Mačekov rašomon

Idealnotipski profil zapadnobalkanskog tranzicijskog žmuklera s početka XXI stoljeća mogao bi se ovako definirati: a) nije Hercegovac, nego dolazi iz sjeverozapadne Hrvatske, b) u vezi je s vladom, ali nije državni činovnik, c) pripada lokalnom stranačkom gremiju koji kadrovira državne službe, ali nije funkcioner stranke, d) u vezi je s poduzetnicima u regiji, pa ima utjecaja na sklapanje poslova, ali nije kapitalist, tajkun ili oligarh, što ne znači da to neće postati, ako bude uspješan u svom poslu. A što je njegov posao? Muljaža. Nitko ne zna što točno radi, a što se manje zna, utoliko je uspješniji. Ratko Maček, bivši šef kabineta premijera Sanadera, umnogome ne odgovara ovom opisu, a u svakom slučaju, posljednjem zahtjevu: zna se sve što Maček radi, on za sobom ostavlja širok, fosforescentni trag, koji se vidi golim okom s Međunarodne svemirske stanice. Uspio je spojiti senzacionalistički publicitet s misijom povjerljivog posrednika, kao tajni agent koji poput sandnjichman-a nosi transparent na kojem piše: “Ja sam tajni agent u iznimno delikatnoj tajnoj misiji.” Opremljen je bubnjem, činelama i trubicom u koju zatrubi ako zaključi da ne privlači dovoljno pažnje... A što to radi Ratko Maček? Uvukao je beogradskog televizijskog tajkuna Željka Mitrovića, vlasnika srpske narodnjačke velepostaje “Pink”, u krajnje dvojben posao kupnje hrvatskih lokalnih televizija. One imaju koncesiju za emitiranje komunalnog programa, a ne za formiranje četvrte nacionalne, ujedno treće komercijalne mreže distribucijom nekog “konzerviranog” zabavnog ili infotainment sadržaja. Kad bi to bilo i legalno, zašto bi se netko upustio u takav pothvat? Željko Mitrović ima svoju golemu Pink-televiziju u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Bugarskoj i na satelitu: na nebu i na zemlji, posvuda u pravoslavnoj ekumeni. Program “Pinka” sastoji se od hit-filmova te beskonačnih parada narodnjaka i pevaljki, koje praše modernizirani folk – to je srpski Nashville na 380 volti, silikonska dolina u kojoj pasu gledaoci, a ne krave. Orgija harmonika, električnih gitara, zurli i instrumenata što su prethodili nastupanju turske ordije, sad su glazbena kulisa ispred koje pocupkuju poblajhane tete s umjetnim sisama utegnutim u četiri broja premalene oprave, ili pak neki sevdahlija s podočnjacima, u lila-odijelu, pada u sentimentalni amok, reve i zauvijeva... Sve skupa nije, međutim, spektakularni bolivudski kič, iako je format producirao jedan pravi Indijac, nego drugorazredno foliranje, pa to, barem u formi televizijskog signala, do sad nije moglo prodrijeti kroz željeznu zavjesu na liniji Karlobag – Virovitica. E, sad je Ratko Maček, čini se, ostvario posao stoljeća – složio je uvoz turbo-pinka u Hrvatsku, jednostavnim izigravanjem zakona, uz impliciranje autoriteta predsjednika vlade, u čije se ime cijela operacija navodno izvodi. Ili bi Mačeku odgovaralo da to tako izgleda, dok njegova PR-agencija ne naplati proviziju... Ne znaš što je kontroverznije, zabavni program koji će se šibati iz Beograda, ili informativni, koji će se stvarati u Zagrebu, u nekim mutnim aranžmanima koji valjda uključuju Mačeka, njegove klijente, pokrovitelje ili naručitelje. Za godinu i pol u Hrvatskoj će se, naime, održati lokalni izbori. Logično je pretpostaviti da će HDZ tu slabo proći, kao sve vladajuće