Umetnost šoka

Skraćenica WHW (What, How and for Whom), što u prijevodu znači “Što-Kako-i-za -Koga”, zapravo je zajedničko umjetničko ime kolektiva četiri zagrebačke kustosice, Ane Dević, Ivet Ćurlin, Sabine Sabolović i Nataše Ilić, koje su dobile prestižnu priliku da ove godine budu selektorice 11. bijenala moderne umjetnosti u Istanbulu. Ovo je priča o “četiri kustosice u akciji” koje likovnost ne doživljavaju samo unutar bijele kocke galerije a umjetnost – osim artizma – shvaćaju i kao prvorazredan društveni angažman izvan nacionalnih granica. Naime, izbor da budu selektorice dolazi kao šlag na kraju desetogodišnjeg rada: kolektiv WXW našao se zajedno krajem devedesetih – u trenutku kada je nacionalistička stega Tuđmanovog režima malo popustila – da bi ove četiri žene organizirale izložbu – o Komunističkom manifestu. Predgovor za knjigu napisao je Slavoj Žižek (knjigu je ponovo štampao “Arkzin”, novine Antiratne akcije Hrvatske) ali izložba o knjizi nije bila nostalgični hod “stazama revolucije”, niti su četiri kustosice naročito zanimale Marksove i Žižekove ekonomske analize. “Ovom izložbom inzistirale smo da se počne govoriti o temi oko koje je u 90-ima nastupila potpuna društvena amnezija i da se, šire gledano, počne govoriti o nekoj novoj perspektivi socijalističke prošlosti u kojoj smo nekad živjeli. Gomila kulturnih institucija u Hrvatskoj ne samo da je na začuđujuće slab način u 90-ima odgovaralo na društvenu realnost, nego su one dopustile da izolacija i ksenofobija budu preslikane u kulturnoj proizvodnji.” Tako su kustosice, u želji da izazovu bilo kakvu društvenu i umjetničku rezonancu, pozvale umjetnike da na temu Komunističkog manifesta nešto naprave, ali ne samo iz Hrvatske nego i iz “neprijateljskih” dijelova bivše države. Izložba je, naravno, prošla vrlo tiho ali tri pitanja “što, kako i za koga” ostala su moto daljnjeg rada grupe WHW. “To su tri osnovna pitanja svake ekonomske proizvodnje ali su bitna pitanja i za svaku kulturnu produkciju”, vele one. “Jer, vrlo lako se desi da se ljudi u bilo kojem fahu učahure i prestanu preispitivati svoje metode rada i društveni kontekst u kome djeluju”, kažu kustosice. Novi šok u organizaciji grupe WHW uslijedio je vrlo brzo: konkurs za antispomenik Nikoli Tesli. Kao što znamo, u olovnim devedesetima Tesla je u Hrvatskoj bio “persona non grata” a onda je sa političkim promjenama nakon 2000. uslijedilo masovno slavljenje godišnjice Teslina rođenja, kada je Tesla do granica bljutavosti iskorišten u dnevnopolitičke svrhe “novog kursa” i približavanja Europskoj uniji. U tom smislu naziv izložbe je paradoksalan ali i paradigmatičan u isto vrijeme. “Nijedan od službenih slavljeničkih pothvata u Hrvatskoj nije se upitao gdje je Tesla bio devedesetih, zašto mu je spomenik u rodnom mjestu Smiljanu u Lici raznesen u paramparčad, zašto mu je kuća u jadnom stanju i zašto je danas – 165 okolnih srpskih sela bez struje, dok se tako blještavo slavi rođenje ovog genijalnog čovjeka koji je struju izmislio”, kažu kustosice. U projekt predlaganja ideja za antispomenik Nikoli Tesli nisu bili pozvani samo likovni umjetnici nego i intelektualci širokog spektra; arhitekti, novinari, glumci i književnici a prijedlog likovnog umjetnika Mladena Stilinovića bio je upamćen: na bijelom papiru ostala je rukom napisana poruka da se političarima zabrani da ikad više smiju preko usta prevaliti onu čuvenu Teslinu rečenicu kako je ponosan što je sin srpskoga roda i hrvatske domovine jer je nakon godina etničkog čišćenja ova rečenica bila silovana bezbroj puta. Ideološki gledano, WHW kustosice umjetnost ne smatraju dućanom za popravke ali vjeruju da je ona važan alat za – razgovor o važnom. Slijedio je čitav niz malih projekata sitnijeg tkanja, od izložbi pionira konceptualne