Alija Izetbegović je grobar Srebrenice i Podrinja

MADA NE ŠTEDI NI SRBE ni međunarodnu zajednicu, Ibran Mustafić je redak svedok. Ovaj srebrenički lider i osnivač Stranke demokratske akcije je jedinstven insajder, učesnik nekih od ključnih događaja vezanih za najsramotniju stranicu balkanskog ratovanja devedesetih. Bez Mustafića, koji je već nekoliko puta za dlaku izbegao ubilački bes svojih bivših saboraca, istina o Srebrenici nije moguća. Mustafić već godinama pokušava da svima koji žele da slušaju objasni kako to da je 1995. godine „kompletna srebrenička mafija živa i zdrava izašla iz Srebrenice, a sve poštene glave su nestale”. Ovo pitanje može delovati trivijalno čitaocima haških presuda od kojih su neke oblikovane neiscrpnim revizijama značenja reči genocid. Ali, odgovor koji nudi Mustafić baca novo svetlo na zločine i otkriva mračne tajne iz opsednute enklave. NJEGOVA NEDAVNO OBJAVLJENA KNJIGA, „Planirani haos 1990- 1996”, naterala je neke Bošnjake da se suoče sa neprijatnim istinama i postala je povod za nov napad – autor je brutalno pretučen u Srebrenici od strane bošnjačkih povratnika. Neumornog borca za istinu, koji ne štedi ni sebe, intervjuisala je urednica bošnjačkog magazina „Dani”. Mustafić je, kako „Dani” pišu u uvodu intervjua iz koga prenosimo šire izvode, „ukazao na odgovornost za genocid i zločine mnogih ključnih bošnjačkih političkih i vojnih aktera – od Alije Izetbegovića do Nasera Orića”. Da li je ovaj poslednji napad rezultat Vaše knjige? Je li bilo prijetnji u međuvremenu? MUSTAFIĆ: Nije bilo do sada ni verbalnih napada. Ovo je prvi napad, i to prilično brutalan. Zaista nije bilo čak ni telefonskih poziva. Ja sam i rekao, kad je u pitanju knjiga – mene plaši ćutnja o knjizi, ne plaše me prijetnje. I izgleda je upravo ćutnja o knjizi bila kobnija za mene nego verbalne prijetnje. Morate priznati da je reakcija bila brza: praktično se nije štamparska boja ni osušila na knjizi, već ste napadnuti? MUSTAFIĆ: Preživio sam tri atentata, devet i po mjeseci ropstva, od toga sedam mjeseci nije se znalo da sam živ, a ovdje su tako zdušno i lijepo učili Fatihu. I to je tako bilo dok nisu čuli da sam živ: kad su saznali, istog momenta počeli su psovati. A dok sam se vodio kao nestala osoba, sve najljepše o meni... Onda sam pokrenuo pitanje Srebrenice, najavio lavinu protesta, u Tuzli, pa u Sarajevu, pa su došle dvije čestite žene iz Srebrenice, majke, plačući kod mene, i rekle mi kako su iz povjerljivih izvora čule da treba iste noći ekipa ljudi biti ubačena u Sarajevo i da mene likvidiraju. Imao sam, sasvim slučajno, viziran pasoš i za noć sam faktički bio u NJemačkoj. Ja sam tada pobjegao. One su me nakon deset dana zvale i rekle da su razgovarale s Izetbegovićem, da se vratim i da su pripremile nove proteste. Nakon toga sam praćen od strane policije, a na Ali-pašinom Polju doslovce premlaćen na najbrutalniji način od strane policije. Otišao sam u Kantonalni MUP u Sarajevu, prijavio kompletan slučaj, izvadio nalaze, vratio se u Policijsku upravu Novi Grad, došao je komandir i rekao: „Hajde da se to završi, da to nekako dogovorimo.” Kažem – jesam li ja došao u policiju ili popu na ispovijed? Došao sam u organ koji treba provesti istragu. Nažalost, poslije toga sam dobio krivičnu prijavu... Tadašnji načelnik za unutarnju kontrolu Himzo Selimović je napravio izvještaj kako je policija postupila u skladu sa zakonom. Nakon nekoliko suđenja dobio sam šest mjeseci zatvora, uslovno godinu dana. Poslije je uslijedio napad od strane trojice momaka, od kojih se jedan predstavio kao pukovnik u haustoru moje zgrade... Dakle, ja imam iza sebe atentate, cijelu seriju napada i nemam dvojbe da je ovaj posljednji uslijedio zbog knjige. Naser Orić je, dobrim dijelom, glavni lik knjige. Najavio je da će na Vaše tvrdnje u knjizi odgovoriti nakon odluke Žalbenog vijeća u Hagu. No, knjiga nije Vaš prvi istup