Nije me sram što znam ćirilicu

Miljenko Jergović nezaobilazno je književno i novinarsko ime ovih prostora posljednje dvije decenije. Sa nepunih dvadeset dvije godine dobio je nagradu “Veselko Tenžera” za novinarstvo i Goranovu nagradu za poeziju a nakon toga uslijedilo je još petnaestak knjiga; romana, priča, zbirki pjesama, eseja, jedna drama, prijevodi njegovih djela na dvadesetak jezika, međunarodna priznanja... Usred rata napustio je rodno Sarajevo i došao u Zagreb, ali umjesto da plješće “mladoj demokraciji”, postao je kritičar hrvatske kulturne i političke stvarnosti. To mu nije oprošteno, pa iako publika guta njegove priče i romane, “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Dvori od oraha” i druge, intelektualni establišment ne može progutati njegove kritičke književno-novinarske tonove na temu nacije, ksenofobije i odgovornosti. Na neki način, tako se i osjeća Miljenko Jergović: nijednoj majci domovini ne želi pripasti do kraja ali vjeruje da je ovo nesretno podneblje njegova jedina književna domovina. Kako u tvom slučaju funkcionira kombinacija: novinar i književnik? - Otkako se bavim pisanjem, što znači već nekih dvadeset pet godina, od 42 koliko imam, paralelno sam u novinarstvu i književnosti. Tako sam sredinom 80-ih u Sarajevu počeo i tako činim i danas jer to u svakom pogledu odgovara nekom mom temperamentu, pogledu na svijet i pogledu na posao pisca. Ali sa druge strane, da se ne lažemo, to mi i egzistencijalno odgovara, jer bih samo od književnosti teško živio. Ipak, novinarstvo je danas izgubilo svoju nekadašnju draž i postalo je trka za novcem... - Mislim da je novinarstvo počelo gubiti svoju ljepotu, ali i sadržaj, malo prije rata, sa raspadom jednog relativno velikog novinarskog tržišta i relativno velike novinske scene. Slom se dogodio kada su novine prestale dolaziti na kioske iz “neprijateljskih” dijelova bivše države, bez obzira na to koji je dio kome bio neprijateljski. Prije raspada Jugoslavije ja sam, recimo, kupovao zagrebački “Start”, elitni intelektualno-glamurozni politički i kulturni magazin, koji danas ne može postojati niti u jednoj državi bivše Jugoslavije, jer nema onih koji bi ga kupovali i činili isplativim. Postojala su i dva politička tjednika, uz koje sam odrastao i uz koje se formirao moj politički i civilizacijski pogled na svijet, zagrebački “Danas” i beogradski NIN. Postojala je “Nedjeljna Dalmacija” u kojoj sam radio već s dvadeset i dvije, a postojao je i čitav niz dnevnih novina koje su bile dovoljno dobre: neke su nas iritirale, druge su nam bile bliske, neke su nam bile kulturološki neprihvatljive, druge nisu, ali sve su to bile novine koje su se, za razliku od većine današnjih, dale čitati. Današnje novine su uglavnom za gledanje – i to isključenog mozga. Rat i kapitalizam došli su nekako ruku-podruku... - Raspadom Jugoslavije novine u Hrvatskoj postale su turbo politizirane i radikalizirane, a kako se od političkoga i nacionalnog radikalizma ne može dugo živjeti, nužno je moralo doći i do totalne tabloidizacije i trivijalizacije novina. U neka doba je vagina i sve što uz nju ide zamijenila naciju. Procijenilo se, i to tragično krivo, da se čitaoce najprije može loviti na spektakle, crnu kroniku, tajne službe, krv i trač, a ta je procjena dovela do konačne propasti pisanog novinarstva u Hrvatskoj i do dramatičnog pada tiraža posljednjih godina, ili otkako je vaginalno novinarstvo dosadilo publici na način na koji joj je onomad dosadilo nacionalno novinarstvo. Činjenica jest da u Hrvatskoj ne postoji nijedan ozbiljan njuzmagazin ili razumljivim jezikom rečeno, ne postoje niti jedne novine tipa NIN, “Vreme” i