Evropa pripada onima koji su protiv

Nemci su ostali pri svome, a još malčice su im se priklonili i Francuzi. Tako da Evropska unija, sa prošlonedeljnog sastanka 27 ministara inostranih poslova, nije državama zapadnog Balkana emitovala umirujuće poruke. To se, budimo pošteni, nije ni očekivalo. Tek, izgledi susedne Hrvatske, kojoj to sad i nije od sudbinske važnosti, da u planiranom roku postane članica EU formalno su se za dlaku pogoršali, a izgledi Srbije, kojoj to jeste od velike važnosti, nisu se ni za dlaku suštinski popravili. Učesnici sastanka potvrdili su “evropsku perspektivu” zapadnog Balkana, što je termin kome je nemačka kancelarka Angela Merkel poslednjih nedelja dala novo, deprimirajuće značenje. Nije se teško bilo usaglasiti ni oko stava da bismo “ukoliko (ovim državama) zatvorimo vrata imali ponovo sukobe na Balkanu” (luksemburški i švedski ministri inostranih poslova). Naš je ministar inostranih poslova Vuk Jeremić iz toga zaključio da su vrata EU za zapadni Balkan, pa i za Srbiju, ostala otvorena. Uzimajući u obzir razuman rok, razume se. Prebrojavanje država koje su se zgranule nad nemačkom isključivošću, ne pomaže. U EU praktično odlučuju oni koji su protiv. Naročito kad su tako snažni kao Nemci. Sa istog sastanka takođe nije emitovano ništa što bi građane Srbije ohrabrilo u veri da će im do kraja ove godine biti ukinute vize za putovanja u Evropu. Uveravanjima naših političara više niko ozbiljan ne može verovati, bez neke garancije sa strane. Ministar inostranih poslova Češke Karel Švarcenberg nedavno je izjavio da “izgleda da je put do toga težak” i da “nije postignut istinski napredak” ka ukidanju viza za državljane zapadnog Balkana jer su razlike o tom pitanju među članicama Unije i dalje velike. Za ovu su tematiku, međutim, nadležni ministri unutrašnjih poslova i pravde, a prema informacijama NIN-a, sledeći sastanak ministara pravde država članica EU biće za dve nedelje. Najviši srbijanski (nadležni) izvori tvrde da je Srbiji obećano da ukidanje viza dobije kao kompenzaciju za neratifikovani Sporazum o pridruživanju. I da su izgledi za to – veliki. Ovaj izvor nije Boža Đelić. On odavno liči na čoveka koji je vikao “vuk”. Da se razumemo, zamak Hluboka nad Vltavom je lep. Toliko lep da je sastanak prošle nedelje održan u njemu mogao da bude samo neformalni. Posle Bliskog istoka i Avganistana, drugog se dana razgovaralo i o zapadnom Balkanu. Koji je u dnevni red upao pošto je nemačka predizborna “nesmotrenost”, zahtevom za moratorijum na dalje širenje Unije, unela pometnju među upravljačke elite svih balkanskih država, sem izuzete Hrvatske. Neformalnom sastanku pripada najviše poluformalni domaćin: Vladi Češke, čiji je ministar inostranih poslova Karel Švarcenberg ugostio 26 kolega iz EU, pred sam je ovaj ministarski sastanak parlament izglasao nepoverenje. Podatak nije bez značaja: češki parlament je jedan od četiri evropska parlamenta koji još nisu ratifikovali Lisabonski sporazum, zamenu za pali evropski ustav. Ta je ratifikacija najvažniji formalni preduslov za prijem novih članica u EU. Češkoj su trebali meseci da formira ovu upravo palu vladu. Primenjujući analogiju, teško da će do kraja godine uspeti da ratifikuje Lisabon. Verovatno se radi o pritisku na neažurne članice Unije, ali francuski ministar inostranih poslova Bernar Kušner smatrao je za potrebno da podvuče da bez ratifikacije tog sporazuma nema prijema novih članica. Pošto je Francuska samo malo manje snažno od Nemačke podržala Hrvatsku. U kojoj je već detaljno razrađen scenario