stranke na polovici mandata. No, prvi put izbori se provode uz izravan izbor gradonačelnika, što znači da bi se s podrškom lokalnih medija moglo plasirati mnogo “nezavisnih kandidata” spremnih na tajno koaliranje. Ako to nije smisao ovakvog umreženja lokalnih televizijskih stanica, onda ga je nemoguće dokučiti – zašto bi netko istresao deset milijuna eura da uđe u posjed kutinskog NET-a, zagrebačkog Z1 i OTV-a, varaždinskog VTV-a, riječke RiTV, pulske Nove TV, splitskog TV-Marjana i možda još poneke male i beznačajne kuće, kad njihova ukupna gledanost ne osigurava dovoljno velik auditorij za plasman ozbiljnih oglasnih kampanja? Osim toga, sve tri postojeće televizije u Hrvatskoj grcaju u gubicima – kako bi se onda mogla isplatila četvrta, kontroverzna, od koje će reklamne agencije bježati kao đavo od psaltira? Kad sve razmotriš, pomisliš da je Ratko Maček tu nešto opasno zapetljao. Ne vjerujem da mu je Sanader rekao: “Ajde, Ratko, daj nam pokupuj sve lokalne televizije, ali neka bude oko toga što veći halo, gledaj da se udružiš s kraljem srpskog šunda, bivšim medijskim asistentom Mirjane Milošević, pa ćemo udariti – red sisojki, red kriptohadezeovaca, i evo ti, pjesma...” To mi ne nalikuje na Sanadera, koji sa svojom ženom Mirjanom, odlazi na premijeru trosatne zaboravljene hrvatske opere “Mirjana” zaboravljenoga hrvatskog kompozitora Josipa Mandića, prema zaboravljenom libretu – Branislava Nušića (na kojemu je malo radio Maks Brod)! To ubitačno navlačenje mačka za rep, producirali su kućni prijatelji premijerskog para, intendantica HNK teatrologinja Ana Lederer i režiser egiptolog profesor Pero Selem. Dirljiva posveta za gospođu premijerku, arheologinju koja je doktorirala s tezom o Kerberu, vrlo autoritativna dama, kojoj ne pada na um da sve ponavlja tri puta! S druge strane, to sumnjivo uvezivanje sumnjivih ljudi na sumnjivu poslu, izgleda kao neka operacija u koju bi zaista mogao biti upleten Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, šef esdepeovske hercegovačke struje. On preko gradske komunalne tvrtke kontrolira lokalnu TV-postaju Z1, nedavno ustupljen singapurskom fondu, što ga u Zagrebu predstavlja – Ratko Maček. Mitrović je objavio da ulazi u Z1, pa to, valjda, znači da je singapurski fond njegov, Mitrovićev, ako nije Mačekov, koji se samo pravi da je, zapravo, hadezeov, pa pušta da se misli kako iza njega i singapurske offshore-tvrtke stoji sam Sanader. Šema je strahovito komplicirana. No, iako je teško i povjerovati, spin-doktor Maček uspio joj je dodati još jedan zavrtanj! Usporedno s viješću da posreduje u prodaji hrvatskih lokalnih postaja balkanskom kralju televizije, Ratko Maček pušta u javnost informaciju da sudjeluje u kreiranju kampanje jednoga od vodećih srpskih političara na upravo održanim parlamentarnim izborima. Qude iz Tadićeva okruženja poznam – oni Mačeka ne bi primili ni žaračem. Kad se novinar raspitivao kod radikala, odgovorili su s neskrivenim prezirom, da za njih radi jedna američka agencija. Čeda nije, a nije ni Dinkić, jer su obojica sto puta inteligentniji od Mačeka, što znači da ostaje jedino Koštunica, velikomučenik koji je izbore i raspisao u zao čas. No, u DSS-u otklanjaju bilo kakvu vezu s Mačekom, a sam Maček izjavljuje kako će otkriti ko ga je savjetovao govoriti tek poslije izbora... Je li to Velja Ilić, koji, doduše, i