Grabež kulturne baštine

„Stvoreni smo kao institucija jugoslavensko-partijskog okvira s kojom smo se kao narod identifikovali. A danas se držimo tiho i skromno, ali smo mrežu široko postavili...“, kaže u razgovoru za NIN predsednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba, Čedomir Višnjić. Gospodine Višnjiću, „Prosvjeta“ je ove godine proslavila 65 godina postojanja. Šta su, prema vašoj proceni, najvažnija postignuća ovog društva? - Naš najveći uspjeh je upravo to naše postojanje! Postojanje volje i energije da se jedna ovakva institucija pokreće i u vrijeme najvećih narodnih katastrofa. A valjda su upravo takve situacije i bile poriv da se vratimo i obratimo posljednjoj instanci nacionalne opstojnosti, kulturi. Zanimljivo je da je to tako baš kod nas Srba koji smo i sami često spremni svoju kulturu vidjeti kao haotično klupko, željno brižnijeg prematanja. Hoću reći, sve su srpske politike na ovom zapadnom rubu propale, a ni naša crkva ne broji zlatne dane, a da nas u “Prosvjeti” sutra neko zabrani ili podavi, prekosutra će se pojaviti nova ekipa pod starom zastavom. To su istine koje mi po “krajinama” lakše razumijemo, nego ljudi u centru. A, ako bi odgovor na vaše pitanje o postignućima morao pretvoriti u kratku formulu, ona bi glasila ovako; samoizgradnja ozbiljne nacionalne institucije naš je najveći i najželjeniji rezultat. I ako je kulturna anatomija Srba u Hrvatskoj naš osnovni, realno dostižni cilj, ova je institucija njeno otjelotvorenje i njen subjekt. Jovan Ćirilov i Anja Suša Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ vodite već dugi niz godina. Kada je taj posao bio najteži i zašto? - A ne znam ni sam. Čovjeka spašavaju obrambeni mehanizmi, kad nema perspektive zabije nos u posao, kad pritisak popusti, iznova se uči gledati i strahovati od budućnosti. Ali da ne pobjegnem od odgovora; najluđi su period bile Tuđmanove poratne godine. Sve su ludosti i zločini te politike izgledali pobjednički, sve je naše bilo u povlačenju i bijegu, okamenjena je nova podjela uloga na Balkanu, u kojoj smo mi imenovani lošim momcima koji su u svim situacijama osuđeni na poraz. Nije korektno biti na našoj strani, nikad i ni u čemu. Ovdje smo se obilno susretali s takvim odnosom i nastojali pružiti otpor onima koji su ga koristili za rasturanje i grabež naše, u tom trenutku nezaštićene kulturne baštine. Taj je problem i danas snažno prisutan i to je najteži i najvažniji posao SKD “Prosvjeta”. U mom mandatu najteže je ovo naše vrijeme, vrijeme sabiranja rezultata. Što da odgovorite tihom i usamljenom Srbinu iz Orahovice ili Pleternice, koji vas kraj starog manastira gotovo ponizno pita: A što vi Višnjiću mislite, bi li moje dijete lakše dobilo posao da prijeđe na katoličku vjeru? To me je pitanje sačekalo lanjskog Preobraženja. Sva je nevolja u tome što bi pošten odgovor morao biti potvrdan. „Prosvjetu“ mnogi povezuju uz srpski nacionalni identitet u novim državnim i političkim okolnostima u Hrvatskoj. Kako biste opisali taj identitet i promene kroz koje je prošao? - S pravom je povezuju, iako je to tek kratak i popularan odgovor na jedno vrlo razvedeno pitanje. Poštujući našu situaciju mi “Prosvjetu” programski gradimo kao široku federaciju ljudi, programa, akcija, pokušaja… samo je jedan kriterij ultimativan: temeljni patriotski odnos prema imenu i njegovim materijalnim i duhovnim tragovima. Takav je onda i naš odnos prema nacionalnom identitetu. (Kategoriji koja kaže da Srbin iz Ogulina, poput mene, ima neke važne zajedničke dileme i odgovore sa sunarodnikom iz Niša, na primjer, i važne razlike u odnosu na komšiju Hrvata.) Ni uz najbolju volju ne mogu vam kratko odgovoriti na ovo pitanje. Tek jedna anegdotska pribilješka. Generacijska. Sastojimo se ugrubo od tri skupine: ona najbrojnija, starih gunđala okrenutih prošlosti, koji socijalni kukavičluk nadoknađuju čitanjem nacionalističke publicistike, djecu i unuke pažljivo drže od svega nacionalnog, a nas aktivne zovu „Tuđmanovim Srbima“; prirodno najmanje je nas iz srednje generacije