učlanjenja u Uniju i bez overenog Lisabonskog sporazuma. Sredinom nedelje je izgledalo da je pritisak slovenačke ucene na Hrvatsku popustio, a i formalizovano NATO–članstvo joj je dosta dobro leglo, pa je hrvatski premijer Ivo Sanader iz Mostara poručio da Hrvatska u Evropsku uniju neće ući “u paketu” sa zemljama regiona nego sama, da dakle nikoga neće čekati, a da se “pojmom zapadnog Balkana ne bi trebalo opterećivati”. Kada se to desi, zapadni Balkan više neće postojati, nego samo Balkan. Mada vrlo verovatan, ovaj scenario nije dobar za Srbiju kojoj je onoliko u interesu da na evropskom putu ne izgubi korak sa Hrvatskom koliko je sujeti hrvatske upravljačke elite važno da se jednom za svagda reši bilo kakve asocijacije na Balkan. Jer, u Hrvatskoj je upravljačka elita sklonija Evropskoj uniji nego narod, dok je u Srbiji obratno. Jedni će razloge za takav raspored stvari tražiti u činjenici da je Hrvatska, sa stanovišta svakodnevnih briga, sređenija država, drugi će zaključiti da se tu radi o nijansama. Koje se možda ne percipiraju iz Brisela, ali iz pozicije građanina Zagreba ili Beograda i te kako. Dakle, kako stvari stoje, Srbija će vrlo verovatno izgubiti evropski korak sa Hrvatskom, pa ako ne raspravljamo o stavu da joj to nije u interesu, onda ništa logičnije od rasprave o tome na čiju je to odgovornost. Ko je, naime, kriv? Da Srbija snosi odgovornost za nesreću koja je zadesila ne samo njene građane tokom devedesetih godina, složiće se i pisac ovog teksta, ali da je samo to razlog njenim neuspešnim pokušajima da se i formalno preporuči Evropi, mogu kao papagaji da ponavljaju samo lenji duhom. Jer, kako neko veče na Hrvatskoj televiziji, sličnim povodom, reče dr Vlatko Cvrtila, oko toga ne bi trebalo da budemo previše frustrirani. Naime, oko tvrdnji da je ovaj prostor, ma kako ga zvali, sinonim za nestabilnost i tuče. Pa ga zato neće u Evropu. Tukla se i Evropa. “Kad je ovaj region bio zona mira, u njoj je trajao tridesetogodišnji rat.” Da primere iz novije istorije ne potežemo. To smo kao uverljiv razlog, dakle, eliminisali. To što države zapadnog Balkana jedna drugoj podmeću nogu u raspravama oko međusobnih granica, ili zajedničkih pretenzija na isto ime ili istoriju, što nisu završile ni svoju ostavinsku raspravu, može da bude dodatni, ali svakako nije ključni razlog. Do odgovora na pitanje zašto su jednima vrata Evrope širom otvorena, a drugima samo zavaravajuće odškrinuta, nije lako doći ni sledom najnovijih primera. Jer, zašto su 2007. godine u Evropsku uniju Bugarska i Rumunija primljene, a Hrvatska, kao očigledno sređenija zemlja – nije? Zašto će sada Hrvatska očito biti primljena, a Srbija očito neće? Najnoviji razvoj događaja na ekonomskom pa i pravosudno-bezbednosnom planu demantovao je bugarsko-rumunska uveravanja da iza njihovog prekorednog prijema u EU leži ispunjavanje svih traženih uslova. Slomilo se. Rumunija i Bugarska su većinski pravoslavne države, tako da se njihov prekoredni prijem ne može pripisati ni eventualnom lobiranju Katoličke crkve. Zanimljivo je da gotovo nema sagovornika koji bi sa sigurnošću mogao da definiše jasne razloge koji leže iza političke volje da neka država u EU bude primljena ili to ne bude. Pošto se politička volja Zapada, ne samo same EU, iskristalisala kao ključna. Tako dr Vladimir Cvetković, dekan Fakulteta bezbednosti, smatra da je članstvo u NATO za istočnoevropske zemlje ključni uslov da budu primljene u EU, a Bugarska i Rumunija su primljene i u NATO i u EU, mada ne ispunjavaju većinu svima poznatih