sam dobro zna kako treba s novinarima, ili čuveni Dragan Marković Palma, na listi SPS-a, snimljen dok objašnjava zašto više voli da mu pjeva Ceca, nego da mu svira Beethoven – zaista, po muzičkom ukusu, Mačekov bi klijent mogao biti Palma! Tko je Ratko Maček? Odakle se iščahurio taj nevjerojatni lik koji i na hrvatskoj cirkuskoj političkoj sceni, u okruženju napučenom svakojakim lakrdijašima, privlači osobitu pažnju te izaziva blagu zapanjenost? Mlađi četrdesetogodišnjak, Maček je karijeru počeo na Varaždinskoj televiziji (VTV). To je jedina dosta pristojna mala hrvatska televizija s regionalnom koncesijom (ostalo su lokalne i gradske postaje), koja se nekako održava u sjeverozapadnom kutu zemlje, gdje vlada umjeren napredak – praktično nema zaposlenih – te kulturan suživot političkih kabadahija. Ne podnose se, ali pozdravljaju na cesti. Tolerancija, naravno, ne vrijedi za podanike – u zoni svog utjecaja, svaki moćnik skršit će namještenika koji priđe drugoj stranci, ili ima ženu koja radi za nekog drugog seoskog lidera. To ljudima dosta komplicira život, jer je raspodjela moći prilično kompleksna, ali su se navikli, jer je isto bilo još u feudalizmu. Direktori i vlasnici većih tvrtki nastoje ostati politički nesvrstani – kad dođe kolinje uoči izbora, daju za kampanju kome treba, te svima pomalo, ali nisu grupirani po pripadnosti, nego po poslovnim oportunitetima. Varaždinski feudalni partikularizam u politici i ekonomiji nije baš liberalna demokracija, ali je malo bolji model od terora vladajuće stranke. Osim vidljive mreže utjecaja, postoji ona nevidljiva – Ivan Hudoletnjak nije nikakav istaknuti funkcioner ili biznismen, ali stanuje u Šaulovcu, baroknom dvorcu s perivojem, kakav nema ni Ivica Todorić, najveći hrvatski poslodavac. Hudoletnjak je u Domovinskom ratu provaljen kao Janšina “hrvatska veza” u poslovima šverca oružja. General Zagorac je radio za Hercegovce, a Hudoletnjak za Zagorce, ali Pašalićeve, lojalne desnoj desnici, hercegovačkom lobiju. Preko mirne Alpe-Adria tromeđe Hrvatske, Slovenije i Mađarske, išao je također glavni kanal za krijumčarenje oružja koji su uspostavili ljudi iz MUP-a, preko tvrtke AKD. Wen direktor bio je Željko Tomljenović, zamjenik ministra Jarnjaka u vladi dr Franje Gregurića. Sad je Tomljenović renomirani tajkun u Moskvi, ali Jarnjak, dr Gregorić i Hudoletnjak prisutni su i dalje u varaždinskoj politici, s tim da prvi plovi po površini, drugi na periskopskoj dubini, dok treći uglavnom leži na dnu, otkako je Pašalića porazio Sanader, te potopio sve njegove trabante. Kad je u svoj prvi kabinet Sanader 2003. za ministra policije imenovao varaždinskog kirurga, vinogradara i karataša dr Marijana Mlinarića, koji je izjavio da će uz tu dužnost i dalje operirati u gradskoj bolnici, bilo je jasno kako će u MUP-u, zapravo, rukovoditi Jarnjak, Mlinarićev stari prijatelj. Skupa su posjećivali Gregurićevu kletu u Zagorju, gdje su navraćali pokojni varaždinski biskup Marko Culej, pokojni predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić, te cijela lokalna ekipa. Ona je u Varaždinu satrla pašalićevce, a među ljudima na koje su se pri tom oslanjali Jarnjak i pokojni Mlinarić, šef županijske stranačke organizacije, bio je mladi, tada još mršavi i gladni, ambiciozni Ratko Maček. Wemu je Pašalić ranio ponos. To nikoga tako ne žari