima. Zbog nekih administrativnih zavrzlama čak ni Udruženje književnika Srpske nije više kolektivni član Udruženja književnika Srbije i obrnuto. Književni stvaraoci mogli bi da se ugledaju na filmske i pozorišne umjetnike, koji su za mali korak ispred njih, mada, doduše, Republika Srpska rediteljima, scenaristima, glumcima i drugim umjetnicima, dajući glumce za poneku sporednu ulogu, više pruža, kako to volimo reći, logističku podršku, nego što ravnopravno, u skladu sa stvaralačkim potencijalima, učestvuje u ostvarivanju projekata. Dučić, Kočić, Andrić, Ćopić i još neki značajni srpski pisci živjeli su i stvarali i u BiH i u Srbiji, pa zar manifestacije koje se organizuju njima i njihovom djelu u čast ne bi mogle da budu zajedničke? U tom slučaju za njih bi se moglo obezbijediti više sredstava, bile bi bogatije, sadržajnije, svrsishodnije. Sličnih primjera moglo bi se navesti bezbroj. Srpski pisci u BiH jedini nisu krenuli sa edicijom “Srpska književnost u sto knjiga”. Zašto? - Na ovom projektu trebalo bi da se angažuju Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, Udruženje književnika Srpske i filozofski fakulteti u Banjaluci i Istočnom Sarajevu. Uz izvršnog izdavača, naravno. Teško je objasniti zašto se tom poslu još nije pristupilo. Možda odgovor treba tražiti u činjenici da samo jedan književnik, član Akademije, živi u Republici Srpskoj, ostali su u Srbiji, zaokupljeni uglavnom tamošnjim brigama i obavezama. Udruženje književnika, izuzev nekih podružnica, već nekoliko godina ništa ne radi, a filozofski fakulteti, koliko mi je poznato, u organizovanju naučnih skupova još nisu izišli iz prve polovine prošlog vijeka. Bošnjaci i Hrvati u BiH dobro su poodmakli u realizaciji sličnih projekata, pa ako Srbi u tome omanu, onda bi se moglo dogoditi da za koju deceniju književna javnost zna samo za bošnjačku i hrvatsku književnost u Bosni i Hercegovini, a Srbi će sami biti krivi za to što i njihove književne baštine u BiH nema u sto knjiga. Strah da bi se ostvarivanjem tog projekta razbijao srpski književni korpus, kako to danas volimo reći, sasvim je neutemeljen i bezrazložan. To, izgleda, dobro znaju u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske, pa ohrabruje činjenica da će se iz te ustanove inicirati relevantni skupovi, okrugli stolovi i početak ostvarivanja projekta “Srpska književnost u BiH u sto knjiga”. Da li se, po vašem mišljenju, u Republici Srpskoj izdvaja dovoljno sredstava za kulturu, naročito u poređenju s ostalim oblastima, kako to činovnici vole kazati, društvene potrošnje? - Svake godine izdvaja se sve više, ali nedovoljno, neuporedivo manje nego što se za ovu oblast procentualno izdvaja iz budžeta u zemljama u okruženju i Federaciji BiH. Ilustrovaću to jednim primjerom. U socijalističkom sistemu tadašnja samoupravna interesna zajednica za izdavačku i bibliotečku djelatnost samo za autorski honorar autorima je izdvajala najmanje prosječnu prošlogodišnju platu po autorskom tabaku. Kad bi se danas primjenjivali takvi kriterijumi, onda bi pisac za knjigu od desetak autorskih tabaka dobijao na ime autorskog honorara najmanje koliko otprilike iznose sadašnje dvije ministarske plate. Međutim, doskora je ovdje Ministarstvo prosvjete i kulture u sufinansiranju jedne knjige učestvovalo iznosom koji se kretao između četvrtine i polovine sadašnje mjesečne ministarske plate, što nije dovoljno ni za štamparske troškove, da se i ne govori o autorskom honoraru, naknadi recenzentima (a po zakonu potrebne su dvije recenzije) i ostalim izdavačkim troškovima. Ali, sadašnje Ministarstvo prosvjete i kulture gotovo svakodnevno raznim inicijativama i mjerama podstiče razvoj kulture, koliko mi je poznato, ubrzano se radi i strategija njenog dugoročnog razvoja, pa treba očekivati da će se za ovu “krhku biljčicu” izdvajati i veća budžetska sredstva.