nijedne koncepcijski seriozne novine kakva je – “Politika”. Svi hrvatski dnevnici, osim riječkoga “Novog lista”, tabloidi su a svi hrvatski tjednici su magazini – za tajne službe, trač, frizure i štikle. Kada navodim primjere iz Srbije, navodim ih ciljano jer mi se Srbija čini nekako bližom od – Amerike. U Hrvatskoj nije problem u tome šta pojedine novine misle o vladi ili o opoziciji nego u tome što se one ozbiljno – ne bave ničim. Vijest je kakvu torbu ima gospođa Sanader, je li ona skupa ili jeftina, a ne tko vlada ovom zemljom i na koji način. Kako se u svemu tome ti osjećaš? - Pa, osjećam se dosta neobično. Kao mlad novinar sa 22 godine bio sam u isto vrijeme kolumnist i “Nedjeljne Dalmacije” i sarajevskog “Oslobođenja” i dužina kolumne mi je bila četiri do pet kartica teksta. Danas u “Jutarnjem listu” imam kolumnu od dvije, jedva dvije i po kartice. Osjećam se kao da sam sa saga i epova prešao na haiku. Hrvatsko pisano novinarstvo je haiku novinarstvo, samo je pitanje kako se tko u tome snalazi. Nažalost, novinski haiku je forma u kojoj se najpreciznije daju opjevati silikonske grudi. Kao književnika, publika te voli ali čini se da je gužva među intelektualcima? - Nakon objave romana “Ruta Tanenbaum”, u kojem se bavim Drugim svjetskim ratom u Zagrebu, odnosno praksama hrvatskog holokausta nad Židovima, doživio sam kojekakve napade od raznih ljudi i iz raznih medija, od novina do državne televizije, koja me je derala u udarnom terminu, sve sa slikom, da potjernica bude potpuna. Svi napadi, bez obzira na ideološku potku, pošto je bilo i radikalno ljevičarskih i radikalno desničarskih, počinjali su i završavali pitanjem zašto živim u državi koju toliko ne volim, da o njoj pišem “Rutu Tanenbaum”. Istina, taj roman ne govori o državi nego o ljudima, ali ima u nas ljudi koji se s državom jače identificiraju nego s vlastitom stražnjicom. Nigdje nisam dobio prostor da se branim, pošto me o romanu nitko ništa nije ni pitao. O “Ruti Tanenbaum” svi su imali svoj stav prije nego što su je i pročitali. Pitali su se gnjevno šta ja o Židovima u Zagrebu imam pisati kada sam se u Zagreb doselio iz Sarajeva, pa ako mi se u Zagrebu ne sviđa, neka se u Sarajevo i vratim. Naravno, ta vrsta argumentacija je neknjiževna i brutalno antiintelektualna, ali ona je bila i jedina koja je o toj stvari iznesena. Kako na slučaju tvog romana objašnjavaš intelektualnu atmosferu, stanje duhova, u Hrvatskoj danas? - U toj priči o slučaju jednog romana strašno je važno da se polemika o njemu vodi u rubrikama skandala, a ne u rubrikama kulture jer takvih rubrika u hrvatskim novinama gotovo više i nema. Pomislim da je Hrvatima kultura bila potrebna samo dok su živjeli u istoj državi sa Srbima, da Srbima pokažu kako su kulturniji, pametniji, pismeniji i ljepši od njih. Čim je između njih i Srba stala državna granica, Hrvati su se preorijentirali na fiskulturu i sport, pa sad pobjeđuju u rukometu, boćanju i skijanju, a na Sljemenu su čak organizirali i utrke Svjetskoga kupa, što je otprilike jednako groteskno kao kad bi Srbi, zbog nekog ambicioznog srpskog oca kojem kćerka i sin dobro skijaju, na Avali organizirali skijaške skokove. Kad vas takva mahnitost obuzme, pa na nju krenete trošiti stotine miliona eura, kultura vam postaje višak, i to onaj višak koji ide na živce, jer je sklon ismijavati sportski nacionalni ponos. Pogotovo kada se hrvatske junačine susretnu na sportskome terenu sa kolegama iz Srbije, pa kad sportske rubrike naših novina bivaju preplavljene najavama da će Vatreni (tako zovemo naše fudbalere) ili Pakleni (to su nam rukometaši), pobijediti Srbiju i time osvetiti mučenike