kao osujećenog provincijskog novinarčića (vidi: Lucien de Rubempre, Balzakove “Izgubljene iluzije”). Maček je, naime, iz VTV-a prešao na Hrvatsku televiziju, da bi ga, zatim, pozvali u Zagreb. Kad se počeo pojavljivati na ekranu, u vijestima na 2. programu – dosegao je vrhunac slave među lokalnim birtijama i među komadima. No, poslije samo nekoliko tjedana, odstranili su ga – likvidirao ga je šef Informativnog programa, hercegovački Pašalićev rezident na državnoj televiziji, zbog idejne nepouzdanosti, odnosno pogrešnog zavičajnog podrijetla. Samo je Mačekov pad bio brži od njegova uspona. Opet u Varaždinu, imao je mnogo računa za izravnavanje. Od tada, antipašalićevska grupacija, koja je tu ionako duboko ukorijenjena, imala je neumornog, fanatičnog pripadnika. Pod Mlinarićevim vodstvom, mobilizirali su se na Sanaderovoj strani, i kad je Ivo pobijedio na stranačkim izborima, proveli čistku stranke, a kad je HDZ osvojio izbore, masovno prešli u Zagreb na različite manje i veće funkcije. Mlinarić je nominalno preuzeo unutrašnje poslove, Jarnjak kadroviranje i nevidljivu operativu, a Maček postao premijerov glasnogovornik. Iz pozicije totalne anonimnosti pouzdanog varaždinskog kadra, koji se vrti oko premijera, javlja na mobitel ili zove u vezi s dogovorima koji su već postignuti preko drugih ljudi, Maček je polako počeo ostvarivati prominentnost u aparatu, u Varaždinu, i u Zagrebu, naročito u domenu informiranja, pa je svoga kolegu, lokalnog novinara nominirao za predsjednika Vijeća za elektronske medije, važne, tobož nezavisne državne regulatorne agencije. Simpatični čudak koji govori isprekidano, polurazumljivo, tvrdi, doduše, da Mačeka samo pozna sa studija i iz grada, ali činjenica je da je imenovanje toga neobičnog varaždinskog pjesnika, boema, koji stoluje po gradskim pivnicama, osiguralo da stvari idu dobrim smjerom – monitoring koje Vijeće provodi, doveo je do brojnih prijava za kršenje koncesijskih uvjeta protiv lokalnih postaja što nisu pod kontrolom HDZ-a. Doda li se tome moć koju ima Ministarstvo kulture, koje disponira novac Fonda za pluralizaciju medija, tri posto radiotelevizijske pretplate, lokalnim medijima koje Vijeće, za razliku od one grupe koja spada među “zločeste”, napiše na ploču pod oznakom “dobri”, očito je kako je uspostavljen fini mehanizam – režim mrkve i kandžije, kojom se može dovesti u red neposlušna stoka! Kako je rastao Mačekov utjecaj, tako se povećavao njegov opseg, pa je od vižljastog dečka u Sanaderovoj sjeni, postao bucmasti birokrat u svijetlom odijelu, koji ide ispred premijerskog konvoja, kao ledolomac. No, čini se da je u nekom trenutku zabrazdio predaleko, pa ostao sam na Sjevernom ledenom moru. U drugom Sanaderovu mandatu, on odlazi na navodno “važnu funkciju izvan aparata”, pa otvara privatnu tvrtku za promociju, dok onaj razbarušeni pjesnik naprosto dobiva nogu. Saznalo se, doduše, da mu je ponuđen menadžerski ugovor na TV-Pinku. Ima li života poslije političke smrti? Maček će biti zanimljiv slučaj za proučavanje, poput krepanih žaba koje se koriste za laboratorijsko izučavanje životinjskog elektriciteta. Varaždinski kraj pun je manjih i većih feudalaca kojima je mogao učiniti neke usluge. Ako je kao glasnogovornik bio češće ljubazan, nego uobražen, moći će izvlačiti dividendu na kapital stečen takvim gestama. No, autodestruktivna