Nisam suvlasnik Intereksa

Čak i ako bi imala takvu ambiciju, porodica Izetbegović danas u BiH, i pored ne baš ubedljivog govorkanja, ne može imati političku moć kakvu su nekad delile porodice Pozderac i Dizdarević (tri Dizdarevića još se u javnom životu dobro drže). U Bosni kao celini prvo bi tu moć morali podeliti s Miloradom Dodikom, šefom srpskog entiteta, a onda i sa visokim predstavnikom međunarodne zajednice Valentinom Inckom. A u Federaciji BiH najmanje s reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem (koji je porodici veoma privržen) i članom Predsedništva BiH Harisom Silajdžićem. Dakle, dejtonska BiH ima toliko gazda da bi realnu moć svakog od njih bilo teško izmeriti. Bakir Izetbegović, jedini sin ratnog lidera bosanskih muslimana Alije Izetbegovića, ne spada u ovaj prvi red. Više ni u sopstvenoj stranci SDA: pošto ga je pobedio u trci za mesto njenog predsednika, Sulejman Tihić ga nije zadržao ni na mestu potpredsednika stranke. Poslanik je. Po zanimanju arhitekta. Žena Sebija je ginekolog. Imaju jednu kćer. Slučaj Dobrovoljačka je trenutno jedan od vidljivih razloga zategnutosti između Sarajeva i Beograda. Vaš otac i sestra bili su direktni učesnici (i svedoci) ovog događaja. Gde ste se vi tada nalazili? - Oni su bili zarobljenici, pasivni posmatrači zbivanja. Ja sam činio sve da ih oslobodim, pritiskivao sam članove tadašnjeg Predsjedništva da pristanu na razmjenu za generala Kukanjca, upadao na sjednice Predsjedništva, lično telefonski kontaktirao oficire u Lukavici. Bio sam toliko dosadan da su mi zabranili ulazak u zgradu Predsjedništva, mislim na inicijativu Fikreta Abdića. Prema svedočenjima vašeg oca, kako je došlo do tog tragičnog incidenta? - Kao što rekoh, moj otac je bio zarobljenik, nije mogao vidjeti skoro ništa sjedeći zajedno sa Kukanjcem u blindiranom vozilu. Kad ste u svom govoru na 5. kongresu SDA pominjali „nepravedne optužnice” računam da ste mislili na ovaj slučaj. S obzirom na to da su tokom tog incidenta ipak poginuli neki ljudi, mislite li da bi o pravednosti ili nepravednosti optužnica trebalo da odluči sud? - Svakako da treba da odluči sud. Međutim za nas koji poznajemo Ejupa Ganića, Stjepana Kljuića, generala Divjaka, te optužnice ne da su nepravedne, već su i smiješne. Ti ljudi su činili sve da spriječe zločine. Upravo su članovi Predsjedništva BiH, na čelu sa mojim ocem, presudno uticali da naša armija ne postane osvetnička, da ne počini zločine koje je vršila JNA i općenito srpska vojska. Pa vidjeli ste snimak na kojem Jovan Divjak viče da se prestane pucati, izlaže sebe opasnosti među ostrašćenim, naoružanim ljudima. Na takav način su djelovali svi članovi Predsjedništva, suprotstavljali su se nasilju, osvetama, kriminalcima. Kulminiralo je 1993. kada je došlo do krvavog unutrašnjeg sukoba u Sarajevu upravo zbog osveta koje su pojedinci u jedinicama koje su predvodili Ćelo i Caco činili nad sarajevskim Srbima. Caco je ubijen, Ćelo i još desetine boraca uhapšeni i suđeni. Normalno, bilo je zločina na svim stranama, ali Armija BiH za četiri godine ratovanja nije počinila ratnih zločina koliko je počinila srpska vojska za četiri sata pokolja u Srebrenici. I nije to slučajno tako. Zašto mislite da to nije slučajno tako? - Zločini koje je počinila Armija BiH su bili na nivou incidenta. Kao što sam već pojasnio, državni i vojni vrh su se obračunali sa zločincima u Armiji. Dopuniću to sa još dva primjera - jedan je ubistvo snajperom dviju srpskih djevojčica na Grbavici 1994. godine kada je moj otac uporno insistirao na hapšenju