Šta Hrvati uvek zaboravljaju

Brodica, turistička, od onih srednje malih, s dvadesetak mjesta na niskim klupama za sjedenje, uzduž cijelog trupa, i još isto toliko za one koji stoje, plovila je sporo uskim kanalom između pustog, nenastanjenog otočića i kratke, neugledne rive mjestašca-seoceta šćućurenog pod strmim brdima na obali. Odatle, u vrelini ranoposlijepodnevnih sati, nekolicina mještana i njihovih gostiju što su se tu zatekli, nisu mogli od bljeskanja sunca na morskoj površini, na daljini od nekih stotinjak metara razaznati ni oznake na brodici, ni figure, ni lica ljudi - vidjeli su ih sve, skupa s brodicom, kao titrav, svjetlucav, kompaktan prizor; ali odonud, čuli su pjesmu, jasno. /Na planincah, sonce se sija / na planincah, sonce se sija / na planincah, sonce se sija / naaa planiiincah, lušno je... Sa trošne, drvene klupe na kojoj su, oslonjeni leđima o zid kuće iza nje, trojica sjedili, s široko raširenim nogama, tad ustade jedan, već sijed, ali prav i stamen, polagano otkorača do samog ruba rive, nad more. Sklopivši dlanove u trubu i zaokruživši njima usta, neočekivano mladim i prodornim tenorom viknu prema brodici: „Sloveeenci...! Sloveeenci...! Muk, trenutačno prekinut pjev, svirka, bio je odgovor s mora tom pozivu. Brodica je polagano prolazila. Onda sa nje, nakon još nekoliko trenutaka, se začu: „Ehej! Kaj pa je...?” „Jebaaa vas Edvard Kardeeelj...!” Klapski, vriskavi, raspaljeni ton, prolomio se nad morskim plavetnilom, odskočio u visinu, pod užarene kupola bijelih oblaka, do neba - ponovio se još jednom, još nekoliko puta, s jarosnom, raspomamljenom snagom... „Jebaaa vas Staaane Dolaaanc...! Jebaaa vas...” U zapamćenju, prošloljetnom, ovog svog jadranskog, nesvakidašnjeg doživljaja, onaj koji je o tom pripovijedao svom dobrom drugaru, nije se pouzdano sjećao koja je sva još imena, znana i zaboravljena, iz povijesne galerije komunističkih i inih moćnika slovenačke provenijencije, začuo kao kletvu i psovku iz usta razljućenog, nečim očito pobuđenog, izazvanog mještanina. Osim onog, upamćenog - Mitje Ribičiča, jednog od dvojice Borisa - ne sjeća se više kojeg, te možda još i Leskošeka, Franca, u uhu mu je odjeknulo kao pradavna skaska, gotovo anegdotski, ime popa Antona Korošeca, predsjednika starojugoslavenske monarhističke vlade, „čuvenog hrvatoždera i podjednako izrazitog antisemita” (B. A. Polić), što je upućivalo do kojih dubina u vremenu idu srdžba, zlopamćenje, ostarjelog dalmatinskog Hrvata. Nije se, međutim, nikako sjećao – u stvari, bio je siguran da među tolikim ispsovanim, nevoljenim ili omrznutim vlastodržačkim imenima iz korpusa, inače, prijateljskog, veoma radinog i umješnog slovenačkog naroda, nije začuo i njegovo - Jožeta, seljačića i proletera, porijeklom iz slikovitog seoca s lijeve obale granične rijeke Sotle... Svjetlokosog i modrookog, osobitog, najdražeg sina svoje obožavane majke Marije Javoršek, udate Broz- kćeri Martina, starog očeta, deda Jožetovog, kod kojeg je preko, na desnoj obali Sutle proveo rane, najljepše godine djetinjstva i na kojeg je, kako svjedoče suvremenici, neobično sličio. Ta idila je, doduše, poslije urodila izvjesnim, školsko-jezičnim problemima; pošto se tamo, kod dede, govorilo slovenački, to je dečko, kad je krenuo u školu, u Zagorju, imao nemale teškoće s maternjim... odnosno s očevim, hrvatskim, jezikom svog oca Franje Broza. Tako se desilo da mali Jože padne na godinu iz hrvatskog i moradne zbog toga ponavljati prvi osnovne. Nikad poslije, do kraja života, nakon što je promenio život i veru, ime i zavičaj, taj novi čovek koji je nastao u tuđem svetu, u kome ni mišlju ne možemo da ga pratimo nije uspio da nauči pristojno hrvatski, ni njegovu regionalnu varijantu, kamoli standardni, književni. Kao ni jezik onog drugog, srodnog, većeg naroda, u čijoj je zemlji, u živom srcu njenom, isprva u dvoru njenog kralja, a poslije u velelepnim, za njega i ličku izabranicu njegova srca žurno podizanim zdanjima, proveo najduže, najsjajnije razdoblje svog života. Taj kumrovečki Jože - koji je u zimu, na početku 1980, kao Tito, maršal Jugoslavije, doživotni predsjednik države i Saveza komunista, najveći sin naših naroda i narodnosti... napustio Beograd, pošao na sjeverozapad; na svom tolstojevskom putu, bijegu od dviju neugodnih žena - od Smrti i od Jovanke, zaobišao Zagreb, nastavio Savom uzvodno - otišao da boluje, da se liječi i da umre, kod svojih, u LJubljanu... Nikica Tojčić, Kastav, Hrvatska