oholost vlastodržaca, sveprisutna je i zarazna – primjerice, njegov sin pohađao je varaždinsku srednju školu skupa s djecom nekih drugih mjesnih rukovodilaca, pa su se tako drsko odnosili prema profesorima, da su ovi pokrenuli štrajk, o čemu je nedavno izvjestio televizijski Dnevnik HTV-a, no ne spominjući povod tog profesorskog prosvjeda! Mačekov je slučaj zanimljiv i s filozofskog stajališta – neko vrijeme činilo se da je veći od Boga, a ubrzo zatim, pokazalo se da ga se nitko dobro ne sjeća. U mitologiji imaš motiv Faetona koji je pao sa sunčevih kola, ali to nekako ne korespondira sa sudbinom ovog manjeg varaždinskog kadra, koji je s Tuarega spao na Passata. Medijski tajkun pokušava da proda drugačiju sliku Srbije Tokom najmračnijih, najmučnijih godina u balkanskim ratovima, vlasnik jedne srpske televizije uspevao je da blista punim sjajem zahvaljujući tome što su njegove emisije bile namenjene isključivo razbibrizi. Televizija Pink je glatko ignorisala ratnu svakodnevicu, politiku i sve što je makar i neznatno podsećalo na informativne sadržaje. Bila je izuzetno popularna i prerasla je u jedno od najvećih i najlukrativnijih medijskih carstava u regionu. U današnjoj, demokratskijoj Srbiji, medijska grupa Pink i njen energični vlasnik mladalačkog izgleda Željko Mitrović potpuno su se preobrazili, stekli su patinu ugleda i počeli da tragaju za načinima na koje bi mogli da prošire poslovanje na međunarodnom planu, kroz proizvodnju filmova i druge poslovne poduhvate. Wihov najnoviji projekat je kompleks filmskih studija površine oko 41.000 kvadratnih metara, opremljen najsavremenijom tehnologijom, kako u vidu scenske opreme, tako i u vidu produkcionih i postprodukcionih kapaciteta. Mitrović se nada da će ovaj kompleks, udaljen svega 24 kilometra od Beograda, preuzeti značajan deo sve većeg kolača proizvodnje filmova u istočnoj Evropi, budući da može da ponudi najkvalitetnije studijske uslove i snimateljske ekipe po cenama nižim od prosečnih. “Biće to jedan od najvećih kompleksa takve vrste u Evropi i siguran sam da će ljudi ovamo dolaziti”, rekao je Mitrović o svom novom kompleksu. On veruje da bi Srbija mogla da bude sledeća važna destinacija za proizvodnju filmova, onako kao što su filmski studiji godinama zaposedali Češku, Mađarsku, a odnedavno i Rumuniju. Međutim, sada su te zemlje članice Evropske unije, kaže Mitrović, pa njihove cene rada i ostali produkcioni troškovi rastu. U tom smislu, Srbija još uvek može da pruži sjajnu ponudu, kaže Mitrović. Razgovarali smo nedavno sa ovim četrdesetogodišnjakom u Beogradu, u sedištu njegove TV kompanije, koje je tipičan proizvod ultramoderne arhitekture, građevina od stakla i hroma. Odeven u crno odelo i crnu košulju, nešto duže ali brižljivo negovane kose, on u isti mah deluje i kao novobogataški zgubidan, i kao žustri i sposobni biznismen. Baš kao i sama Srbija, i Mitrović ima nešto teškog prtljaga kojeg treba da se otarasi dok izrasta u globalnog preduzetnika koji će, kako se nada, biti dobrodošao u salonima Holivuda i drugih filmskih prestonica. Nekadašnji rok gitarista koji je tezgario širom bivše Jugoslavije, Mitrović se 90-ih godina pridružio krajnje levoj političkoj stranci na čijem je čelu bila Mirjana Marković, supruga pokojnog diktatora Slobodana Miloševića. Takva partijska pripadnost obezbedila mu je povlašćeni