o kriminalu i zločinima vojnih vlasti u Srebrenici tokom rata: kako objašnjavate da niti jedna istraga nije pokrenuta? Čak ni u Hagu niste svjedočili u procesu protiv Orića. MUSTAFIĆ: Ja sam, nažalost, bio svjedok u Hagu u slučaju Nasera Orića. Trebao sam biti posljednji svjedok optužbe, međutim, došlo je do velikog sukoba i mimoilaženja između mene i tužilaštva i nakon tri dana pripremnih radnji za ročište, ja sam dva sata čekao pred sudnicom, dva puta je zasjedalo sudsko vijeće i oni su naknadno donijeli odluku da se ne smijem pojaviti na sudu jer nisu bili zadovoljni mojim istupima i nekim mojim stavovima. Ja sam nakon toga napustio Haški tribunal i nisam se pojavio u sudnici. Dakle, bio sam, ali nisam svjedočio. Naser Orić je u Hagu osuđen, ma kako se to u ovdašnjoj javnosti pokušalo prikazati kao oslobađajuća presuda. No, može li Naser Orić biti jedini krivac za sve što se dešavalo u Srebrenici i o čemu Vi pišete? U Vašoj knjizi, kao njegove političke zaštitnike, spominjete Bakira (sina Alije) Izetbegovića, Aliju Delimustafića… MUSTAFIĆ: Nažalost, previše se baca svjetlosti samo u pravcu jednog čovjeka koji se zove Naser Orić... (Orić) on garantuje da ne stoji iza ovih napada na mene i ja sam ubjeđenja da govori istinu i zbog toga što bi tim gestom samo sebi napravio štetu. Vi kažete da je Naser jedan od glavnih likova u knjizi, međutim, knjiga je kompleksna cjelina i zove se Planirani haos. Planirani haos na prostoru čitave BiH, pa i u samoj Srebrenici, planiran je u Sarajevu. I sve naše golgote i sve naše propasti idu iz Sarajeva. Čovjek koji je planirao haos u BiH zove se Alija Izetbegović. On je planirao i haos u Srebrenici i, na kraju krajeva, ja hoću da živim, i ako treba da budem napadan, ali da svako zna da je Alija Izetbegović najveći grobar ove države. On je posljednji predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, iako ga vole zvati „prvim”. Ja sam ubjeđenja da je on jedan od najvećih zločinaca nad muslimanskim narodom u BiH, a prije svega nad narodom Podrinja i pogotovo Srebrenice. Svi drugi likovi su irelevantni, sve drugo su recidivi te politike, i ja garantujem i tvrdim da je 1990. SDA formirana po preporuci KOS-a, da je to jedna organizacija koja je tada ustoličena sa zadatkom da uništi sve što je vrijedno u muslimanskom narodu i da samo preživi jedna mladomuslimanska, izdajnička halka, koji su po svakom osnovu i preživjeli BiH i agresiju nad njom – oni su preživjeli i fizički, i politički, i finansijski. A mi smo dobili da je vlasništvo 90% ovoga grada u rukama 4-5 ljudi iz te halke. Koji su to ljudi? MUSTAFIĆ: Pa... Prije svega, ja sam u knjizi pisao i o svojim zabludama. Ja sam s oduševljenjem bio na Osnivačkoj skupštini SDA, došao sam tamo sav usplahiren 26. maja 1990... Već na prvom kongresu počeo sam da sumnjam u njihovu ulogu i tako sam se i ponašao. Dosta sam bio distanciran, i pošto sam bio prva politička osoba u Podrinju i s velikim autoritetom, mi smo tada, pogotovo u Srebrenici, počeli da vodimo neku svoju, autohtonu politiku, ne slušajući direktive. Nažalost, da bog do nismo, vjerovatno bi Srebrenica završila kao Rogatica, Vlasenica, Bratunac, Zvornik, Foča i ostala mjesta Podrinja, i konačni zbir žrtava bi vjerovatno bio puno manji. Nažalost, mi smo se organizovali i ja pišem i u knjizi sve ono pozitivno što je sa mnom Naser uradio do izbijanja agresije. Ono što se poslije događalo ja smatram da je dio planiranog haosa, i između ostalog, Naser tu ima jednu od ključnih uloga, s tim što ja mogu uzeti njegovu mladost, njegov narcisoizam koji se pojavio u čovjeku koji ne zaslužuje prevelike atribute vlasti i snage, koji treba bar neku korekciju... Međutim, tamo je zaista vladao kompletan haos i taj nas je haos koštao kasnije genocida. Gospodine Mustafiću, u knjizi pišete o zločinima koje je Armija BiH pod komandom Nasera Orića počinila u Srebrenici nad