Zašto se “dogodio narod” a ne sistem?

Bio sam mislim dobar i prilježan čitatelj ove nevelike knjižice ispovjednog značaja; dobio sam je, u prosincu prošle godine, prvo kao “kurir” koji ju je trebao donijeti iz Beograda u Zagreb; “progutao” sam je u jednu noć, i još mi stoji, iako knjige, u načelu, prolaze kroz glavu a ne kroz želudac: još mi je dakle u želucu. To što sam je, kao “kurir”, imao donijeti u Zagreb “Obavjesnu zajednicu” (tu “složenu organizaciju udruženog rada špijuna”) danas ne zanima ni najmanje: 1968. bilo je drugačije. Ničega se tadašnja “obavjesna zajednica” – Služba državne bezbednosti – nije bojala više od nečega što se moglo dogovoriti između tada mladih ljudi Zagreba i Beograda”; u kasnijim “povijesnim razdobljima” ni o čemu se nije pisalo, i lagalo, s više žuči, nego upravo o tim, “obavjesno interesantnim kontaktima” mladih ljudi za koje su kvazielite već tada pisale drugačije uloge. Jedan Šime Đodan na primjer, koji me sada gleda iz svoje sretno nađene vječnosti, jako dobro zna na što aludiram. Dakle, Udovički “otvorio je svoje srce”. On piše i o mojoj mladosti, o onih nekoliko lipanjskih dana 1968, kad smo htjeli promijeniti sve, a onda je to sve otišlo na posve drugu stranu: iznajmilo se “novim gospodarima”. Suma je nevesela: “Zalagali smo se za bespoštednu kritiku svega postojećeg, dobili smo surovo uništenje svega postignutog.” To je zaključak knjižice Danila Udovičkog. Taj zaključak mudro “revidira” podnaslov knjige koji glasi: “Od kritike svega postojećeg, do uništenja svega postignutog”. Moglo bi se pomisliti, isti su kritizirali, a onda uništavali. To, osim u nekoliko iznimaka, nije slučaj. Većina onih koji su prošli katarzu jugoslavenske ‘68. nije osjetila potrebu da uništava ono što je htjela promijeniti. Doduše, htjela je sve promijeniti stubokom, prema načelima koje je sistem “samoupravnog socijalizma” upisao u svoje povelje. Mi smo (samo) htjeli da se sistem počne ponašati prema svojim proklamacijama. Mladi ljevičari Zapada s kojima smo mi imali “obavjesno interesantne” kontakte, htjeli su to isto: da se njihove države i društva stanu organizirati prema proklamacijama naše (!) države. Danas će ovo izazvati podsmijehe, malo tko će razumjeti što su tada značile riječi kao “samoupravljanje”, “autogestion”, “Selbstvernjaltung”, itd. I dok liberalna psetanca mašu repićima i ližu ruke svojim novim gospodarima, socijalizam je “mrtav pas”. Liberalni kapitalizam, kao “najbolji od svih mogućih svjetova”, doduše puca po šavovima, ali i dalje se reklamira kako on “nema alternative”. Ta je osama sistema, međutim, nesretna i nezdrava. Liberalni kapitalizam rado bi sad pustio ponekog psa iz svojih “šinteraja”, ali svi su oni mrtvi. Nitko ne zna što će biti. Možda se ide dalje. Možda i bez nas? Biografija Danila Udovičkog sva je složena od partikala “zapadnog” ludila: kakva igra identiteta! Koliko (sretnog) slučaja je tu moralo raditi da se taj njegov život pronese do današnjeg dana. Rođen je 4. srpnja 1943, kao “ilegalac”; majka Francuskinja, otac Srbin, priključio se francuskom pokretu otpora nakon dvije godine “ratnog staža” u Internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. Rodio se, faktično, u (z)bjegu. Studirao je arhitekturu, i ona mu je, što se struke tiče, prava i jedina ljubav. Otac mu je bio visoki funkcioner socijalističke vlasti; po tome bi Danilo Udovički spadao u “nomenklaturu”. Danas je profesor na Sveučilištu Teksasa, Ostin; ima američki doktorat, itd. Rođen manje-više ilegalno, zaveden pod izmišljenim imenom, prokazan kao ilegalac 1968! Kad se veliki dionizijski val ‘68. povukao, počeo je obračun režima s onima koji su, poput kakvih naplavina, debrisa, ostali na njezinu žalu: režim je to činio sa svima koje je označio