koja se mora boriti za život; a u nastajanju je čudna skupina klinaca, žestokih nacionalista, “generacija uvrijeđenih”, navijača Srbije uvijek i svuda, ali koja nije čula za Branka Radičevića, a o Vojislavu Iliću da i ne govorim. Nekada se govorilo da je identitet sekundaran u odnosu na zajedničke interese svih etničkih i kulturnih zajednica, a kasnije se ta teza dramatično izvrgla u svoju suprotnost. Kako se „Prosvjeta“ snalazila u tim turbulentnim, ali i violentnim vremenima? - U cjelini gledano, dobro. Stvoreni smo kao institucija jugoslavensko-partijskog okvira s kojim smo se kao narod identifikovali, pa smo valjda zato bez problema slijedili i njegove mijene. Držimo se tiho i skromno, ali smo mrežu široko razapeli. Danas lakše pronalazimo smisao rada i postojanja nego „Matica Hrvatska“, koja je ostvarila svoj politički program i preko vlastitih očekivanja. Znamo voljeti, tim prije i lakše što se to ovdje manje isplati, a znamo i tuđu mržnju pretvoriti u dopunski izvor energije. Nudimo “na tržištu” jedan identitet, ni državno-teroristički, ni inferioran. Danas se opet snažno naglašava multikulturalnost, multietničnost, multi­­­konfesionalnost određenog društva. Ima li u modernoj Hrvatskoj mes­ta za realizaciju takvih ideja? - Da se ne zavaravamo, odnosno, da ne pristajemo olako na prijevare. Mi smo nedavno iz jednog multietničkog i multikonfesionalnog (jugoslavenskog) društva, krenuli u smjeru malih nacionalnih država. U njima su ugrožena i njihova građanska društva u začecima, a kamoli njihove “multi” odrednice. Da stvar bude blesavija, jugoslavenski okvir je funkcionisao kao idealna kovnica i posteljica nekih od nacionalizama koji su mu presudili. Hrvatski je slučaj pri tom naročito težak, a hrvatsko-srpski odnosi su razvili posebne patološke procese. Srbi su u Hrvatskoj u jednom vijeku stigli od preko dvadeset posto stanovnišva, na nekoliko postotaka. I sad imamo za službeno proglašeni cilj državne politike multietničnost i multikonfesionalnost! Pod tom se parolom ovdje uglavnom odvijaju programi za Rome po jednoj liniji, a za Jevreje po drugoj. Naravno, dobrodošli su i svi evropski, omladinski “multiprogrami”. Istina; da je sloboda ovdašnjih Srba mjera slobode hrvatskog društva, ovdje još ne stanuje. Živimo jedni kraj drugih, i čekamo što će biti, to je naša “multi” varijanta. Početkom devedesetih zgrada „Prosvjete“ u centru Zagreba bila je meta vandalizma, kasnije ju je, po službenoj dužnosti, čuvala policija. A sad je jubilej „Prosvjete“ u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ proslavljen i nastupom ansambla „Kolo“ iz Beograda. Mogu li takve promene potrajati? Jesu li suviše šokantne? Možda iznuđene? A možda i neophodne? - Mi najbolje znamo što i koliko možemo i smijemo, danas i ovdje, ne bojimo se vandala, a ne zavarava nas ni sjaj velikih pozornica. Nama su u predstojećem periodu bitne dvije stvari: prva je povratak dijela srpske imovine u Zagrebu, koji je poslije 1945. godine bio dat “Prosvjeti”, pa onda oduzet (“Srpski devojački internat”, Preradovićeva ulica 21 i 23), imovine s kojom bismo ostvarili drugačiju vrstu materijalne i svake druge autonomije; a druga je ozbiljnija saradnja i pomoć srpskih kulturnih institucija “Prosvjeti”. Vandali nas neće pokolebati, a što se tiče proslave u “Lisinskom”, u nju smo svjesno išli da se pokažemo javnosti. I svjesno smo išli s Nacionalnim ansamblom “Kolo”, jer je to donji, istočni sloj našeg identiteta. Nismo se htjeli „agramerski“ folirati. I prisutni narod je bio oduševljen. Ministru kulture Republike Srbije, Nebojši Bradiću, dugujemo zahvalnost za svu pomoć koju nam je pružio u toj prilici. Nadam se da ćemo u dogledno vrijeme uspjeti napraviti jednu veću manifestaciju u Beogradu. Čime se „Prosvjeta“ danas bavi? Očuvanjem identiteta ljudi koji su u dramatičnim vremenima postali, donedavno prezrena, nacionalna manjina u Hrvatskoj ili nekim ambicioznijim projektima, primerenijim državi koja se već godinama vidi na pragu Evropske unije? - Pa mi već onim našim spomenutim