snajperista koji su to učinili, i uhapšeni su i osuđeni. Drugi primjer je ubistvo dvojice fratara u Fojnici, kada je također Alija Izetbegović insistirao, čak i kroz medije, da se ubice moraju suditi. Ubistvo fratara se desilo u trenutku kad je HVO krenuo u uspješnu ofanzivu na Fojnicu i Alijino insistiranje na hapšenju naših vojnika u takvoj situaciji je dočekano sa ljutnjom i negodovanjem u našim jedinicama. Uprkos tome ubice su uhapšene i osuđene. S druge strane, zločini srpskih snaga bili su tako masovni, sistematični, trajali su tako dugo, godinama, nisu mogli biti izvršeni bez plana, ohrabrivanja, zataškavanja. Preko petsto masovnih grobnica je napravljeno na teritoriji današnje RS, taj dio BiH je prekriven grobovima nevinih civila. U Brčkom, Zvorniku, Bratuncu, Prijedoru ubijeno je po par hiljada ljudi samo zato što su bili Bošnjaci ili Hrvati. Izvršena su masovna silovanja, organizovani koncentracioni logori. Za ove zločine niko nije odgovarao dok se rat nije završio, i dok nije osnovan Sud za ratne zločine u Hagu. Srbi, političari, crkveni ljudi, narod, niko nikad nisu smogli snage da sebi i svijetu priznaju ove zločine, da se pokaju. Bosna pretenduje na pravnu nadležnost i za slučaj Dobrovoljačka, pa vodi li se kakav postupak s tim u vezi i je li ko sudskom odlukom oslobođen ili osuđen? - Postupak je vođen u Hagu, a zatim prebačen Sudu Bosne i Hercegovine. Tužilaštvo vodi postupak, ne znam u kojoj je fazi. Vašim govorom na 5. kongresu SDA preovladavao je interes za bošnjački identitet, govorom gospodina Tihića interes za bosanskohercegovački identitet. Mislite li da bi opstanku i funkcionalnosti BiH doprinelo ukoliko bi Bošnjaci manje insistirali na svom muslimanskom i bošnjačkom identitetu a više na bosanskohercegovačkom identitetu? Ili bi to bio neoprostiv ustupak? Ili bi to bio uzaludan ustupak? - Nema tu neke bitne razlike između mojih i Tihićevih gledanja - i mi Bošnjaci, i bosanski Srbi i Hrvati s vremenom trebamo biti više Bosanci nego što smo sad. Trebamo voljeti svoju zemlju i komšije sa kojima dijelimo životni prostor. Pri tom svako treba sačuvati svoju vjeru, kulturu, identitet. To je tako, mi smo Bošnjaci, Hrvati, Srbi, ali i Bosanci, pripadamo i svom narodu i svojoj zemlji, i nema tu nikakve protivrječnosti. Nema nikakve sumnje da će se Evropa u odlučivanju o svom daljem proširenju dosta lomiti oko spremnosti sadašnjih članica da hrišćanske vrednosti na kojima je Evropa sada nesumnjivo primarno zasnovana izloži, da tako kažem, konkurenciji muslimanskih vrednosti? Šta mislite, kako će se taj konflikt razrešiti? - Turska sa svojih 70 miliona muslimana je tu jedini problem. Mislim da će na kraju primiti i Tursku u Evropsku uniju. Postoje razlike u načinu života između muslimana i hrišćana, i one su sve manje, svijet se globalizira. A što se tiče sistema vrijednosti koje propagira hrišćanstvo i islam, tu skoro da nema razlike. Kur’an definira muslimane kao „narod koji se bori za dobro, a suprotstavlja zlu”, naređuje samilost, praštanje, zalaganje za pravdu i istinu. Skoro iste moralne zahtjeve i definicije ćete naći u Bibliji. Nije problem u vjerama, problem je u ljudima, u praksi, u nepoštovanju vjerozakona. Islam je obolio od radikalizma i terorizma, a hrišćanska Evropa je izdala Isusov nauk kada je porodila inkviziciju, nacizam, staljinizam, javni razvrat. I vi i gospodin Tihić poseban ste deo govora posvetili Islamskoj zajednici BiH. Zanimljivo je da ste vi rekli kako „nije fer IZ uvlačiti u dnevnu politiku, u izborne kampanje”, a opšte je uverenje da je reis-ul-ulema