preostalim Srbima: koliko ih je ubijeno? MUSTAFIĆ: Meni se sve vrijeme kao kukavičje jaje podmeću neke stvari: ja sam u knjizi pisao o zločinima nad ljudima, nisam mjerio ni Bošnjake, ni muslimane, ni Srbe, ni Hrvate, ni bilo koga. Tamo je ubijen čovjek. I za mene je nebitno da li je na pravdi Boga ubijen čovjek koji se zove Nurif Rizvanović ili Slobodan Žerić, da li se zvao Hamed Salihović ili Sveto ili... Ja nisam pisao o bilo kakvim zločinima koji su plod nacionalne obojenosti, koje faktički nije ni bilo, jer sam se uvjerio da jedna mafijaška organizacija i sitni pijuni u okviru jedne zločinačke falange nemaju ni vjere, ni nacije, ni bilo šta drugo. LJudi se ipak, ono što je mene život naučio, dijele samo na ljude i neljude. U dijelu medija iznosi se tvrdnja da su Bošnjaci ogorčeni na Vašu knjigu, a da je Srbi koriste kao dokaz genocida nad Srbima u Srebrenici. Kako odgovarate na te optužbe? MUSTAFIĆ: U knjizi sam pisao o onome što sam znao i gdje sam bio prisutan u istražnim radnjama o činovnicima srpske nacionalnosti, izvršiocima genocida nad Muslimanima Safa, Rešagića, Beljegoške, Skelana i drugih područja. Sve sam to zapisao. Optužbe o kojima govorite su insinuacije. Protiv knjige su ljudi kojima je rat bio brat, a za knjigu su ljudi koji su rat uistinu dočekali kao nešto najgore u povijesti što čovjek može doživjeti. Imam nebrojene pozive od strane muslimana, imam pisama muslimana, mogu neke i citirati, koji kažu: dosta smo u tebe i sumnjali, ali si definitivno knjigom pokazao da si čovjek. Prema tome, svi neljudi u BiH su protiv Planiranog haosa, a svi ljudi u BiH će podržati Planirani haos jer je ovdje na snazi, kako ja to volim u šali reći, jedan sistem, ustavno uređenje, u kojem imamo tri konstitutivne skupine i četvrtu plutajuću. Te tri konstitutivne skupine ovako redam: prve dvije skupine čine zločinci i kriminalci, treća skupina su njihove konkubine i kurve, a četvrta skupina u okviru kompletnog sadašnjeg uređenja jeste raja... Nemojte zaboraviti, iako mediji pišu kako su Bošnjaci iz Srebrenice ogorčeni na knjigu, da mi imamo jednu solidnu skupinu ljudi iz Srebrenice koji žive i uživaju sve plodove genocida u Srebrenici... i ja sam zato nedavno u jednom intervjuu rekao da je ova vlast nad žrtvama genocida počinila novi genocid, a da su izabrali samo svoje pulene, njih desetak… Ko su ti ljudi? MUSTAFIĆ: Reći ću ovako: da nije bilo rata i da nije bilo genocida u Srebrenici, ljudi koji sad imaju po sedam hiljada maraka platu i još šaneraja po 70.000 godišnje i svega ostaloga, dosad bi vjerovatno bili na birou za zapošljavanje ili bi se borili za poziciju predsjednika mjesne zajednice. Iz Srebrenice je sav šljam isplovio, sva banda, i ja sam jedan od rijetkih preživjelih ljudi od onih koji su mene u Srebrenici okruživali. Srebrenica se, doslovce, pokriva novcem preko pojedinih isturenih elemenata koji trebaju ugasiti život u Srebrenici... Da, ali opet niste rekli koji su to istureni elementi, o kojoj nomenklaturi je riječ? MUSTAFIĆ: Kao čovjek i kao Srebreničanin smatram da samo može imbecil ili krajnje pokvarena osoba biti npr. član partije koja je sljedbenica Alije Izetbegovića. Svaki čovjek iz Srebrenice koji može, poslije genocida u Srebrenici, biti član SDA, on je saučesnik genocida u Srebrenici jer je ta politička nomenklatura u Sarajevu apsolutno direktno učestvovala u genocidu u Srebrenici. Dakle, ljudi su tamo ne zbog ideje, već zbog profita. Ja to kažem kao jedan od osnivača te partije i kažem to svijetla obraza jer ja na tome nisam niti sam ikada želio išta zaraditi: ja sam jedini Srebreničanin koji ništa nema, ni stana, ni papira, ništa. LJudi koji se vrzmaju u tim političkim garniturama tamo su apsolutno iz interesa, njih genocid ne interesuje, njih ne interesuje opstojnost ove države i ovoga naroda, njih interesuje profit. Uzmite i nabrojite ih sve, ja vam garantujem da ima iz