Vukovara. Meni se taj diskurs gadi, što otvoreno pokazujem, pišem o tome, što onda proizvodi novi bijes. Qudi ne vole kada im kradete simboličke rituale, a u Hrvatskoj je, još uvijek, jedan od omiljenih simboličkih rituala pobjeđivanje Srbije i srbijanskih sportskih klubova. To je, rekao bih, pretežiti segment intelektualne atmosfere. A kultura? Kultura je nekomercijalna, kulturom nikoga, osim eventualno sebe, ne može pobjeđivati, pa smo je uglavnom ukinuli, a ono što nije ukinuto, vrlo je često besprizorno. Čini se da si razočaran; nisi se pojavio na sajmu knjiga u Lajpcigu, izašao si iz Hrvatskog društva pisaca, ne odgovaraš na uvrede... - Ne bih rekao da sam razočaran, ali da sam u određenom smislu rezigniran – to je istina. Istupio sam iz Hrvatskog društva pisaca zato što sam u jednom trenutku shvatio da sam se zatekao u pogrešnom društvu, s kojim ne dijelim ni profesionalne interese, ni moralne nazore. Nakon toga, zagrebački Radio 101, koji se inače smatra liberalno orijentiranim, prozivao me je kroz cijeli jedan svoj jutarnji program. Tražili su da – kao što sam istupio iz Hrvatskog društva pisaca – vratim i hrvatski pasoš. Nemam pojma kako bih na tako nešto mogao odgovoriti. To čak nije ni za psovku ili šamar. Nedavno me predsjednik Hrvatskoga centra PEN-a Zvonko Maković nazvao srpskim janjičarem zato što sam podržao ideju Vide Ognjenović o osnivanju balkanskog PEN-a. Na tu sam javno izrečenu uvredu slegnuo ramenima, ali mi je opet bilo žao što s njom nitko osim mene nema problem... S obzirom da roman “Ruta Tanenbaum” govori o vremenu u kojemu je iz srca jednog grada (Zagreba) izvučeno pedeset tisuća ljudi (Židova) i umoreno u logorima, nije li to za zagrebački građanski meinstrim – doza kritike sa kojom se on ne usuđuje suočiti? - Slažem se s dijagnozom, ali mislim da je važna svrha književnosti u kulturnih naroda da se prelaze granice, kao i da se govore stvari koje građanska većina ne želi čuti. Kod hrvatskih književnih eksperata, samozvanih i nesamozvanih, postoji nešto neobično: vole isključivo bezazlene i bezopasne šokove. Na primjer, ovdje je vrlo popularan Mišel Uelbek koji navodno skandalizira svojim romanima, što je moguće, ali možda za Francuze, dok iz naše balkanske vizure njegovi romani su sve samo ne skandalizirajući. Qudi se vole skandalizirati seksom ili pornografijom, ali ako napišete nešto što bi ih politički tangiralo ili ne daj bože dovodilo u pitanje sam (nacionalni) identitet ove kulture, onda to izaziva bijes i nizanje građanskih diskvalifikacija. A valjda bi ovom svijetu trebalo reći da biti Hrvat ili Srbin ne znači samo nešto pozitivno, nego znači i to da pripadamo narodima mračnih zločinaca. Kakvo je u tom smislu tvoje mišljenje o odnosu između patriotizma i književnosti? - Mislim da je patriotska orijentacija načelno opasna po svaku kulturu, a pogotovo po svaku književnost postjugoslavenskih prostora. Moj doživljaj književnosti, prostora i tema koje me zanimaju, ostao je isti onakav kakav je bio u vrijeme prošle države. Poštujem državne granice, pokazujem pasoš ko god mi ga zatraži, mogu pokazati čak i dva, ali prostor moje kulture nije se suzio promjenom državnih granica, naprosto zato što se nije suzio prostor jezika koji putem svoga maternjeg ja razumijem. Čak se ne sramim ni toga što znam ćirilicu. Više su nas i dublje u našim povijestima obilježili zločinci nego dobrotvori, sveci i heroji. Mi nismo nasljednici žrtava, nismo naslijedili bol nekoga tko je 1941. ili 1991. na bilo kojoj strani zaklan. Ali jesmo naslijedili odgovornost za onoga koji je klao. Umjesto toga, kod nas se potpuno obrću stvari; moralni kredit žrtve