kriterijuma, zato što su “zid prema Rusiji, zato što je Crno more od velikog strateškog interesa za NATO, a ni savezništva Bugara u velikim ratovima dvadesetog veka ne bi trebalo zaboraviti”. “Oni nisu ispunili većinu kriterijuma, ali su primljeni zato što je Veliki brat tako rekao”, kaže dr Cvetković. E sad, dolazi za nas ključno pitanje: zašto će Hrvatska očito biti u dogledno vreme članica EU, a Srbija neće? Zanimljivo da većinsku pripadnost stanovništva Hrvatske Katoličkoj crkvi niko nije spreman da uzme kao ne samo najozbiljniji nego ni jedan od važnih razloga. “Poznavajući organizaciju Katoličke crkve, lobiranje sigurno postoji, ali presudan uticaj – nikako”, kaže jedan od NIN-ovih sagovornika iz same Hrvatske. Sa time sa slaže i dr Cvetković. Jer zbilja među državama čija reč u Briselu ima odlučujuću težinu većinski katolička je samo Francuska (oko 80 odsto stanovništva), dok u Nemačkoj katolici čine samo oko trećine stanovništva, a u Velikoj Britaniji tek oko 15 odsto. Ni Veliki američki brat, budući takođe uticajan u Briselu, ne bi se nikako mogao optužiti za katoličko navijanje. Činjenica je, međutim, da ako Hrvatska u Briselu ne može mnogo računati na katoličku protekciju, tek Srbija ne može računati na pravoslavnu podršku, jer broj pravoslavnih stanovnika u ključnim državama Unije toliki je da ga statistika i ne registruje, sem u Nemačkoj gde od preko 80 miliona stanovnika pravoslavci čine tek 1,2 miliona. “Srbija nije primljena u EU zato što u poslednjih 50 godina, a i duže, postoji percepcija Srbije kao produžene ruke Rusije, što u najvećem broju slučajeva nema nikakve veze sa istinom. Kad bi se ozbiljno analizirala istorija, ništa ne daje za pravo toj predrasudi osim pravoslavnog elementa. Srbija je uvek bila oslonjena na evropsku kulturu, mada nam se to ne priznaje”, kaže dr Cvetković. A zašto Nemačka izričito i iznimno podržava članstvo Hrvatske u EU? Iz istorijskih razloga? Kad ste eliminisali katolički element, odgovor na ovo pitanje teško ćete dobiti. “Pored onoga što je na svetlu dana, o onome što je ispod površine samo možemo da nagađamo”, kaže jedan od NIN-ovih sagovornika. Dr Vladimir Cvetković nije spreman da podeli mišljenja ni da je Hrvatska sređenija država od Srbije, ni da je od veće strateške važnosti za Evropu. NJemu je utoliko teže da odgovor na postavljeno pitanje precizno definiše. “Razlog leži u spletu privrednih, političkih i istorijskih veza i višeslojnih uticaja koje Nemačka vrši na Hrvatsku”, smatra on. Dobro, ko onda vrši uticaj na Srbiju, a na čiju se podršku na evropskom putu ona očito ne može osloniti? “Na Srbiju uticaj vrše Velika Britanija i Francuska, a delom i Rusija”, kaže dr Cvetković. Velika Britanija se usprotivila nemačkom predlogu da pred Srbiju (i druge države zapadnog Balkana) postavi moratorijum. Neki će NIN-ovi sagovornici reći – neka, hvala! IVAN MIKLENIĆ, GLAVNI UREDNIK “GLASA KONCILA” Katolike uopšte ne privileguju Hrvatskoj nakon dosad ostvarenih reformi ne sme biti mesto u asocijaciji u kojoj bi preovladavao balkanizam, a to znači: zloupotreba vlasti, ignorisanje pravde i zakonitosti, ekstremizam, zloupotreba državnih dobara u korist povlašćenih pojedinaca i skupina, korupcija, šovinizam, preferiranje varvarstva umesto culture Kolumne Ivana Miklenića sa pažnjom se prate u Hrvatskoj, jer se veruje da one u dobroj meri odražavaju stanovišta Katoličke crkve. U socijaldemokratski orijentisanom Zagrebu smatra se da su njegova konzervativna stanovišta tvrđa od stanovišta njegovog prethodnika Živka Kustića. Miklenić