Srebrenice pametnijih ljudi kad spavaju, nego što su oni kad crkoše razmišljajući. Dalje, mi imamo još jednu takvu strukturu: Stranka za BiH je najveća podvala, poslije SDA, koja se ikad desila na ovim prostorima. (Haris Silajdžić) koji je podijelio BiH kasnije zbog prevare formira Stranku za BiH. On je u stvari formirao Stranku za genocidnu BiH koja je trenutno na snazi. Vi ste nesumnjivo svjesni koliki ste gnjev izazvali objavljivanjem svojih stavova: jeste li imali dilema? MUSTAFIĆ: Vjerujte mi, ja sam pisao o zločinima nad čovjekom. Ne volim segregacije kad je u pitanju zločin. U Srebrenici je na najbrutalniji način ubijen Nurif Rizvanović. On nije ni Bošnjak ni Srbin, on je Musliman. Ubijen je Hamed Salihović, koji nije ni Bošnjak ni Srbin, on je Musliman. Ja sam samo pukom slučajnošću, samo Božijom moći, ostao živ, i ja sam Musliman. Nisam ni Bošnjak ni Srbin. Ja sam samo pisao o zločinima nad nevinim ljudima, jer je preko 40 ubistava bilo unutar Srebrenice koje je dokumentovala policija i nikad nijedna istražna radnja oko toga nije napravljena. Nikakav proces nije poveden. Tamo je ubijan čovjek i ja sam pričao o ubistvima ljudi. A kad je u pitanju neko udruženje, pogotovo profitabilno i na daljinski… Koje je udruženje Srebreničana profitabilno? MUSTAFIĆ: Pa, vidite, mi smo, nažalost, u situaciji da ljudi u Sarajevu pljuju na televiziju. Kad je upale, vide tri žene iz Srebrenice i dva gulanfera koji su čestit i pošten svijet iz Srebrenice omrznuli ljudima i potisnuli na marginu. Te žene sad pričaju o ustavnim promjenama, a prije toga nisu znale ni kravu da pomuzu. One su samo instrument u rukama političkih oligarhija, one trebaju da manipulišu narodom, da se pojavljuju na ekranima, dijele fraze iz Pakistana, donacije iz Malezije i operu novac. Zato ja kažem: kad je u pitanju knjiga Planirani haos, svi će ljudi u BiH, koji istinu i pravdu vole, stati na moju stranu. Protiv mene su ljudi koji su rat dočekali kao sredstvo za bogaćenje, način da dovedu i državu i sve građane BiH u beznadežnu situaciju. (Ovde je) formirano stotine udruženja (žena Srebrenice i drugih enklava) samo s jednim razlogom – da bi se ugušila istina u Srebrenici, da bi neke žene, ne volim ime da im pominjem, bile na prijemima za Dan nezavisnosti BiH... Ja zapravo hoću reći da je zaista došlo vrijeme da istinske žrtve rata naprave jedinstven front da se bore protiv krvopija iz sva tri konstitutivna stada.  Kako ste u knjizi opisali izlazak Nasera Orića i grupe oficira ARBiH iz Srebrenice, u predvečerje genocida, na doškolovavanje... MUSTAFIĆ: Napisao sam da je velika skupina oficira iz Srebrenice, koja je k’o fol pošla na doškolovavanje, prvo u Zenici trebala biti upisana u osnovnu školu, da je završe... Kad je u pitanju Naserov odlazak iz Srebrenice, ja sam to napisao i to je istina, on nije otišao svojom željom. On je poslat iz Srebrenice, međutim, stalno se prešućuje ono na čemu ja insistiram: Srebrenica je doživjela kapitulaciju 1993. i mi smo tada poraženi. Nakon proglašenja zaštićene zone, potpisan je akt na aerodromu, Mladić i Sefer Halilović su ga potpisali o demilitarizaciji Srebrenice. Demilitarizacija je samo bila proces za potkusurivanje i za nove igre do završnog genocida u Srebrenici. Ja sam već tad bio u latentnom sukobu i kritički sam govorio, rekao da smo doživjeli kapitulaciju, da ćemo izgubiti rat. Oni nakon toga u Srebrenici formiraju Osmu operativnu, u demilitarizovanoj zoni, kasnije i 28. diviziju. Oni izvlače ljude koje trebaju zaštititi i spasiti, a šalju naoružanje helikopterima, da bi stigla naredba od Hadžihasanovića da pojedine grupe izađu izvan demilitarizovane zone i izvrše napad na Višnjiće i ostala sela, da naprave niz provokacija mimo demilitarizovane zone jer je njima trebao alibi da četnici imaju razloga da napadnu Srebrenicu. To je taj planirani haos koji se trebao dogoditi i koji se dogodio.