prenosi se sa koljena na koljeno, a krivnja za zločin se relativizira ili poništava nekim tuđim krivnjama. Imamo niz fantastičnih primjera za tu priču. Kada srpski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić najavljuje kontratužbu Srbije protiv Hrvatske za genocid, onda on u svom višku potrebe da provocira kaže da će Hrvatsku tužiti i zbog Jasenovca i Drugog svjetskog rata. Na to Hrvati pravednički zagrme kako Republika Hrvatska nije ni baštinik ni nasljednik Nezavisne Države Hrvatske. U redu, to je savršeno precizan i mome srcu drag odgovor. Međutim, dva dana kasnije u “Slobodnoj Dalmaciji” izađe na naslovnoj stranici bezazlena vijest u kojoj se kaže da se u Beogradu čuva “mercedes” koji je 1942. Hitler poklonio Anti Paveliću i kako bi ga Srbija Hrvatskoj trebala vratiti. Kako sad to? U slučaju odgovornosti za zločine NDH Hrvatska nema ništa s tim, ali s Pavelićevim “mercedesom” bogme ima, njega bi htjela natrag, valjda kao dragu uspomenu. Ako ćemo se ponašati kao civiliziran svijet, tada je pitanje odgovornosti valjda važnije nego “mercedes”. A i bez toga ne možeš nikako dobiti poglavnikov “mercedes”, a da ne preuzmeš odgovornost za vlastitu povijest. Stjecajem nesretnih okolnosti u posljednjih petnaest godina ti si promijenio nekoliko adresa stanovanja. Kako iz tvog iskustva izgleda definicija doma? - Ta je stvar paradoksalna i nije jednoznačna. Najviše prijatelja i čitatelja zaista imam u Zagrebu i to je grad u kojem ono što radim ima najjači odjek. U isto vrijeme, Zagreb je grad u kojem imam najviše problema i možda to i nije čudno jer tu i živim. Ali ne osjećam da sam u Zagrebu kod kuće, jer sam taj osjećaj mimo Zagreba, a zaslugom Mladićeve i Karadžićeve artiljerije, izgubio prije petnaestak godina. Uostalom, taj je gubitak moja opsesivna tema, i književna, i novinarska i privatna. Uvijek i svugdje više me zanimaju oni koji su otišli, nego oni koji su ostali, iako su i ti koji su ostali, izgubili svoj zavičaj, jer u njemu više nije bilo onih koji su otišli. Netko tko je svoje formativne godine proveo na Zvezdari, kao što sam ja svoje formativne godine proveo u Sarajevu na Mejtašu, pa zadnjih petnaest godina živi u nekom najidiličnijem mjestu na zemaljskoj kugli, recimo na Floridi, taj je netko, bez obzira na stečenu idilu – izgubio dom. Izgubio je ljepotu povratka kući. Sjećam se kada sam bio u vojsci 1984. pa kada sam se vraćao kući u Sarajevo, srce mi je bilo k’o kamion od silne dirnutosti što se vraćam u svoj grad. Toga više nema, tog osjećaja. Nešto od tog osjećanja bezdomništva je i lajtmotiv tvog romana “Dvori od oraha”... - Pripadam naraštaju koji se u jednom trenutku zatekao izvan svoga doma s papirima koji su bili nevažeći, ili bez ikakvih papira. Poznat mi je taj osjećaj kada si nitko. Kao što mi je poznat i osjećaj kada više nijedno mjesto na svijetu ne doživljavaš kao svoje, jer je svaka stopa zemlje postala inostranstvo i ima da tako zauvijek i ostane. Iz te vrste osjećaja pišem. Zato su meni kao piscu bliske teme apatrida, egzilanata, ljudi koji su život provodili a da više nisu imali svoj svijet. Bez osobnog iskustva, takvo osjećanje ne bi mi bilo blisko. Za razliku od nekad, bezdomnici našeg vremena putuju s najlonskim kesama u rukama ili u traktorskim kolonama na koje starozavjetna svjetina baca kamenje. Da nije bilo rata, svi mi bili bismo neki drugačiji ljudi, a pogotovo oni među nama koji su pisci, pisali bi neku drugačiju prozu i bavili bi se nekim potpuno drugim svjetovima. Mi i ne možemo pretpostaviti što bismo pisali da nije bilo rata. Pri tom, o tom ratu ne moramo napisati ni retka, ali on nas je formatirao, promijenio naše