status na temelju koga je mogao da stekne i gradi Televiziju Pink, a on je spremno prepuštao da njegova televizijska stanica služi kao oruđe režima, pre svega tako što se klonila bilo kakvih ozbiljnih emisija. Tokom tih godina Televizija Pink je često kritikovana da, time što se usredsređuje na bezvrednu muziku, kičaste serije u bezbroj nastavaka i druge eskapističke sadržaje, cinično omogućuje srpskim gledaocima da ignorišu zlodela koja čini njihova vlada. “Mislio sam da će to biti najpouzdaniji obrazac da zaštitim svoju televiziju od političkog mešanja”, kaže sada Mitrović, pravdajući se. “Da sam imao političke emisije, ne bih mogao da se oduprem političkom pritisku.” Kada je Milošević poražen 2000. godine i kada je njegov režim svrgnut, započeo je Mitrovićev preobražaj i preobražaj Televizije Pink. Imajući na umu svoje komercijalne interese, Mitrović je ovih dana oduševljeni pristalica izlaska Srbije iz izolacije i njenog opreznog zbližavanja sa Zapadom. Opredeljenost Srbije za taj put biće testirana ovog vikenda, kada bi ishod nacionalnih izbora mogao biti i takav da dovede do povratka na vlast Miloševićevih ultranacionalističkih saveznika. Mitrović više ne komentariše direktno nacionalnu politiku, ali je jasno da veruje da radikalni, antizapadnjački nacionalizam nije dobar za biznis. “Moramo imati političare koji očekuju bolju budućnost i nastoje da se ona izgradi. Niko ne može dugo opstati na scenariju koji zemlju vuče unazad.” Pink medijsko carstvo obuhvata televiziju i radio, produkciju, produkciju satelitskog programa, snimanje nosača zvuka, reklama, a našao se tu čak i jedan manji korporacijski avion. Za razliku od situacije u prošlosti, televizijski program sada sadrži i izvesnu, istina neveliku količinu ozbiljnih informativnih emisija, uporedo sa standardnom ponudom koju čine razni realiti šouovi, sapunice i američke komedije situacije. Mitrović obilazi i zemlje nastale posle raspada Jugoslavije, ignorišući etničke napetosti koje i dalje postoje i trudeći se da sklapa nove poslove. U tim donedavno neprijateljskim državama formirao je mrežu Televizije Pink tako da se iz njihovih prestonica čak organizuju uključenja u emisije centralne televizije. “Zabava, muzika i biznis jesu tri najjača oružja za povezivanje i okupljanje različitih etničkih grupa”, kaže Mitrović. Poslednjih nedelja on je, posle nekoliko prethodnih bezuspešnih pokušaja, uspeo da kupi i hrvatsku televiziju Net koja će mu poslužiti kao osnov za uspostavljanje televizijske mreže sa nacionalnom pokrivenošću, Pink Hrvatska. Projekat filmskog studija biće pravi test za Mitrovićev preduzetnički talenat i veštinu prodaje. Kad god putuje u Sjedinjene Države on je svestan da se upustio u izuzetno težak poduhvat. Kaže da mora da ubedi nepoverljive producente da je Srbija sada bezbedna zemlja koja ima savremenu infrastrukturu, koja ima dovoljno struje i čije ulice nisu pune razbojnika. “Šaljemo poruku da smo normalna zemlja koja je otvorena za biznis i za ulaganja ... kao i da nismo rogati, niti smo tasmanijski đavoli”, kaže Mitrović. “Biće veoma teško prodati ovaj projekat ako ne budemo uspeli da odagnamo te negativne predstave”, kaže on. A kada je reč o uspešnom preoblikovanju negativnih percepcija i njihovom menjanju iz korena, Mitroviću se veština i iskustvo zaista ne mogu osporiti. Trejsi Vilkinson