svojim neprijateljima, uvijek sa stanovitim počekom, ali bez popusta, osim za one koji su bili u samom vrhu vlasti. Ni Savka ni Tripalo, ni liberali, za razliku od Đilasa, nisu zatvarani, ali studenti koji su “radili na terenu” jesu. Imala je ‘68. slabu i difuznu podršku u vrhu Titove vlasti, i u samoj knjizi nalazimo tek nekoliko imena ondašnjeg političkog establišmenta koji su iskazali solidarnost s pobunjenim studentima. U Zagrebu je ta podrška bila još skromnija i svodi se na “Praksisovu” garnituru i ponekog glumca. Ima još jedna razlika: represija protiv ‘68. bila je u Beogradu mnogo žešća i surovija nego u Zagrebu; za 1971. može se tvrditi obratno. Ono, međutim, što su prolazili mladi ljudi koje je režim prokazao i osudio u tim dvama povodima (‘68. i ‘71) ne razlikuje se tamo i tu. A ono što opisuje Danilo Udovički u drugom dijelu svoje knjige – koju najusrdnije preporučujem svakom čovjeku koji je danas mlad u Hrvatskoj i Srbiji, ne razlikuje se mnogo od opisa Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, “Zapisi iz mrtvog doma”. Kontakte sa Službom državne bezbednosti, kako ih pamti Danilo Udovički, u tek blago osuvremenjenoj verziji možemo naći i u romanu, vjerojatno samo napola fiktivnom, Viktora Ivančića “Vita activa”. Policajci imaju sve bolje uređaje za prisluškivanje i sve uslužniju “forenzičku” medicinu koja zahvaljujući DNA može “ući u trag” i likvidaciji kakvog dinosaurusa; ne može doduše otkriti ruku “države” u vašem džepu. Na svoju sramotu moram priznati da sam o ovoj represiji režima protiv istaknutih šezdesetosmaša znao malo. Danas me na primjer čudi što mi jedan Qubiša Ristić, s kojim sam nekoć prijateljevao, i koji je režirao dvije moje stvari u HNK (tada ipak nesravnjivo boljem kazalištu) nije ništa rekao o tome da je jedan od njegovih najboljih prijatelja, Danilo Udovički, koji ga, Ristića, uzgred budi rečeno, upravo zaziva na stranicama ove svoje knjige, u zatvoru. I da u tom zatvoru svjedoči brutalnostima kakve danas “cure” iz Gvantanama i Abu Grabija, na zgražanje cijelog civiliziranog svijeta. Radi li se kod Ristića, čija je kasnija politička involucija čudnovata za moje pojmove, već tada o “korisnoj amneziji” da bi se uopće moglo dalje? Moj prijatelj iz studentskih dana, koji je kasnije postao veliki liberalni vođa, ali je kao političar ispao tragična figura, jednom je prilikom rekao, aludirajući na svoj zatvor: “Žestoko smo najebali!” Iz onoga što znam na primjer o samicama, koju je prošao i Udovički, zaključujem da je represivni sustav u bivšoj Jugoslaviji bio mnogo “bolje ujedinjen” nego bilo koji drugi segment društva u kojemu je svak stao vući na svoju stranu. Čini se da su golootočke “vještine” za “slamanje neprijatelja” u jugoslavenskom društvu bolje promulgirane od tehnoloških, ili bilo kojih drugih znanja neophodnih opstanku bilo koje zajednice. S velikom sam, dakle, tronutošću čitao pasaže o događajima koje dobro poznajem jer sam i sam u njima sudjelovao; a onda i o događajima iz samog života Danila Udovičkog (od 1974. presuda na dvije godine teške tamnice postala je pravomoćna i ona je “odrađena”) koje sam tek nekim čudom i sam izbjegao. Moj otac nije pripadao “nomenklaturi”, već prezrenoj književničkoj kasti, koja je doduše već uvijek imala vlastite doušnike i špicle, kao i one koji su za nju, u “Komitetu”, osobito zaduženi. Moja je majka bila “tvrdi boljševik”, a to mogu razumjeti za osobu koja je svoju “katarzu” imala u ustaškom logoru Stara Gradiška, poslije na Srijemskom frontu. Drugim riječima, imao sam u svojoj “obiteljskoj anamnezi” prilično “logorskog staža”, je li to odlučilo o mojoj biografiji, to jest je li to ostavilo moju nesretnu biografiju u statusu “neaktiviranog dosijea”? Ili je posrijedi nešto drugo: i mladi