Titlovanje stvarnosti

U razgovoru za NIN generalni sekretar Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Zagrebu Rade Dragojević govori o nekim temama potaknutim nedavnom manifestacijom “Dani srpske kulture” u Zagrebu. Pozorišna i bioskopska ponuda privukla je tih dana velik broj ljudi. Šta je, prema vašoj proceni, bilo presudno za takav interes – činjenica da su kulturni odnosi Hrvatske i Srbije devedesetih godina spali na najniže grane ili politička korektnost? - Možda ono treće – elementarni interes ljudi da vide i čuju nešto što ih zanima. Ne čini mi se da su kulturni odnosi tih dviju zemalja danas baš tako niski da bi ljudi bili nešto posebno gladni srpskih sadržaja, a ne mislim ni da se u kino ili kazalište ide zbog političke korektnosti. Uostalom, jedan od neizravnih ciljeva ovakve manifestacije je da recepcijska motivacija bude primarno kulturna. Puno se pričalo o plakatu za ovu manifestaciju koji je bio štampan ćirilicom, a organizator je odmah rekao da je to učinjeno namerno. Zašto? - Ta ćirilica na plakatima kojima smo oblijepili vanjske oglasne prostore grada bila je, dakle, smišljena kao provokacija. Istina, isprovocirati ovdašnju javnost srpskim sadržajima još uvijek nije neki problem, a ćirilica je na samom vrhu takve vrste provokacija. Inače, s tom ćirilicom ni hrvatski ljevičari ne mogu izaći na kraj. Tako jedan od njih to javno isticanje ćirilice uspoređuje sa somnambulnom idejom iz školskih programa iz devedesetih o učenju glagoljice. Školske vlasti su to tada, neizrečeno, shvaćale kao svojevrsni pročistač za čisti hrvatski zrak u obrazovnim institucijama. Da knjige koje su prošle filtar u knjižnicama i ne spominjemo. Nakon desetak godina pauze, vraćanje ćirilice u javni prostor uistinu može izgledati kao povratak jednog davno izumrlog pisma kao što je glagoljica. A i nezgodno je zato što podsjeća veći dio bajne hrvatske ljevice na njihovo sramotno ponašanje početkom devedesetih kad su svi puhali u iste diple s hrvatskim državotvorcima. Da su ti plakati ipak izazvali pozitivan šok govori i jedan prilog u jednoj kulturnoj, inače konzervativno-desnoj televizijskoj emisiji, gdje je prilog o ćirilici napravljen afirmativno, dakako koliko oni to mogu. Hoću reći, nije bilo uobičajenih negativnih komentara, pa je već i to puno. S druge strane, program je bio djelomično provokativan i za, uvjetno nazvano, drugu stranu. Iz druge, treće ruke dobio sam informaciju da političkim krugovima u Srbiji nije odgovaralo baš da se program antirežimskih filmova nazove antimiloševićevski filmovi. Valjda nova koalicija u kojoj su i ti socijalisti ima problema s interpretacijama nedavne prošlosti. Međutim, nema nam druge nego stvari nazivati pravim imenima, pa kome pravo, kome krivo. Delite li mišljenje onih koji smatraju da su ćirilica i latinica dva pisma iz dva različita kulturna kruga, međusobno čak nespojiva, pa su “multi-kulti” priče besmisleni eksperimenti bez budućnosti? - Naravno da ne dijelim. Naime, to jesu dva pisma, ali nam je krug isti. Dobro, možda sam ja za onu paradigmu koja danas polako odumire, onu koja, recimo, kaže da su srpski i hrvatski jedan jezik “koji Hrvati oduvijek nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim”. Što se pisama tiče, danas doista mlađe generacije u Hrvatskoj ne uče ćirilicu, pa im je to pismo stoga nepoznato. U tom smislu, možda je budućnost u tome da se ta dva kulturna kruga, kako ih nazivate, stvarno i odvoje. Toga dosad nije bilo, a ako tako bude, mogla bi pobijediti ona, sada već davna, zloguka prognoza Stanka Lasića da će srpska književnost Hrvatskoj uskoro biti važna jednako koliko i nevažna joj bugarska. Ako se sjećate, oponirao mu je Igor Mandić u toj davnoj polemici iz 1997. godine u zagrebačkom “Vijencu”, tvrdeći da su srpska i hrvatska književnost dio istog kruga i da ideja bulgarice neće pobijediti. Međutim, kako sada stvari stoje, kulturni integralizam gubi, a nacionalistički ekskluzivizmi vode. Sad smo, bogu hvala, počeli prevoditi i sa srpskog. Zadnji primjer je Ćirkovićeva povijesna knjiga, koja je u Zagrebu prevedena sa srpskog na hrvatski, sve uz dozvolu samog autora i uz zdušno sekundiranje srpskih intelektualaca iz Zagreba. Jer