Arhiva

Muke vidovitog Milančeta

Marija Banković | 20. septembar 2023 | 01:00
“Kada se Mesec nađe u sedmoj kući, a Jupiter poravna sa Marsom, mir će voditi planete, a ljubav će uskomešati zvezde...” Ovu pesmu, iz mjuzikla “Kosa”, pevao je svet davnih šezdesetih prošlog veka. Bio je to osvit ere Vodolije koja je trebalo da donese “harmoniju i razumevanje”. Svi znamo šta je budućnost donela. Hipici su rodili japije, japiji velike korporacije, a one krizu. Zemlja Srbija i nije morala da brine ovakve brige, u njoj je kriza, dokle doseže pamćenje naroda, jedini izvesni način postojanja. A kada je kriza neki gledaju u analitička predviđanja, a neki u zvezde. Uglavnom, većina gleda u televizor. A tamo neki gledaju u zvezde, neki u pasulj, tarot karte... Zakon o javnom redu i miru, član 13 propisuje: “Ko se bavi vračanjem, proricanjem sudbine, tumačenjem snova ili sličnim obmanjivanjem na način koji ugrožava spokojstvo građana ili remeti javni red i mir, kazniće se novčanom kaznom do 700 novih dinara ili kaznom zatvora do 30 dana.” Primereno tome, Zakon sledi i starateljka za uređenost medijskog etera – Radiodifuzna agencija. Kodeks o ponašanju emitera: “Zabranjeno je emitovanje programa zasnovanih na proricanju sudbine, tumačenju horoskopa i sličnim sadržajima...” Ali, Srbija je zemlja čuda. Blagodeti moderne civilizacije, kablovska televizija i programi koji se na njima emituju još uvek nisu u potpunosti uređeni našim zakonom. Ne podležu odredbama RRA. Vidovnjaci su, tako, pronašli otvoreni put do naroda na raznim lokalnim stanicama i stanicama susednih zemalja, dostupnih u paketu kablovskih operatera. Potrebno je samo okrenuti telefon ispisan na ekranu i saznati svoju sudbinu. Za odgovarajuću tarifu. Ova praksa, sva je prilika, biće kratkog veka. Ovih dana RRA upućuje zahtev na adrese svih 80 kablovskih distributera u Srbiji. U roku od tri dana, ili da stanice ukinu vidovnjake, ili da kablovski operateri ukinu te stanice. Jer, “programima zasnovanim na okultizmu, paranormalnim aktivnostima i magiji se manipuliše ljudskim slabostima, lakovernošću, neobaveštenošću i neznanjem...” “Uvreda je za naše građane nazivati ih lakovernim, neprosvećenim i neobaveštenim kada veruju u navedene pojave. U 21. veku i veoma obrazovani ljudi skloni su da pomoć potraže pomoć vidovnjaka. Ne radi se samo o praznoverju, nego o jednom obliku religijskog i magijskog verovanja. Ona postoje u svim kulturama i društvima”, reći će dr Lidija Radulović, docent na Odeljenju za etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu. “Danas su takva verovanja samo prilagođena savremenim uslovima života.” Sličnog mišljenja je i Vladimir Đurić Đura, dramaturg, koji kaže da je oduvek ljudska potreba bila da sazna neku svoju sudbinu, ali smatra da se “skidanjem” vidovnjaka sa televizije neće mnogo postići u emancipaciji naroda. “Postoje mogućnosti da se ljudima prikažu drugi načini i sadržaji koji bi mogli da ih čine srećnim”, kaže Đurić. “Televizija kao najuticajniji medij svakako ne bi trebalo da promoviše verovanja u vidovnjake i pripadajuće im prakse, ali njihovo postojanje ne može se sprečiti nikakvim zakonima”, kaže dr Radulović, i naglašava: “Nove tehnologije samo otvaraju nove mogućnosti manipulacije. Internet je preplavljen sadržajima različitih oblika religijskog verovanja, a to je medij koji je najteže kontrolisati.” Kada ljudi, u ovom 21. veku, u okolini Kraljeva prelaze dotrajale viseće mostove, koji su im jedini put iznad jaruga, mogu da se uzdaju samo u bajanje: “Aši, maši da omaši (nesreća), pa da na drugu stranu stignem živ.” “U vreme društvene krize, pada standarda, krize morala kod ljudi se stvara najgora vrsta straha, strah od neizvesnosti”, kaže dr Željka Košutić, psihijatar. “Kada znate tačno protiv čega se borite, onda to možete da rešite, ali neizvesna budućnost je najteže osećanje. Qudi u takvim okolnostima teže postizanju sigurnosti, pa makar ona bila i lažna. Svetla budućnost, instant rešenja za tekuće životne probleme, koje vidovnjaci u svojoj raznovrsnoj praksi nude, “udaraju” na sugestibilnost, slabost ljudi. Pogotovo onih u ozbiljnim problemima kao što su teške bolesti, na primer. Tada ljudi ne žale novac u potrazi za rešenjem.” “Ako mi neko ne plati, ja nemam koncentraciju”, otvoreno je priznao Milan Radonjić, TV vidovnjak, poznat kao Milan Tarot. U svojoj ispovesti, odgovarajući na primedbe zašto naplaćuje nešto što mu je, kako sam kaže, dato od Boga, navodi: “Moram da kupujem knjige, da učim. Tarot se uči ceo život. Moram da ulažem u sebe.” Dakle, o “radu na sebi” je reč. Praksi koja je u modernom društvu nagovestila “dolazak” snažnog i samosvesnog čoveka, individualca, nezavisnog od “moći sudbine”. “Prosvećenost je potrebna”, kaže dr Radulović, etnolog, “ali u smislu razvijanja svesti da su problemi uvek u nama samima i našoj najbližoj okolini. Da nije sramota potražiti pomoć psihologa, psihijatara, socijalnih radnika. Za tako nešto potrebno je vratiti poverenje u zdravstvo. Potrebno je da vlast i država pojačaju institucije koje bi rešavale probleme građana”. A u zdravstvu, onom kartezijanski racionalnom, zapadnjačkom, koji je osnova moderne medicine, beleži se i rečenica Karla Gustava Junga, osnivača analitičke psihologije, da je primitivni vrač u šumi koga “zaposedaju duhovi” uravnoteženiji sam sa sobom nego poslovni čovek koji neurotično svaki dan traži mesto za parkiranje.