’Luburić se borio za hrvatske interese’

Dan nakon ostavke Ive Sanadera u beogradskom je Ninu objavljen intervju s potpredsjednikom HDZ-a i vjerojatnim predsjedničkim kandidatom Andrijom Hebrangom. Načinila ga je, izvanredno pažljivo, Ruža Ćirković, predočavajući čitateljstvu politički program, pogled na svijet, ali i psihopatologiju ovoga hrvatskoga političara. U uvodu Hebrang beogradskoj gošći poneseno prepričava razgovor svoga oca sa zapovjednikom svih ustaških logora Vjekoslavom Maksom Luburićem, s kojim se, zamišlja sin, vojnički pozdravio pri ulasku u njegovu zatvoreničku ćeliju, a zatim mu rekao: „Hebrang, vraćate se među svoje. Radite tamo za interese hrvatske države!”. Otac je upravo napuštao Jasenovac, oslobođen u razmjeni, pa je Luburiću odgovorio, onako odrješito hrvatski: „Što se tiče hrvatske države, moja će glava za nju pasti prije nego vaša”. Neskriveno divljenje: Govori, dakle, tako jedan od faktotuma postsanaderske politike srbijanskoj novinarki, dok se njoj usred Zagreba mrzne krv u žilama, baš kao da je onaj spori vlak od Beograda prema Zagrebu dokloparao vremeplovom u 1942. i kao da je dovoljno da Hebrang junior udari po zvonu za poslugu i da se na vratima njegova saborskog ureda ukaže taj isti Luburić i gospođu Ćirković sprovede u Jasenovac, gdje više nije onaj Bogdanovićev cvijet sa željezničkim pragovima što vode u nebo, kao što je to bilo još jučer, dok nam je Sanader bio predsjednik Vlade, nego smo se vratili u ona slavna vremena kada se u tom logoru odlučivalo o etničkoj i etičkoj slici hrvatskih zemalja i hrvatskoga naroda za neka duga vremena. Pritom, Hebrang nimalo ne krije svoje divljenje prema tom čovjeku kojega bi tako rado pozvao k sebi, nego u nastavku intervjua o Luburiću govori kao o mračnome heroju, kojega će u jednome trenutku osuditi iz pragmatičnih razloga („on je bio zločinac”), ali prema kojemu, istovremeno, osjeća simpatije. Kada ga novinarka snebljivo upita je li on doista misli da se i Luburić, kao i njegov otac, borio za hrvatske interese, Hebrang odgovara: „Apsolutno. Kroz svoju viziju. Sad, sredstva su fašistička, strana je pogrešna, ali on se nije borio protiv Hrvatske, on je vidio svoju viziju Hrvatske i to je za njega bio jedini ispravni put.” Najveći zločinac S druge strane, upitan o Titu, novinarki će odreći pravo da Tita naziva Hrvatom, smatrat će to njezinom neupućenošću ili čak tvornom srpskom uvredom: „On se nikad nije izjasnio kao Hrvat niti smo ga ikad smatrali Hrvatom.” I dok tako pada u mistični zanos, možemo ga zamisliti kako na nekom svehrvatskom gumnu, nasred Markova trga, skupa s Tuđmanom, Šuškom, Maksom Luburićem i Antom Pavelićem razvrstava ljudske glave i razabire ih kao što se razabire grah, i kako naišavši na Brozovu glavu, Hebrang s pika veli kako ta nije i ne može biti hrvatska, i šta ga onda nekakva Ruža Ćirković provocira tvrdeći suprotno? Tito je, naravno, najveći zločinac nad hrvatskim narodom, a u svojoj infernalnoj numerologiji, Hebrang će odrediti kako su on i komunisti nakon rata pobili dvjesto tisuća Hrvata. Tu brojku više puta provlači kroz razgovor, garnirajući je nizom fantazmi i općih mjesta karakterističnih za povijesni revizionizam u Hrvatskoj i Europi. Tako je „među antifašistima bilo najmanje komunista”, komunistička internacionala bila je na strani fašizma, a jugoslavenski su komunisti također „bili u paktu s fašizmom”. Šakić kao žrtva okolnosti: