Raskid s NJegošem, mitom i ulizicama

Po rečima pisca i urednika kulturne rubrike podgoričkog dnevnika Vijesti, Balše Brkovića, poslednje dve decenije emancipacija Crne Gore je išla u dva paralelna, ali jednako važna smera. Prvi je državna samostalnost, potvrđena 21. maja 2006. godine, a drugi – renesansa crnogorske umetnosti i kulture koja je dovela do deprovincijalizacije nekada najmanje republike u sastavu SFRJ. Toj renesansi je svakako doprineo krug mladih crnogorskih pisaca koju je Mirko Kovač svojevremeno uporedio sa svojom slavnom generacijom. Brković je jedan od najistaknutijih predstavnika tog književnog kruga. Još 1985. godine, u izdanju Književne omladine Srbije, Brković objavljuje zbirku pesama Konji jedu breskve. Slede pet knjiga poezije, roman Privatna galerija, za koji je Brković dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje i koja je uvrštena u deset najboljih postmodernističkih romana u Srbiji i Crnoj Gori, kao i zbirka priča Berlinski krug, koju je nedavno izdala beogradska Prosveta. „Naša književna generacija je prva koja je napravila radikalan diskontinuitet sa njegoševskom tradicijom, čime je izbjegnut klasični sukob starijih i mlađih pisaca“, kaže Brković. “Stariji su htjeli NJegoša, a mlađi su rekli – vaš je! Dobrovoljno smo ga se odrekli.“ Zbog čega? - Interesovale su nas druge priče. NJegoš jeste grandiozan pisac, ali to su dva svijeta, drugačija poetika koja je prepoznata u širim okvirima. Prepoznavanje ide sporije jedino u Srbiji, ali u pitanju su problemi druge vrste. Koje? - Čini mi se da značajan dio srpske književne scene, povodom Crne Gore, ne može ili neće da izađe iz zone stereotipa. Naime, kada govore o crnogorskoj književnosti, njima kao da više odgovara da se zaustave kod Sretena Perovića, dakle, u zoni karikatura. Srećom, zahvaljujući Teofilu Pančiću, koji je mnogo pisao o našim knjigama, kao i ljudima okupljenim oko Betona, stvari se polako pomjeraju. Komunikacija među piscima sa prostora bivše Jugoslavije bolje funkcioniše? - Mnogo bolje. Vijesti su objavile zbirku priča Podgoričke noći u kojoj su se našli i Vlada Arsenijević i Marko Vidojković. Prostor smo istog jezika, bez obzira na to što ga zovemo sa četiri različita imena. Mi smo generacija postjugoslovenskih pisaca, što ne treba čitati kao bilo kakvu formu jugonostalgije, već kao uvažavanje realnosti. Miljenko Jergović i ja rođeni smo 1966, Vlada Arsenijević 1965, Faruk Šehić 1971... Obilježeni smo odrastanjem u SFRJ, koja je, iz današnje vizure, bila veliki kulturološki iskorak. Pogledajte književnu scenu, slikarstvo, film, pozorište, rok scenu... Kada su 90-ih počela intenzivnija druženja pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, stvoreno je nešto što sam nazvao konsenzusom od tri slova: Kiš! U kom smislu? - Danilo Kiš je tačka u kojoj smo se razdvojili, ali i tačka u kojoj smo se, mnogo godina kasnije, ponovo spojili. Čovjek koji je, između ostalog, ušao u onakvu polemiku sa fašističkom čaršijom, morao je biti najprirodnija tačka našeg novog susreta. Kao i Miroslav Krleža. Kada govorimo o zajedničkim toposima, nije nevažno reći da se u Jugoslaviji mnogo čitalo, da smo gutali sjajne prevode djela koja su se pojavljivala vrlo brzo nakon što izađu negdje u svijetu. Ako nijesu prevedena u Beogradu, jesu u Zagrebu, ako nijesu u Zagrebu, onda su u Sarajevu... Zanimljivo, ne kažete – u Podgorici. - Ne, zato što Podgorica u tom smislu gotovo da i nije postojala. Crna Gora je bila najmirnija provincija u komunističkom carstvu. Naravno, i tu ste imali neke zanimljive ličnosti koje su nosile drugačiju energiju, ali to, nažalost, nikad nije dobilo težinu javne paradigme, dominante. LJudi su odlazili... Kao da su terani, kao da Crnoj Gori do takvih nikada i nije bilo stalo. Miodrag Bulatović je jednom jetko primetio kako se „čovek tamo nada da će nekako, uz nečiju pomoć, izaći iz Crne Gore, najnesretnije domovine, baćo!