umjetnosti do Davida Maljkovića i natrag ali od većih projekata koji su predstavljali heretički upad u društvenu zbilju bila je izložba djela Vojina Bakića i njegovih spomenika antifašizmu, koji su uz pomoć trinitrotoluola diljem “lijepe naše” u devedesetima otišli u nebo. Oni koji nisu uništeni eksplozivom, devastirani su nemarom, kao spomen-dom Narodnooslobodilačkoj borbi na Petrovoj gori. Bila je to, nakon puno godina, prva izložba Bakićevih djela, od kojih je društvo okretalo glavu a ono na što su kustosice WHW pokušale upozoriti – ne razdvajajući Bakićev neprikosnoveni umjetnički kvalitet i ideološki jezik – jest emancipatorska snaga prošlog sistema da jednu umjetničku viziju postavi na rang državne politike s kojom sadašnje (hrvatsko) društvo ne želi imati nikakve veze. Dijalog, revaloriziranje prošlosti i rezonance u sadašnjosti, stalni je lajtmotiv ove grupe pa je tako prošle godine organizirana izložba “TV-Galerija” o radu slavne voditeljice TV Beograd Dunje Blažević koja je u osamdesetima iskoristila TV medij za promociju jedne umjetničke prakse, koja je bila politički nepoćudna, estetski inovativna i socijalno angažirana. Dok smo, uz instalacije Dalibora Martinisa, Jozefa Bojsa, Majkla Grejvsa i drugih, gledali video-rad Borisa Miljkovića i Branimira Dimitrijevića “Ruski umetnički eksperiment” (koji je dobio neku vrstu TV Oskara u Monte Karlu 1985), u kojem Srđan Šaper postrojava Crvenu gardu pod Staljinovom slikom, dok se u pozadini čuje Dejvid Bovi, nismo stekli utisak da se radi o sahrani avangarde sa 20 godina zakašnjenja nego o analizi političkih praksi postjugoslovenskih umjetnosti, kako stoji u podnaslovu izložbe. Nekada je televizija imala vremena da sat i po svake nedjelje posvećuje subverzivnoj umjetnosti dok je danas nešto drugačije: na izložbu je u jednom trenutku utrčala zajapurena novinarka HRT-a, tražeći izjavu i uzviknula usplahireno: “Molim vas, budite brzi jer imam samo minutu i po za ovaj prilog!” Ono što su kustosice pokušale propitati sa izložbom TV-Galerija jest kako sa kreativnim mogućnostima medija stvari stoje danas kada je (na televiziji) ideologiju zamijenio – novac. I tako stigosmo do Istanbula, zbog kojeg su kustosice WHW posljednjih godinu dana neprestano na putu po istočnoj Evropi, centralnoj Aziji i Bliskom istoku, pokušavajući, odgovorom na pitanje “što, kako i za koga”, pronaći umjetnike za 11. bijenale. Da bi dobile taj odgovor, kažu kustosice, krenule su od Brehtove protestne pjesme “Što čovječanstvo održava na životu?” napisane godinu dana prije velike ekonomske krize 1929. u kojoj nam Breht pod nos stavlja katalog otužnih fenomena, od lažnog života i duplog morala, do javnog ćutanja i nasilja manjine nad većinom. U selektorskom izboru, kustosice zanima kako taj Brehtov katalog izgleda danas ali ne na način pukog dokumentiranja stanja već bi željele raditi sa umjetnicima koji imaju emancipatorske prijedloge i nude neku perspektivu. “Osim toga, nama je interesantno vidjeti kako se preko Brehta može dekonstrirati jedna reprezentativna situacija kao što je Bijenale. Pokušat ćemo učiniti vidljivim ono što se na takvim mjestima, ispod pozlate, šampanjca i protokola – sakriva. Kako jedan ovakav festival funkcionira, kako je financiran, kako se biraju umjetnici, kako na festivalu prolaze umjetnici iz Švedske a kako oni iz Armenije?”, pitaju se kustosice. “Zanimat će nas ekonomija Bijenala, njegova dinamika ali i način njegove komunikacija sa publikom.” Ostaje da se vidi što će grupa WHW ponuditi ove godine u Istanbulu (Bijenale se otvara 11. septembra) ali za kraj ove priče čini se da četiri kustosice, estetski i politički, rade – uvijek istu izložbu. Onu iz koje u širu zajednicu neprestano dopire neki kritički glas o našem životu. Pa tko ima uši, neka čuje.