U današnjoj Europi nema fašista koji bi javno ustvrdio kako je Auschwitz bio mjesto pravde i ljudskoga razumijevanja. Tako ni Hebrang neće hvaliti Jasenovac, ali će baš pri Jasenovcu insistirati na hrvatskoj moralnoj superiornosti u odnosu na Srbe, „svoju krivnju Jasenovca mi smo priznali”, reći će on, dok Srbija nije priznala „ubojstvo 2.400 ljudi u Vukovaru”. I tako, najednom, jedan zločin biva kreditiran drugim, s tim da zločinci u ime vlastitoga naroda zauvijek ostaju heroji, vizionari i idealisti. Pritom, Andrija Hebrang pokazuje osobitu simpatiju za zapovjednike koncentracijskih logora. Kao što je u Ninu pun razumijevanja za Maksa Luburića, tako se prije desetak godina, u vrijeme kada je Dinko Šakić izručen Hrvatskoj, u intervjuu Nacionalu stavio na stranu tog zapovjednika Jasenovca, govoreći da je on, kao i Hebrang senior, tek žrtva povijesnih okolnosti. Tvrdnje poput Hebrangovih o Luburiću su u biti svakoga fašističkog i nacionalsocijalističkog uvjerenja. Zločin počinjen za domovinu, u ime domovine ili u ime rase i naroda je, kako je svoje sljedbenike pri uspostavi sustava koncentracijskih logora poučavao Heinrich Himmler, s one strane dobra i zla. O takvom se zločinu ne raspravlja i on se etički ne vrednuje. Dakle, po Andriji Hebrangu, činjenica što je Vjekoslav Maks Luburić projektant sustava koncentracijskih logora u Hrvatskoj i što je u nekim stvarima (recimo, logorom smrti u Jadovnom) prednjačio i u odnosu na svoje njemačke učitelje, njemu ne oduzima povijesnu čast i priznanje kako se borio za „hrvatske interese”. To što je on, Maks Luburić, proveo genocid nad Srbima i Romima, to što je u tome bio tako krvoločan da je zasmetao i njemačkim interesima, pa su mu Nijemci kanili suditi ali ga Pavelić nije dao, za Hebranga znači samo da je on u tome „vidio svoju viziju Hrvatske”. To što je Luburić proveo holokaust i što nakon njega i njegovih više gotovo da i nije ostalo Židova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srijemu, za Hebranga je samo tehnička stvar, samo način provođenja onoga što je iznad svakoga pojedinca i svake manjinske skupine, a to je povijesni interes naroda i države. Međutim, htjeli mi to vidjeti ili ne, takvo gledanje na nacionalne interese i na ulogu pojedinca u povijesti u Europi se može nazvati samo neofašizmom i neonacizmom. Trećeg imena nema. Točno, Tito i komunisti Andriji Hebrangu su ubili oca, što je njega, posve razumljivo, trajno inhibiralo. Zagrebački liječnik na tu inhibiciju ima pravo. Ali kada se u samom državnom vrhu, pri čelu najveće stranke u zemlji, pa još kao kandidat za predsjednika, nađe čovjek s tom vrstom inhibicija, tada je društvo u ozbiljnoj opasnosti. I tada nitko pametan ne bi trebao imati sentimenta prema činjenici da jedan šezdesetpetogodišnjak ne može da preboli oca, niti da oprosti očevim ubojicama. Povijesni očaj: Osim toga, kada bi na Hebrangov način danas mislili i osjećali svi oni kojima su partizani ili komunisti smaknuli ili zatvorili oca, djeda, brata ili strica; svi oni čiji je život ostao obilježen tom činjenicom, pa nisu postali oni ljudi koji su po svojim talentima i sposobnostima mogli postati; svi oni kojima je život prošao u mislima na onoga čija slika visi pokraj kućnoga raspela, a grob mu se ne zna, niti će mu se ikada znati; kada bi kao Hebrang mislili i osjećali svi oni čiji su životi obilježeni nekim od komunističkih zločina, a nije im dano da ikada