“ - Drugačije i nije bilo moguće. Imali ste političku svijest koja je bila predmoderna. LJudi su odlazili u veće sredine – Beograd, Zagreb, Pariz, tamo postigli uspjeh... Dado Đurić, Mirko Kovač, Miodrag Bulatović, Bora Pekić... Objavljujući ih u ediciji Crnogorski roman, „Vijesti“ su neke od njih vratile... - Uz saglasnost porodica velikih pisaca, objavili smo Kiša, Pekića, Kovača, Bulatovića... Incident je napravio jedino onaj bez koga se i moglo. Vijesti su velike pisce vratile Crnoj Gori, iako to ne negira njihovu pripadnost srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj ili jugoslovenskoj kulturi. Prva ste generacija koja je ostala u Crnoj Gori. Zašto? - U Beogradu sam 1984. upisao Filološki fakultet, grupu za Opštu književnost i teoriju književnosti. Bilo je to doba možda najvećeg zamaha i procvata Beograda. Osjećalo se snažno duhovno vrenje. Beograd je bio najevropskiji, najjugoslovenskiji grad i moje beogradske uspomene su zaista sjajne. Tamo sam objavio prvu zbirku pjesama i nikada nijesam osjetio bilo koji vrstu prikraćenosti. Naprotiv. Sjećam se da sam jednom – i to je interesantna anegdota - čak čuo da se Dobrica Ćosić raspitivao o tome kako učim. Odakle to? - Ćosić je dugo bio prijatelj sa mojim ocem, Jevremom Brkovićem i kada sam 1983. imao ozbiljnu medicinsku intervenciju, Ćosić je ponudio pomoć. Na sreću, nije bilo potrebno. Kasnije se raspitivao o tome kako idu moje studije, čime su pojedini profesori bili prilično fascinirani. Moram reći da nikad nijesam dijelio tu fascinaciju Ćosićem, ali – tako je bilo. Niste mi odgovorili zašto ste se vratili. - Krajem osamdesetih, stvari su počele da se mijenjaju i kulminirale čuvenom Osmom sednicom CK SK Srbije. Lagano smo ulazili u fašizam. Zato sam početkom devedesetih otišao u Italiju, ali sam se vratio kada sam u novinama pročitao da crnogorski rezervisti divljaju ulicama Podgorice. Znao sam da jedna od meta tog divljanja mora biti stan u kome su živjeli moji roditelji. Zašto? - Zato što sam znao šta moj otac govori protiv rata, protiv napada na Dubrovnik i koliko je zbog toga sa strane promiloševićevske, u to vrijeme zvanične crnogorske politike, bilo upućeno gnjeva prema njemu. Iz Italije sam se vratio posljednjim brodom prije „nepravednih“ sankcija i sjećam se da sam, silazeći sa broda, istovremeno čuo da su Crnogorci napali Dubrovnik i da je umro Toma Zdravković. S obzirom na to da je moj otac, zbog toga što je Crna Gora za njim raspisala potjernicu, morao da napusti zemlju, da je mlađi brat bio vojni obveznik, a da sam, zbog operacije o kojoj sam vam pričao, bio oslobođen vojske, bilo je prirodno da se vratim i ostanem sa majkom koja se našla sama u tom vremenu sveopšteg ludila. Vaš otac, Jevrem Brković, vratio se 1999. iz emigracije u, kako je rekao „najcrnogorskiju Crnu Goru“. Ta se njegova izjava danas često citira. Kako ste je razumeli? - Ona je u tom trenutku zaista bila „najcrnogorskija“ zbog toga što je očigledno bila krenula putem sopstvene državne emancipacije. Krajnji cilj i krajnje ishodište tog puta bila je nezavisnost. Mnogo kasnije će građanima Crne Gore postati jasno da nije najbitnija stvar to da li je država u kojoj živimo „najcrnogorskija“, jer to ništa ne govori o nekim drugim kvalitetima koje jedno društvo mora da ima. Koji su to kvaliteti? - Demokratija, mentalitet koji se jako sporo mijenja... U