veruje da su dve ključne opasnosti za Hrvatsku: još široko prisutni komunizam (“u birokraciji glavnu riječ imaju kadrovi iz boljševičkog režima”) i ugroženi moral. “Hrvatskom javnom i skrovitom scenom prevladavaju ljevičari”, tvrdi on za NIN, a na toj sceni on zaista nije baš omiljen. Povodom aktuelnog hrvatsko-slovenačkog graničnog spora napisali ste da “slovenačka politika verovatno podržana od moćnijih sila i snaga, neviđenim ucenama gura Republiku Hrvatsku što dalje od Europe u balkansku asocijaciju. Premda je skrivenim globalnim stratezima dobro poznato da se Hrvatska od svoga osnutka u prvom tisućljeću pa do 1918. nikada nije ni politički ni kulturno ni vjerski uklapala u jugoistočnu Europu...” Smatrate li da pripadnost Katoličkoj crkvi jača izglede bilo koje države da postane član EU? - Pripadnost većinskog dijela kojeg naroda bilo kojoj kršćanskoj crkvi ne igra apsolutno nikakvu ulogu u ostvarivanju članstva u EU, već se traži ispunjenje postavljenih kriterija. No, da nije baš sve u ispunjavanju tih kriterija pokazuje primjer Rumunjske i Bugarske. One su većinski pravoslavne zemlje, no članice EU nisu postale zbog toga već zbog drugih političkih i strateških interesa. Na putu pristupanja punom članstvu u EU Hrvatska od vremena na vrijeme doživljava osim postavljanja standardnih zahtjeva, što je očekivano, i određene zapreke, što baš nije očekivano. Te su zapreke redovito političke naravi, a na javnoj sceni se artikuliraju kroz pravne ili određene konkretne zahtjeve, među kojima ima i takvih da Hrvatska na njih objektivno ne bi smjela pristati. Oni koji te zahtjeve na tako indirektan način postavljaju, vode brigu prvenstveno o svojim interesima. Legitimno je da svaka država ima svoje interese i da ih pokuša postupajući u okvirima međunarodnoga prava i ostvariti, no problem nastaje kad se javljaju dvostruka mjerila, ili kad se primjenjuje metoda ucjene... Hrvatska je od 1918. do 1990. bila dio države u jugoistočnoj Europi i stekla, nažalost, iznimno loše iskustvo, pa je stoga razumljiva osjetljivost ako bi joj se ponovno pokušalo nametnuti ikakvu jugoistočnoeuropsku asocijaciju. Istodobno, smatram, da Hrvatska mora biti dobar susjed i njegovati maksimalno korektne odnose sa svim susjednim i drugim državama i narodima. Na koje moćnije sile i snage i skrivene globalne stratege mislite? - Poznato je koje velike sile imaju svoj osobiti interes na prostoru jugoistočne Europe i kako su to više puta kroz povijest iskazale. U naše doba globalizacije utjecaj globalnih stratega na društva i države ne samo u ovom dijelu Europe veći je nego ikada u povijesti. Tome svakako pridonose suvremene tehnološke mogućnosti i potkupljivost pojedinih domaćih ljudi. Smatram da svaki čovjek i svaki narod treba razvijati svoju autentičnost, svoj identitet, imati svoj normalni duhovni i kulturni, gospodarski i svekoliki rast i razvitak. Upravo tome suprotstavlja se suvremena ideologija globalizma koja želi nametnuti nenjaige-ovsku duhovnost relativizma i pripremati teren za globalni unitarizam u kojem bi jedni vladali, bili povlašteni, a svi drugi bili potčinjeni. Takav pokušaj uređenja svijeta uspoređujem s biblijskom gradnjom kule babilonske koja nije uspjela, pa tako neće uspjeti ni projekt globalizma. Vi ste jedan od javnih delatnika u Hrvatskoj koji najnervoznije reaguje na bilo kakvo svrstavanje Hrvatske u jugoistočnu Evropu ili Balkan. Šta vas politički, kulturno i verski najviše uznemirava u odrednicama jugoistočna Evropa ili Balkan? Šta je loše u pripadnosti Balkanu? - U pripadnosti