ikome kažu što misle i što osjećaju, tada bi Hrvatska, u punom smislu riječi i u punom kapacitetu svoga povijesnoga očaja, danas bila ustaška i fašistička zemlja. A već sutra bi je nestalo. Da su, pak, oni Hrvati, po naciji ili po domovini, kojima su fašisti ubili bližnje, mislili kao što danas misli Hebrang, u Hrvatskoj ne samo da ne bi bilo živih ustaških potomaka, nego ne bi ostalo nijedne cijele crkve, nikoga i ničega što nije partizansko i komunističko. Povratak u devedesete: Hebrangov intervju Ninu pokazuje jednu važnu stvar: povlačenjem Ive Sanadera na pričuvne položaje vlast HDZ-a izgubila je antifašistički legitimitet. Tijekom samo jednog popodneva vratili smo se u devedesete. Nestalo je sve one pristojnosti, građanske uljuđenosti, europskih svjetonazora i normi ponašanja, i sad smo najednom sa svim onim s čime smo bili u danima Tuđmanove vladavine. Čovjeka to zbuni, jer nam se, valjda, činilo da je premijerov pozdrav - Hristos se rodi! - postao nešto trajno i da su osude fašizma bile stvarne, a ne bez razumijevanja nabubane, kao u govorima Jadranke Kosor kada bi dotična u ime Vlade davala tercu predsjedniku Mesiću, dok bi ovaj grmio protiv ustaša. Pa nije valjda sav smisao hrvatskog antifašizma bio samo u tome da nas Europa primi u svoje okrilje, i kada nas je prezrela i ostavila nas da se mrznemo pred vratima u svojoj samoći kao djevojčica sa žigicama, odlučili smo iz ormara nanovo izvaditi ustaške kape? Na ovo pitanje bi, barem pred samim sobom, mogao odgovoriti i Ivo Sanader, koji je oproštajni govor pred svojim stranačkim drugovima dijelom koristio za obračun s Mesićevim antifašizmom. Strašno je bilo vidjeti kako mu plješće novoizabrani stranački dopredsjednik, koji je neki dan hvalio Luburića. Ekstremistički udar: Nakon što nas je ostavio Sanader, nacija kao da je doživjela inhibiciju ocem koji je malenu napušta. Najednom je nastao silan strah da će nas ova ekonomska kriza progutati i da ćemo svi pomrijeti od gladi. Jesen će, kažu, biti strašna. A još do neki dan smo bili mirni i blaženi. A da taj strah nije izmišljen, da i taj strah nije spin? Sanaderov odlazak sigurno nije posljedica ekstremističkog udara, kao što su neki u prvi mah pomislili, ali je već danas činjenica da je ekstremistički udar posljedica Sanaderova odlaska. Iz ekonomske krize i siromaštva ljudi i društva mogu se izvući. Bezizlazne situacije dio su političkih projekata, i njih društva katkad ne prežive. Recimo, taj projekt koji proizlazi iz borbe Maksa Luburića za hrvatske nacionalne interese. Hebrang: Tužiću Jergovića Potencijalni predsednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang demantovao je, na vanredno zakazanoj konferenciji za novinare u hrvatskom Saboru, da je za NIN rekao da se Maks Luburić borio za hrvatske interese. - Ja sam u beogradskom NIN-u rekao da je Maks Luburić mislio da se on bori za hrvatske interese. Hebrang isticanje njegovih izjava o Maksu Luburiću koje je iz NIN-a preneo Jutarnji list smatra „početkom kampanje protiv njegove kandidature.“ - Moje su riječi krivo interpretirane. Jergović ih je krivo interpretirao, a cilj toga je unošenje razdora između nas i naših koalicijskih partnera, posebice SDSS-a - rekao je Hebrang i najavio tužbu protiv Miljenka Jergovića, autora spornog teksta u Jutarnjem listu. Jergović, s druge strane, kaže da jedva čeka tužbu, „pa da sud dokaže da li je Maks Luburić bio zločinac ili ne“.