crnogorskoj istoriji imate dvije tradicije i obje su radikalno nedemokratske i anticivilizacijske. Jedna je klerikalna i oslanja se na crkvu, na monolitnost, na ideju da sve mora biti „iz glave cijelog naroda“. Možete biti sigurni da bukvalno ništa što ide iz „glave cijelog naroda“ ne valja, niti je prirodno. Narod koji ima jednu glavu nije narod; to je masa kojom možete da manipulišete. Stih je, razumije se, NJegošev, ali ga izgovara ne sam NJegoš, nego jedan od njegovih likova. Zahvaljujući ovom stihu, Crnogorcima je uspjelo ono što ne bi bilo kom drugom narodu: fašizovali su NJegoša, što je potpuno skaredno. Druga crnogorska tradicija je gospodarsko – knjaževsko – apsolutistička, koja je, u određenom istorijskom trenutku, vjerovatno bila jedini modus obračuna sa ovom prvom. Što je, naravno, ne opravdava. I, šta se promenilo? Obe tradicije su i dalje dominantne u Crnoj Gori. - Ništa se nije promijenilo i to je problem Crne Gore. Danas imate na sceni klerikalnu fascinaciju sabornošću, mitskim svijetom; nasuprot njoj, imate gospodarsku Crnu Goru, Crnu Goru ulizica, udvorica, Crnu Goru u kojoj bi, kada bi Gospodar ovoga trenutka objavio da je noć, veliki broj Crnogoraca, u to možete biti sasvim sigurni, tako nešto i potvrdio. Gospodar mora da ima neku vrstu neprikosnovenog autoriteta koji potiče iz spremnosti njegovih podanika da ga tako vide. Kao ubijeđeni anarhista, logično je da se užasavam svakog autoriteta, posebno onoga koji demonstriraju lokalne kabadahije, prigradski đilkoši koji uživaju u tome da parkiraju automobil nasred ulice i da na sličan način demonstriraju moć. Govorite o nedavnom incidentu koji su novinari „Vijesti“ imali sa gradonačelnikom Podgorice, Miomirom Mugošom? - Naravno. Ali, šta se iz toga izrodilo?! Aktiviran je mehanizam dostojan staljinističkih vremena, pa je nasilnik proglašen žrtvom, a moj kolega Jovović postao prvooptuženi u procesu u kome mu prijeti veća kazna od gradonačelnikovog sina koji je te noći u Jovovićeve grudi uperio pištolj. Šta ta vrsta inverzije govori o sistemu koji je proizvodi? - Iz takvog sistema ne može proisteći ništa drugo do neki oblik fašizma. Našem južnjačkom, tzv. podrazumijevajućem fašizamu je normalno da mrzi ili prezire svaku drugost, bila ona nacionalna, politička, vjerska ili seksualna. Naravno, nije mi utjeha što slične stvari mogu da vidim u Srbiji ili Hrvatskoj. Naprotiv. Moja realnost je ovo što živim. Pokušavajući da u crnogorsko društvo uvedu alternativu dvjema dominantnim tradicijama, Vijesti upravo zato vode rat protiv vladajuće političke svijesti u Crnoj Gori. U tom ratu, „Vijest“i postaju jedina prava opozicija u Crnoj Gori. Kako ste od saveznika Mila Đukanovića u borbi za crnogorsku nezavisnost postali njegovi ljuti neprijatelji? - Crnogorska opozicija je smiješna i često imam utisak da je projektovana od strane vlasti. Što se tiče transformacije o kojoj govorite, rat Vijesti sa crnogorskom vlašću predstavlja kontinuitet naše borbe za emancipaciju Crne Gore. Naime, kao što je podrška državnoj nezavisnosti bila logičan, civilizacijski korak, biti protiv ove vlasti danas je ista stvar. Država, naravno, mora da opstane jer je ona - i istorijski i politički i kulturološki –opraddana. Vijesti su, sjetićete se, uvijek imale naglašen kritički odnos prema vlastima i to je jako važno. A najveći problem Crne Gore danas je upravo nepostojanje te kritičke svijesti. Kada bi neko ovdje pokušao da napiše istoriju kritičke misli, jedva da bi mogao da sastavi feljton od tri, četiri nastavka. Nasuprot tome, ako bi pisao istoriju udvorištva, mogao bi, nažalost, da napravi tri toma od po deset hiljada strana.