Balkanu, ukoliko je to geografski pojam, nema ništa spornoga ni lošega. No Balkan je također pojam za sasvim specifični mentalitet i nije slučajno što je u EU iskovan pojam Zapadni Balkan. Taj mentalitet izvrsno je opisao Ksaver Šandor Gjalski u svom romanu “Pronevjereni ideali”. Gjalski je kao jedan od najuglednijih hrvatskih pobornika države južnih Slavena bio izabran za parlamentarca na listi Hrvatsko-srpske koalicije u Petrinji, dobitnik je ordena Svetoga Save prvoga reda i bio je član privremenog parlamenta SHS-a u Beogradu, ali se gorko razočarao. U romanu “Pronevjereni ideali” Gjalski je posebno upozorio na negativnosti kao što su: zloporaba vlasti i moći, ignoriranje pravde i zakonitosti, ekstremizam, zloporaba državnih dobara u korist povlaštenih pojedinaca i skupina, korupcija, šovinizam, preferiranje barbarstva umjesto kulture, laž kao etično sredstvo, mitomanija... Siguran sam da takve elemente balkanizacije, kao i njezine posljedice, ne želi u većini niti jedan narod, ni srpski, ni bošnjački, ni makedonski, ni albanski, ni hrvatski. Eurointegracija zahtijeva svladavanje toga mentaliteta, za što je potrebno različitim narodima različita količina vremena. Hrvatskoj već nakon dosad ostvarenih reformi definitivno više ne smije biti mjesto u asocijaciji u kojoj bi prevladavao balkanizam. Dužnost je Hrvatske, kao i ostalih članica EU, pomoći da se sve zemlje jugoistočne Europe što prije debalkaniziraju i europeiziraju uz očuvanje svoga identiteta. U kontekstu aktuelnih teškoća, vi tvrdite da članstvo u EU ne bi trebalo da bude nacionalni cilj Hrvatske, nego postizanje evropskih standarda življenja. Ipak, u kontekstu prethodnog pitanja, pa i želje da se Hrvatska ogradi od svake pripadnosti Balkanu, nije li za Hrvatsku članstvo u EU čak važnije od samih evropskih standarda življenja? - Nacionalni cilj, npr. europski standard življenja, trajni je cilj koji ne smije ovisiti ni o integraciji ni o neintegraciji. Države, savezi ili unije kroz povijest se mijenjaju i propadaju, a nacionalni ciljevi ostaju isti i ne smiju ovisiti ni o državi ni o savezu država. Hrvatskoj europski standard života ne može dati ni zajamčiti EU, već ga hrvatski građani moraju sami izgraditi. EU svojim pravnim stečevinama i podupiranjem europeiziranog mentaliteta sigurno predstavlja povoljni okvir za brže ostvarivanje europskog standarda života i u Hrvatskoj. Hrvatski je nacionalni interes ulazak Hrvatske u EU, no to, bez svjesnog napora svih segmenata hrvatskoga društva, ne znači i automatsko ostvarivanje hrvatskih ciljeva. Citirali ste slovenačku državnu tužiteljku Barbaru Brezinger posle nedavnog otkrića još jedne masovne grobnice u Hudoj jami kraj Laškog: “Nadam se da je moja država sposobna raščistiti sa prošlošću, raščistiti te stvari i postaviti te stvari (na svoje mjesto, op.a).To svi moramo željeti ako želimo normalno živjeti.” U Hrvatskoj je logor Jasenovac mnogo češće predmet dnevnopolitičkih kontroverzi nego u Srbiji, vaš se list dosta bavi tom temom. Da li je logor Jasenovac za Katoličku crkvu u Hrvatskoj raščišćena prošlost i jesu li u vezi sa njim stvari postavljene na svoje mesto kako bi se moglo normalno živeti? - Za Katoličku crkvu, i za mene osobno, svaki je zločin bez obzira tko ga i s kakvim ga obrazloženjem počinio – jednako zločin koji treba osuditi i sve učiniti da se nikada više i nigdje ne ponovi. Prošlost logora u Jasenovcu još uvijek nije raščišćena. Postoje svjedoci da je taj logor funkcionirao čak do 1947. ili 1948. godine. Pokojni povjesničar Qubo Boban