da se, navodno, ne razumijemo. Dok smo se 1999. godine svi smijali kad su u zagrebačkoj “Kinoteci” Dragojevićeve “Rane” bile titlovane na hrvatski jezik, pa su se ljudi smijali i govorili da idu gledati “Ozljede”, danas je ozljeđivanje jezika postalo jedna od tekovina tzv. normalizacije. Povremeno se, baš na primeru rada Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” povedu polemike o nacionalnim i kulturnim identitetima. Kako biste opisali (dnevno)politički termin “manjinski identitet” koji se pripisuje srpskoj zajednici i postoji li on uopšte? - Što se tiče srpskog identiteta u Hrvatskoj, praktički se može matematički precizno utvrditi koji je to. Dakle, u taj famozni srpski identitet spadaju točno svi oni sadržaji koji su 1990. godine, dolaskom HDZ-a na vlast, kao škarama odrezani od ostalog dijela kulture. U školama se, dakle, ne uči ćirilica, a učila se, ne spominju se srpski pisci, a do 1990. o njima se učilo, ne uči se o slobodarskim srpskim ustanicima s početka 19. vijeka, a o njima su do te granične godine đaci bili ispitivani, promijenjeni su neki antifašistički praznici, kao onaj u Srbu, a do te se godine upravo taj 27. srpnja slavio kao “Dan ustanka”. Eto vam kratkog, dakako nepotpunog, popisa iščezavajućih elemenata jednog identiteta. Drugi dio tog identiteta čini tzv. izmišljanje tradicije. Pa se tako danas na svjetlo dana rehabilitirane izvlače figure iz povijesti poput, recimo, austrijskog generala Borojevića ili se pak u partizanskim pokretu traži njegovo desno krilo, odnosno poznate se povijesne etape donekle revidiraju u skladu s novim vremenom. A novo hrvatsko vrijeme u ovim nultim godinama od Srba u Hrvatskoj traži i novi tip političke korektnosti koji, među ostalim, uključuje tzv. podobne srpske povijesne ličnosti. Najbolji primjer novog tipa podobnosti je nesretni Nikola Tesla kojeg su ovdje prije dvije godine, praktički danomice, razvlačili s onom njegovom rečenicom o srpskom rodu i hrvatskoj domovini, iako je on, ne treba zaboraviti, bio važan i u socijalističkom imaginariju. Tu je i pisac Desnica, a ovdašnju je javnost, istina tek ovlaš, okrznula i godišnjica čuvenog fizičara iz Dalja Milutina Milankovića, koji je opet bio podoban, valjda, zbog svog građanskog, antikomunističkog stava, što u ovima našim novim demokracijama uvijek dobro prolazi. Dakle, srpski identitet u Hrvatskoj čine tri elementa – čvrst zaborav srpskog slobodarstva i antifašizma u širem hrvatskom društvu, zatim povijesni revizionizam i – to sam zaboravio ranije spomenuti – retradicionalizacija kroz obnovu vjerskog elementa. U januaru se, recimo, od Svetosavlja ne da živjeti, to danas afirmira čak i zloglasna Hrvatska televizija, a to je siguran znak da tu nešto ne štima. “Prosvjeta” je organizacija sa dugom tradicijom, koliko su je izmenile političke okolnosti iz devedesetih godina i šta je danas prioritet njenog rada? - “Prosvjeta” danas djeluje u tri pravca. Najprije, naslanjajući se na već postojeću infrastrukturu kulturno-umjetničkih društava, pogotovo u istočnoj Slavoniji, pomaže u osmišljavanju kulturnog života na selu i u manjim mjestima. Organizacijski se to provodi kroz nekih pedesetak pododbora, od Bijelog Brda do Istre. Tu naši pododbori u svom radu imaju punu autonomiju, iako je folklor dominantan vid aktivnosti. Drugi pravac se odnosi na izdavačko-informativnu djelatnost čiji su nosioci sama centrala u Zagrebu i veći centri poput Rijeke ili Vukovara. Tu se mogu dodati i pokušaji da se oformi neka vrsta znanstvenog pogona. Naime, trenutačno se radi na pripremi prvog sveska popisa i opisa srpske baštine u Hrvatskoj, a sve u okviru programa “Registar kulturne baštine Srba u Hrvatskoj”. Treći pravac djelovanja je onaj koji se tiče organiziranja dodatnih srpskih programa u osnovnim školama. Tu se SKD “Prosvjeta” postavlja kao organizator sati učenja srpskog jezika i pisma u školama u Dalmaciji, Lici, Baniji, Kordunu i Zapadnoj Slavoniji. Inače, ove godine Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” slavi 65 godina od svog osnivanja. Kao što se zna, društvo je formirano 1944. u Glini na slobodarskoj Baniji, a sve u jeku partizanske borbe protiv okupatora i kvislinga – ustaša i četnika.