je Udovički mogao računati s “najvećom mogućom zaštitom” na dvoru jednoga vladara koji se nije mirio s činjenicom svojega starenja; točnije, nije ju, mislim tu svoju starost, ni primjećivao. Mora, nasuprot tome, biti da je mladi arhitekt bio osobito “crno zapisan” – a to zbog nekoliko javnih istupa na kojima se, čini se s odveć valjanim argumentima i okretnošću starogrčkih retora, suprotstavio “službenoj partijskoj liniji”, osobito u trenucima kad je vlast odlučila likvidirati list “Student”; isti onaj list koji je zagrebačka ispostava Službe državne bezbednosti našla u mojoj sobici u prilično većem broju primjeraka no što bi podmirivalo osobne potrebe za informacijom. Ja sam zbog toga završio na poligrafu, a SDB držala je svojim velikim uspjehom činjenicu što je taj njihov poligraf detektirao moju vezu s hrpom novina “Student” koju su detektivi donijeli, kad su i mene sproveli na Zrinjevac, i koja je hrpa isto tako “sjedila” pred poligrafom kao i moja, u tom momentu još malo smanjena malenkost. Udovički 1968. ispisao je nekoliko panoa, održao dva-tri govora, ali je u razgovorima s istražiteljima rekao da ne kani od njih odustati. Čak ni kad su mu pokazali (istražni) zatvor iznutra! To je po prilici ona situacija kad su Galileju pokazali inkvizicijske spravice, a on nešto mrmljao o Zemlji da se kreće. Udovički je pet godina stariji od mene, i ‘68. godini njegovi su javni nastupi, prirodno, bili mnogo konzistentniji i po režim opasniji od onih nekoliko mojih promucanih rečenica (između ostaloga i u “Konventu” u Kapetan-Mišinom zdanju). Udovički je inzistirao na integritetu i svoje osobe i svojih stavova; režim tako nešto, kao i u slučaju Vlade Gotovca, nije mogao podnijeti. I tako je on dobio priliku upoznati polusvijet “iza žice”, njegov jezik, njegove često tragične sudbine. Autor ne idealizira taj svijet, kao što to ne čini ni Dostojevski, ali piše sa simpatijama o “poniženima i uvrijeđenima”, pokušavajući im pomoći svojim znanjem u svakoj prilici; a o “istražiteljima” govori s istim onim prezirom s kojim Viktor Ivančić opisuje njihove današnje inačice. Na tom se području stvari mijenjaju slabo, ako ikako. Mi smo u Zagrebu o ovom “završnom” poglavlju šezdesetosmaške pobune znali malo ili ništa. Kvazielitama, ili odlukama istaknutih pojedinaca koji su se na ovaj ili onaj način upisali pokretu, te se izložili za jedan korpus stavova koje je režim inkriminirao (a bili su to njegovi službeni stavovi, kažem ovo bez ironije, ali s tugom; zato i govorim o režimu, a ne o sistemu, jer je sistem u odnosu na termin režim u ovom slučaju eufemizam), linije komunikacija koje su mogle prenijeti ova iskustva o represiji prekinute su. Možda i u tome valja tražiti razloge onoj nevjerojatnoj lakoći kojom su nacionalne kvazielite “zgazile” svaku moguću uspomenu na događaje iz ‘68, izbrisavši je iz povijesti tako potpuno kao da je nije bilo. Tako nešto polazilo je za rukom još jedino staljinskim cenzorima i kustosima koji su bdjeli nad onim dijelovima povijesti kojima je naređeno da nestanu. S njihovog stajališta, to je bila posve nekorisna povijest, čak iako je represija protiv nje bila slična ili identična represiji protiv nekih nesretnika koje su te iste kvazelite žrtvovale u konačnici svoje duge partije s jednom i jedinom Partijom. Kojoj su uglavnom pripadali. Vi ćete razumjeti da me, unatoč vremenskoj distanci od cijelih četrdeset godina, emocionalna blizina tim događajima sprječava pisati o ovoj knjizi “objektivnu recenziju”. Iako sam, recimo, “bolje prošao” od Udovičkoga u cijeloj toj nevjerojatnoj gunguli dobroga i lošega, i ja sam u neku ruku subjekt ove knjige; ja samo opisujem svoj dojam jedne nokturalne lektire. (Uz saglasnost autora, preuzeto iz Novog lista od 29. marta 2009)