rekao mi je da je osobno u Beogradu vidio zubarske kartoteke logoraša u Jasenovcu. Svi dokumenti o tom strašnom logoru još uvijek nisu dostupni znanstvenicima povjesničarima, a nadam se da nisu uništeni i da će doći vrijeme kad će se moći reći cjelovita istina. Sada se Jasenovac još uvijek politički instrumentalizira – a to je sigurno samo na štetu. Najviši rukovodioci u Beogradu i Banjaluci inicirali su snimanje filma o logoru Jasenovac, a hrvatski reditelj Jakov Sedlar priprema dokumentarni film “Pavelić bez maske” sa “dosad neviđenim video-snimcima”. Mislite li da će ovi filmovi doprineti postavljanju stvari na svoje mesto ili će izazvati ponovno zaoštravanje odnosa između Srbije i Hrvatske? - Bojim se da u sadašnjim okolnostima, ti filmovi, čak ako bi bili koliko je to moguće po svom sadržaju objektivni, teško mogu pridonijeti postavljanju stvari na svoje mjesto. Ako li pak ti filmovi budu neobjektivni, onda će sigurno pomoći održavanju otvorenih starih i nezacijeljenih rana. Povodom 10-godišnjice proglašenja kardinala Alojzija Stepinca blaženim, održan je naučni skup “Poslanje Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon pada komunističkog sustava 1989-2009” i promocija zbornika radova sa skupa posvećenog kardinalu Stepincu. Tim povodom ste napisali da su “važnost blaženog kardinala Stepinca na znanstvenoj razini potvrdili... znanstvenici iz židovskog, američkog, slovačkog, talijanskog, njemačkog, francuskog i engleskog naroda”. Da je kardinal Stepinac bio borac protiv svakog fašizma, nacizma, komunizma i terora, pa čak i žrtva te borbe, za vas je nesporna činjenica. Mislite li da bi se sa time složio i neki naučnik iz srpskog naroda i, ako ne bi, zašto ne bi? - Siguran sam da u srpskom narodu ima puno znanstvenika koji svoje zaključke donose na temelju objektivnih argumenata, bez obzira na svoja osobna politička, ideološka ili druga uvjerenja. Vjerujem da srpski narod mora imati i takve povjesničare koji će zaključke i interpretacije npr. o nadbiskupu Stepincu donositi isključivo na temelju dokumenata i činjenica. Kažem mora imati, jer je temeljno pitanje dobra i bolje budućnosti samoga srpskoga, kao i svakoga drugog naroda da mu pošteni i časni znanstvenici povjesničari otkriju cjelovitu istinu o prošlosti, kako nedavnoj tako i starijoj. Nadam se da je u Srbiji počelo raskrinkavanje dugotrajne političke nemilosrdne zloporabe povijesti, povijesnih ličnosti i činjenica. Posle ubistva vlasnika “Nacionala” Ive Pukanića napisali ste da je “val nasilja... najčešće sukob na ljevici”. Jeste li i dalje pri tom mišljenju? - Hrvatskom javnom i skrovitom scenom prevladavaju ljevičari pa većina sukoba predstavlja sukob među ljevičarima, među različitim lijevim interesnim skupinama. Tvrdite da hrvatski mediji u hrvatskim građanima sve više bude “nemir čak i jezu” i time objašnjavate nezapamćen pad tiraža. Znači li to da prodani tiraž “Glasa koncila” raste? Koliki je taj tiraž? - Glas koncila po prodanim primjercima svakoga broja nadmašuje sve druge političke tjednike u Hrvatskoj. No najbolje se u Hrvatskoj prodaju tjedne revije. Glas koncila ima sve više i više čitatelja i na svojoj veb-stranici. Nasleđe U Beogradu će 15. aprila biti održan sastanak međudržavne komisije za sprovođenje Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ, koji je stupio na snagu sredinom 2004. godine. Prema rečima šefa Odseka za pitanja sukcesije Ministarstva finansija BiH Zenita Kelića “dogovor o sukcesiji je već nekoliko godina na mrtvoj tački, a ni ono što je već ranije dogovoreno