Nezarasle rane

Nemoćne i sve one koji ne mogu da se brane, kao što su zarobljenici, kinje i zlostavljaju samo hulje, bez razlike da li sa kokardom ili sa petokrakom na čelu. Major Lukačević je za svoja za vreme rata izvršena nedela streljan, pa je time i pravda zadovoljena. Komandant posleratnog zarobljeničkog logora kod Potpornja nikom nije odgovarao za postreljane ratne zarobljenike, pokopane van groblja na strani Kanala, ali je ostavio svoje kosti na Golom otoku, pa je barem time pravda zadovoljena. Na hiljade njih, krivih i potpuno nevinih, iskusili su sudbinu dželata Lukačevića, a od onih sa petokrakom na čelu tek ponekoga od njih su njegovi istomišljenici oterali u smrt na Golom otoku. Ko je streljan za „lijeva skretanja” sa geslom: ko nije sa nama, taj je protiv nas? To je posle rata zabašureno kao ratna neminovnost, a odmazdu je izvršio usud pa je Sava Kovačević poginuo za vreme rata a Ivan Milutinović na Dunavu posle oslobođenja. A šta ćemo sa dželatima koji su delili svoju pravdu posle oslobođenja? Ko je odgovarao za pokolj zarobljenika kraj Kočevskog roga? Ko je odgovarao za pomor dece podunavskih Švaba u posleratnim logorima koje je vrlo pošteno opisao Ivan Ivanji u romanu „Guvernanta”. Ko je odgovarao za pobijene i sahranjene u konjska groblja za vreme prinudnog otkupa, kao i za ubijene bez presude zbog kuglice ubačene u „ćoravu kutiju” kod prvog poratnog glasanja? Četnički major Lukačević nije bio ranga Koče Popovića, Milovan Đilasa, Vladimira Velebita, učesnika u „martovskim pregovorima”, a i Peko Dapčević i Mitar Bakić bili su znatno viši po rangu od njega, ali posle oslobođenja niko od njih nije pozivan na odgovornost za šurovanje sa okupatorom. Neki od nas u svom kompartijskom zanosu zaboravljaju narodnu mudrost: „Ko ima maslac na glavi, taj neka ne ide na sunce.” Teodor Jović, Beograd