postojanjem proizvodimo nove činjenice u hrvatskom društvu. Vrlo neskromno, ali čini nam se da često i jednu i drugu našu matičnu kulturu, i nacionalnu i državnu, svojim radom činimo boljima nego što bi i same htjele biti u još uvijek jakom nagonu za zatvaranjem. Mi se očuvanjem identiteta više bavimo cjelinom našeg rada, nego tehnički, naša su nastojanja više okrenuta ka formiranju naučno-istraživačkog pogona. Za sada imamo tek začetak, ljude koji rade na registru kulturne baštine Srba u Hrvatskoj. U neobičnoj smo situaciji, da pažljivo i stručno pratimo nestajanje naših tragova po današnjoj Hrvatskoj. Posljednji je trenutak da se neka mjesta opišu i barem fotografišu. Crkve propadaju, groblja se zaboravljaju, spomenici NOB-a i žrtava fašizma uništavaju, narodnog stvaralaštva u platnu i graditeljstvu više nema. Ali da opet ne krenem s „jeremijadom“, želja nam je s vremenom oformiti institut za društvena istraživanja, naša mala pozorišna trupa ne robuje tradicijama, izdavaštvo postiže lijepe rezultate… treba nam nešto prostora i ljudi, okvir imamo i on zadovoljava. Danas se brojna izdanja beogradskih izdavačkih kuća prevode sa srpskog na hrvatski jezik, čak i kad su izvorno štampana ćirilicom. Šta mislite o takvoj praksi? - Izdavaštvo je gotovo idealna djelatnost za nas. Daleko se čuje, traži malu infrastrukturu, nešto hrabrosti autora i nimalo konzumenata. Ponosan sam na tu uspješnu kulturno-političku diverziju koju smo izveli s “Prosvjetinim” izdavaštvom. Najkrupnije smo poslove napravili s beogradskim kućama, Narodnom bibliotekom - Zenit i Zavodom za udžbenike – Sabrana djela Sime Matavulja. Tako će biti i s našim iznenađenjem za iduću godinu. A što se tiče Srba i Hrvata i njihovih knjiga uopšte, situacija je daleko od dobre. Zajedničko je tržište uništeno, novonastale nacionalne kulture još su se malo uvukle u sebe i stisnule. Danas imamo nešto efikasnije tržište u Srbiji i ozbiljniju pomoć projektu državne nacionalne kulture i knjige u Hrvatskoj. Što se tiče jezičnih razlika i politika, u izdavaštvu i inače, skiciraću vam svoj odnos prema domaćoj knjizi; kad je društvena teorija u pitanju, mislim na prevode, kao zagrebački đak preferiram hrvatska izdanja, vodeći računa o prevodiocu; kad je prevedena proza u pitanju odnos je uravnotežen, uz napomenu da ruske književnosti ovdje gotovo i nema; kad je riječ o prevedenoj poeziji, čitam isključivo srpska izdanja. Tu jednostavno ne želim i ne razumijem hrvatske jezične inovatore. Treba li, po vašim iskustvima u „Prosvjeti“ i u domaćem ministarstvu školstva, ćirilicu opet uvesti u popis predmeta potrebnih modernom, obrazovanom stanovniku Republike Hrvatske, bez obzira na nacionalnost? - Ne znam što bih odgovorio na to tužno pitanje. Moj je prvi poriv da se Hrvatima ne petljam u programe i želje. Mi polazimo od toga da su Srbi dvopismen narod i da to tako treba i ostati. Uoči 43. Bitefa Umetnost krize Pozorište je umetnost koja najbrže reaguje na pojave u društvu. Svet je jedva osetio da se našao usred ekonomske krize, a pozorište je već počelo da reaguje na pojave koje ga okružuju. Da li će kriza kapitala biti i kriza umetnosti, pitaju se sociolozi, antropolozi, političari, gledaoci, a najviše sami umetnici. Pitaju se i pozorišni umetnici, a odgovor traže u svojoj umetnosti. Iskustvom ranijih sličnih ekonomskih ili istorijskih kriza učvrstilo se uverenje da pozorište usred krize može da opomene, rastuži, uteši, razveseli, ukaže, zabeleži, osvesti, razgnevi... Može i više nego što misli i svesno hoće. Pozorište u doba krize ne mora da bude i vreme krize pozorišta, već umetnost krize. Bitef će pokušati da uoči pojave umetnosti krize u onim predstavama koje se njome bave ili je odražavaju i ako odgovaraju umetničkom kriterijumu, da ih dovede u Beograd na 43. Bitef 2009. Sve predstave neće moći neposredno da odgovore na temu, ali biće ih dovoljno da ih naša i svetska javnost vidi na jednom mestu, u gradu u kom se još 1967. održava festival koji je najčešće bio odraz svoga vremena u svojoj umetnosti.