ne sprovodi se” jer “Srbija zastupa stav da se sva pitanja moraju rešiti u paketu”. Prema bosanskohercegovačkoj verziji, zemlje sukcesori insistiraju na podeli 645 miliona dolara deponovanih u bankama u Francuskoj, na Kipru, u SAD, Austriji, Velikoj Britaniji i Nemačkoj, dok Srbija tvrdi da od tog novca ima samo oko 56 miliona dolara. Devizna štednja u Qubljanskoj banci ostaje predmet spora među sukcesorima. Slovenija traži da se o toj temi razgovara na sednici sukcesora, što druge države ne prihvataju tretirajući to kao “imovinska prava pojedinca”. Bosna i Hercegovina čeka i da joj Srbija ustupi zgrade ambasada u Kanadi, Norveškoj, Španiji i Turskoj, rezidencije u Austriji i Mađarskoj, jedan stan u Italiji i kuću u SAD. Sukcesori još nisu podelili ni dugovanja bivše države Libiji, Češkoj i Ujedinjenim nacijama, a stižu im na plaćanje i obveznice koje je Kraljevina Jugoslavija prodala državama širom sveta. Ni pitanje imovine preduzeća iz jedne države sukcesora na teritoriji druge države sukcesora nije rešeno. Srbija je rok da se taj problem dogovorno reši za 122 preduzeća na njenoj teritoriji produžila za kraj maja. Izgledi da se dotad problem dogovorno reši, mali su. Pavelić, Milošević, Tuđman Dve su knjige u poslednje vreme gotovo sa zadovoljstvom zabeležene u hrvatskoj štampi. U jednoj su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman svrstani među značajne predstavnike fašizma u svetu, ali je, po oceni hrvatskih kolega, Milošević pretegnuo, a u drugoj je Slobodan Milošević svrstan među 101 najvećeg zločinca u istoriji zajedno sa Antom Pavelićem. Oksfordski priručnik o fašizmu, koji je priredio profesor Ričard Bosvort a izdao Oxford Universitdž press, prema oceni komentatora zagrebačkog “Jutarnjeg lista”, uloge Tuđmana i Miloševića “razmjerno točno valorizira”, a “osobito je važno da Milošević i Tuđman nisu izjednačeni”. Citati iz ovog priručnika o jednom i drugom vođi nacije izgledaju ovako: “Milošević je poput Musolinija počeo kao radikalni socijalista, koji je došao do zaključka da je nacionalizam jače oružje od radničke borbe za svrgavanje liberalnog poretka. Svu moć u Srbiji koncentrirao je u svojim rukama, te je radio na uništavanju Titova sporazuma o nacionalnom pitanju kao što je Hitler učinio sa Sporazumom iz Versaja”. “Dok je formalno zagovarao titoističku ostavštinu, Tuđman je pokušao integrirati neke elemente ustaštva u svom proklamiranom cilju 'nacionalnog pomirenja', Hrvatska valuta je tako postala kuna, kao što je to bilo za Pavelićeva režima, a Tuđman je izjavio da NDH nije samo kvislinška kreacija i fašistički zločin već izraz povijesne aspiracije Hrvata da imaju svoju državu...” Na listi 101 najvećeg zločinca u istoriji istoričara Simona Montefiorija, “vjerni Hitlerov šegrt” Ante Pavelić je na 71. mestu. A, prema interpretaciji hrvatskih novina, Slobodan Milošević “krvnik Balkana dobio je jednako prostora kao Ante Pavelić”. “Jutarnji list” prenosi: “Posljedice ubilačke vladavine Pavelića i ustaša još su žive, a uskrsnule su početkom 1990-tih u strašnom obliku etničkog čišćenja što su ga provodili Hrvati”. A o Miloševiću Montefiore citira Ričarda Holbruka: “Taj čovjek, taj... monstrum, taj ratni zločinac, koji je unakazio jugoistočnu Evropu na izmaku 20. stoljeća, je otišao, ali njegov trag je trajan i to nije dobro”. Samo na jednom mestu hrvatske novine imaju potrebu za ispravkom: “Istina, autor je napisao i jednu krupnu povijesnu laž: Ustaški režim pod vodstvom Ante Pavelića pobio je oko 500 tisuća Srba i još tristo tisuća raselio”.