Cerić aktivno lobirao za vašu stranačku kandidaturu? - Reis Cerić je u pretkongresnom vremenu samo nekoliko dana boravio u Sarajevu, većinom je bio odsutan. On je stari prijatelj mog oca i moje porodice, drago bi mu bilo da sam ja pobijedio, ali ništa posebno nije poduzeo da se to i desi. Pošto ste izgubili u trci za predsednika SDA, nosite li se mišlju da osnujete svoju stranku? - Zasada ne. I dokle god SDA kako-tako nosi breme političkog zastupanja Bošnjaka, neću to raditi. Ogroman posao je praviti novu stranku „sa ledine”, a naš narod ne voli podjele, frakcije, nove stranke. Staljin je svog sina žrtvovao, Tuđman je svome sinu poverio najosetljivije bezbednosne funkcije, prisutnost vaše sestre u političkim aktivnostima vašeg oca bilo je mnogo vidljivije od vašeg. Je li vas otac tokom rata, kao jedinog sina, čuvao od ratnih opasnosti? - Ja sam njega čuvao od opasnosti. A bio je u opasnosti. Tri stana u kojima je boravio početkom rata su pogođena i izgorjela, tri automobila u kojima se vozio su također pogođena i izgorjela. Zgrada Predsjedništva je primila oko 200 direktnih pogodaka granatom, pedesetak metara od nje je spuštena modificirana aviobomba. Ja sam, u svojstvu njegovog ličnog sekretara, dvije najgore ratne godine preuzimao, smanjivao teret posla i pritisak ljudi koji je išao prema njemu. Bio sam mu dobar saradnik na poslu, a zatim sam nastavljao da brinem o njegovoj ishrani, lijekovima, smještaju. Te prve dvije godine rata smo bili sami, ženski dio porodice smo bili uklonili iz Sarajeva, i tada sam provodio 24 sata dnevno uz oca. U Srbiji se veruje da je porodica Milošević iskoristila vreme kad je Srbija propadala da se lično obogati, u Hrvatskoj za nešto slično sumnjiče porodicu Tuđman. Jeste li vi i vaše sestre bogati? - Nismo bogati, ali živimo solidno. Sve troje živimo od plate, vozimo osrednje vrijedne automobile, posjedujemo obične kuće i stanove koje smo gradili kreditima. Ima li ratnih prijateljstava koja biste preispitali? - Ima. A koja su to? - Općenito, ima prijateljstava koja bih rado zaboravio, ljudi u koje sam se razočarao. Normalno, neću prozivati, imenovati te ljude. Kad ste poslednji put bili u Beogradu i koja vam je prva asocijacija na glavni grad Srbije? - U Beogradu sam zadnji put bio prije dvadeset godina. Volio sam otputovati u tadašnji glavni grad, tamo su korijeni moje porodice. Danas mi je prva asocijacija na Beograd opasnost, bezrazložna mržnja, uporna neobjektivnost. Žao mi je što je to tako, nadam se da će se ovakva percepcija vremenom promijeniti, ali tražili ste iskren odgovor. U Srbiji je širena priča da ste suvlasnik trgovačkog lanca Intereksa. Jeste li? I imate li druge biznise? - Nemam nikakav biznis, ni javni ni tajni. Uporno se šire laži o meni, poput ove o Intereksu, ali to je izgleda usud političara na Balkanu. Dakle - svakome ko dokaže da imam bilo kakav biznis, tajnu imovinu ili bankovni račun, bilo gdje na kugli zemaljskoj, prepisaću imovinu, kapital, biznis na njegovo ime. Evo, javno preuzimam takvu obavezu! Vi ste arhitekta. Mnogo se gradi i Sarajevo i Istočno Sarajevo. Kako gledate na preovlađujuća arhitektonska rešenja i u jednom i u drugom gradu? - Ne vidim osobitu razliku u arhitekturi, grade se uobičajene zgrade kakve viđamo diljem svijeta. Uostalom, ne postoje dva grada u fizičkom smislu, podjela je čisto administrativna i ne možete je primjetiti, ne znate kad ste automobilom prešli iz federativnog u tzv. Istočno Sarajevo. Uzgred, ne znam zašto se taj dio Sarajeva uopšte zove istočnim, jer se nalazi na zapadu grada.