interese i ono što nas se u životu tiče, oduzeo nam je jedne osjećaje i dao nam je druge. Kako gledaš na Sarajevo i na Bosnu i Hercegovinu danas? - Nažalost, danas u Bosni postoje, sa časnim izuzetkom Tuzle, isključivo čiste nacionalne čaršije u kojima i ako žive pripadnici druge vjere i nacije, žive kao drugorazredni ljudi. A to je protivno prirodi onoga što bi Bosna trebala biti i protivno onome što Evropa danas jeste. Bosna koja se dičila svojim šarenilom, danas je siva zemlja u kojoj je samo arhitektura multikulturalna; to je tragično, ali izgleda i neizbježno. Jedinu nadu za Bosnu vidim u Evropi koja će sve to progutati i provariti i, nadajmo se, nuždom evropeizirati. Naši problemi tako neće biti riješeni, ali diktat Evrope mogao bi djelovati kao neka vrsta kemoterapije. Nema nade da će Bosna sama od sebe naći rješenje i svoj spas. Kako si kao pisac primljen u Beogradu? - Što se tiče Beograda i beogradske književne javnosti, stvar je po mene nekako utješna. Moje knjige često su jako istaknute u izlozima knjižara, uz knjige važnih srpskih pisaca. U Zagrebu ih nećete često naći u izlozima; uostalom, kao ni knjige srpskih pisaca. Po Beogradu mi se javljaju čitatelji koji su me prepoznali, tu imam prijatelja, drugova i dobrih poznanika, koji se bave književnošću, ili samo dijelimo isti spektar intelektualnih, umjetničkih pa i političkih interesa. Istomišljenici smo, u najboljem smislu te riječi. Na kraju krajeva, u Beogradu imam “Rende”, izdavača s kojim sam uspostavio klupsku i navijačku identifikaciju, što mi se inače s izdavačima već neko vrijeme ne događa. Na kraju, patetično rečeno, Beograd mi je zadnjih godina intimno važan grad, što se, možda, ponegdje doživljava kao svojevrsna perverzija, ali ja je ni u Zagrebu ne sakrivam. Hrvati su dugo imali problem sa srpskim svojatanjem dijelova hrvatske književnosti. Ja sam to jednostavno riješio: kao Hrvat i hrvatski pisac slobodan sam srpsku književnost smatrati svojom. Jedna drugačija priča Kako gledaš na današnju književnost sa ovih prostora? - Ukoliko se gledaju pojedinačno, unutar državnih ili nacionalnih granica, onda su te književnosti grdno osiromašile i provincijalizirale se, ali kada ih gledamo u široj cjelini ili kroz individualne poetike, tada tu ima i moćnih autora i važnih knjiga. Nedavno sam, recimo, čitao apsolutno fascinantan roman-dnevnik pod naslovom “Zauvek” Pavla Ugrinova, koji na bolno tačan način govori o onome što se u Beogradu događalo krajem devedesetih. Ta je priča totalno drukčija od one koju su živjeli ljudi u to vrijeme u Zagrebu ili u Sarajevu. Ta drukčijost utječe na piščev pogled na stvari, mijenja ga iznutra i modelira. Kod dobrih pisaca, a Ugrinov je bio jedan od njih, to mijenjanje i modeliranje daje dramatične rezultate i katkad proizvodi tekst koji je važniji od svake historiografije. Volim takve knjige i – na određen način – uživam u toj poliperspektivnosti dobrih južnoslavenskih pisaca, koji svoje knjige pišu nakon raspada bivše države. Granice, bilo fizičke, bilo duhovne, proizvele su niz loših, tužnih, antikulturnih učinaka, ali, eto, proizvele su i taj neobičan niz različitih perspektiva, koje će onim čitaocima koji pomnije i paralelno prate srpsku, bosansku, hrvatsku i crnogorsku književnost, donijeti neko novo čitalačko bogatstvo, nešto što ranije nismo primjećivali i za što nismo ni znali da postoji. Samo, da bi se o tome moglo govoriti, moraju se sve te knjige i čitati, a danas je, nažalost, malo onih koji čitalački prostor svoje književnosti doživljavaju onako kako je to i logično, na cjelokupnom prostranstvu bivšega srpskohrvatskog jezika i svih njegovih književnosti.