Rodoljublje u plamenu

Ksenofobni zagrebački izgrednici koji su u jeku rukometnog prvenstva na Trgu bana Josipa Jelačića spalili zastavu Republike Srbije dolaze k sebi u „stanicama za trežnjenje” hrvatske metropole. Momci čiji je rodoljubni zanos dostigao vrhunac izazivajući plamen u simbolu susedne države nisu ni adolescenti, a ni hronični pijanci. Jednom su dvadeset i tri godine i, za ovu priliku, 0,94 izmerenih promila alkohola u krvi, drugome trideset i dve i 1,99 promila. U Zadru je troje izgrednika iste vokacije dobilo sedam dana odmora u lokalnom pritvoru. Devetnaestogodišnjak i dva dvadesetogodišnjaka kamenovali su automobil direktora košarkaškog kluba „Hemofarm” iz Vršca, koji se zatekao u Zadru. A njihovi vršnjaci dotle su pretukli Makedonca misleći da je Srbin i prestravili skandinavske sportaše pričom da je u zadarski hotel postavljena bomba. Naravno, ne zbog Skandinavaca, nego zbog Srba. Pa je zadarski gradonačelnik Živko Kolega, posve trezan i sklon političkoj pragmi, odlučio da sa jarbola rukometnog prvenstva sveta ukloni sve zastave. Svi su barjaci nestali zbog jednog. Onog koga predstavljaju sportaši Republike Srbije. Jer ta zastava, po gradonačelnikovoj proceni, stvara neprilike. I provocira ratne veterane, vređa hrvatska sećanja na protekli rat sa Srbima i izaziva alkoholni delirijum „mladeži hrvatskog poraća”. Koja je rođena u vreme kad je rat postao „potrošena priča”, a Jugoslavija i oni Srbi koji su u toj državi, kako se prepričava uz državotvorna hrvatska ognjišta, barem pedeset godina mučili Hrvate, svela se na apstrakciju koju mozak poratne generacije ne može da prevede u kodove svakodnevnog života. Pa je zadarski gradonačelnik to učinio umesto njih. Bolje grad bez zastava, nego onaj u kome se vijori ona iz Srbije. Da li je to ksenofobija ili politička mudrost? Oportunizam dnevne politike ili zastrašujuća naznaka nacionalnog autizma? O tome se ovih dana u Hrvatskoj šuška „ispod glasa”. Kud baš sad, pita se prosečni patriota koji iskreno uživa u uspesima hrvatskih sportaša na svetskom prvenstvu u rukometu? Baš nas sad sramote ta derišta, kao da nemamo dovoljno briga i sa Srbima, i sa Slovencima, i sa Evropom. Jedino nam je u sportu krenulo, a sad nas i zato prozivaju. Splitski sociolog Dražen Lalić, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na ovakve je reakcije imao jedini mogući komentar – „povraća mi se od ovog rukometnog prvenstva!” Zapanjuje ga, kaže, ćutanje ključnih političkih aktera, premijera Ive Sanadera i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji izgrednicima tako šalju poruku podrške. Kao i obično, problem su najbolje uočili oni čijih komentara u Hrvatskoj niko više nije željan. Oglasili su se Slovenci kojima takođe nije bilo jasno zašto moderna Republika Hrvatska ima toliko problema sa svojim ambivalentnim emocijama prema Pavelićevoj „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. A to je već bilo vrlo, vrlo nezgodno. Ne samo zato što se Hrvati odnedavno, ispod političke pene, na koju povremeno vrlo realno zna da upozori predsednik Stjepan Mesić, odnedavno bolje razumeju sa „običnim”, nego sa „podalpskim Srbima”, nego i zato što su Slovenci uočili isto što i Srbi. Da se hrvatski predstavnici, kako kaže slovenački političar Blaž Kavčić, nađu u neprilici uvek kad javno treba da se distanciraju od ustaštva i države Ante Pavelića. U hrvatskoj javnoj i dnevnopolitičkoj dioptriji ovakve izjave odmah se, ne bez razloga, stavljaju u kontekst slovenačkih nastojanja da blokiraju ulazak Sanaderove Hrvatske u Evropsku uniju. Slovenci su podsetili moderne hrvatske političare da njihova zemlja još nije isplatila odštetu žrtvama Pavelićevog režima, mada je podnela tužbu protiv Srbije zbog genocida međunarodnom sudu pravde u Hagu. Kao što se nije izvinila narodima i državama koji su bili pogođeni zločinima „Nezavisne Države Hrvatske”, a očekuje izvinjenje za poslednji rat u kome nipošto nije bila tek nevina žrtva.