Majka hrabrost

Ja sam Vjera Solar, dolazim iz Siska, natjerana mukom, da javnosti Srbije obznanim, da ljudi koji su izbjegli iz Hrvatske mogu se obratiti Građanskoj udruzi protiv nasilja, koju sam uz puno muka osnovala prošle godine. Da bih pomogla i drugim ljudima, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, boju kože ili razmišljanja. Želim da pomognem svima koji su stradali, koji su izgubili svoje najmilije i do danas ne znaju šta se s njima dogodilo.

- Sa ljudskim pravima se mnogi bave, ali se ubojstvima ne bavi niko, ja sam jedina na području Hrvatske, nastavlja Vjera Solar (65), žena velike hrabrosti, odlučnosti i upornosti. - Možda se ni ja ubojstvima ne bih bavila, da to nisam osjetila na vlastitoj koži. Moja kćer je imala 19 godina kada je ubijena, a da niko nikad nije odgovarao za to. Prvi uviđaj obavljen je nakon 11 godina i četiri mjeseca.

Pored obraćanja sudu u Sisku, Vjera to bezuspešno čini i pred Ustavnim sudom Hrvatske, Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, Tribunalom u Hagu. Slučaj Solar je eklatantan primer blokade policijsko-pravosudnog sistema, karakterističnog za istragu o ratnim zločinima u celom regionu.

CRNI DANI: Moj muž je Srbin, ja sam Hrvatica; živjeli smo u Sisku i nismo primjećivali nikakve nacionalizme, niti je bilo kakvih incidenata. Kozibrod je područje gdje su živjeli izmješani Srbi i Hrvati, tamo je počelo - ubijena je jedna djevojka. Radila sam na kirurgiji u sisačkoj bolnici, odatle su stizali povređeni ljudi. Ko je to tamo započeo, zaista ne znam.

Među prvima je, u sedmom mjesecu ‘91, ubijen milicioner Branko Oljača. Stavio je šahovnicu na kapu, ali zvijezdu nije bacio nego je stavio u džep. Pronašli su ga u Komarevu, predgrađu Siska, odsječene glave. Potom je pobijena čitava porodica Vila: tri sina, otac i majka. Prodavali su voće i povrće, ničim se nisu isticali, nikad nisu srbovali. Pa je ubijena porodica Trifković, pa je ubijen jedan stariji čovjek Jolić, pa Miljenko Đapa... Sve Srbi. A, nije bilo rata!

U dijelu grada u kome živim, pretežno su živjeli Srbi, onda su se pojavili kamioni sa dignutim ceradama, iz kojih su zenge vikali: Odlazite Srbi - klaćemo vas!

Ozbiljno sam se uplašila za svog sina, koji je tada imao 24 godine. Molila sam ga da ide u NJemačku, kod moje sestre, nije htio. Onda se dogodilo da su ga, zaredom dve večeri, pretresali na punktu. NJegovi školski drugovi. Prvi put je to shvatio kao šalu: Ajde, nemojte me zezati! - Ne, ne, vele, svi ste vi četnici naoružani! Kad je to doživeo i sljedećeg dana, shvatio je da se ne šale. Otišao je u NJemačku, dan-danas je tamo. Ubrzo je i moj suprug otišao kod svog brata u Zemun, u Sisak se vratio 1998.

Moja LJubica je ovdje završila kozmetičarsku školu; razlog zbog koga se vratila u Sisak bio je njen dečko, radio je u kasarni u Žežinama, selu blizu Siska. Kobnog 17. 9. 1991. otputovao je svojima u Sokolac kod Sarajeva, da pripremi njihov prelazak tamo. LJubicu sam pozvala: Ajde ti sad dođi kući, da ne budeš sama. Kaže: Izašla bih večeras sa mojom drugaricom Željkom, a ti dođi ujutro po mene. Samo, nemoj rano. Ujutro sam je nazvala telefonom, javio se neki muškarac. Kažem: Oprostite, pogrješila sam. Veli: niste pogrješili, da li tražite Duška Malovića? Kažem: Tražim kćer, ona se tu nalazi. Veli: Hoćete doć’ na policiju?! Uplašena, kažem: Zašto da dođem na policiju? Veli: Pričekajte malo, dajte vašu adresu, doći ćemo k vama! Uhvatila me je panika, ushodila sam se, susjedi me pitaju: Šta je bilo? Kažem: Nešto mi se s LJubicom dogodilo?! Mislim: možda je kakva racija bila, kad je izašla naveče?

Došli su sa njezinom slikom, i pitali da li je to moja kćer? Kad sam potvrdila, rekli su mi da se spremim, i idem s njima u bolnicu. Sve mi je postalo jasno kad smo stigli tamo, i kad su me počeli vući da mi dadu injekciju. Znala sam da je moje dijete mrtvo. Odonda, pa do dana današnjeg, dugo bih vam mogla pričati šta sam sve prošla i proživjela. Na koji način su ubili LJubicu, ne znam niti danas!

PROTIV ĐURE BRODARCA: U bolnici u kojoj sam do penzije radila, održan je sastanak na kome je šef kirurgije Ivan Hrnić, zabranio da se kolektivno dođe na sahranu moje LJubice, jer će na njoj biti pucnjave. Zenge su bili u pripravnosti, ja ne znam zbog koga ako se pojavi. Valjda njen otac, ili njen dečko, ili brat? Vjerojatno su nešto spremali, kad su tako naoružani čekali na groblju. Jedna žena je snimila sahranu i, mada je bilo zabranjeno da se ide na groblje, vidjelo se da se obični ljudi, i Hrvati i Srbi, nisu prepali upozorenja. Prisustvovali su sahrani u velikom broju.

Najednom, ostala sam sama. Muž u Zemunu, sin u NJemačkoj, ćerka ubijena. Bila bih najsretnija da sam zajedno s njom otišla, vjerujte mi. Dijete mi je tako okrutno završilo... Jer, oni su radili svašta, a imala je 19 godina. Nikad nisam saznala šta se tačno dogodilo, da li je bila silovana? Ipak, nisam dozvolila da mi se život pretvori u pakao. Čim sam malo izašla iz šoka, krenula sam u akciju. Najpre sam bila kod poznatog odvjetnika Silvija Degena u Zagrebu. On je uzeo moju izjavu, ali ništa nije mogao dobiti iz Siska, jer u to vrijeme u njemu su vladali oni, koji nisu trebali vladati u svojoj kući, kamoli u gradu od 45 hiljada stanovnika. Onda sam išla kod Mazovjeckog, bio je zadužen za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije. To su mi omogućili neki ljudi koji su stradali na blaži način, bili su izbačeni s posla u televiziji. Stupila sam u kontakt i sa Zvonimirom Čičkom, predsjednikom Ureda za ljudska prava u Zagrebu, došla sam do nekih važnih ljudi. Tako je krenulo.

Najpre sam htjela napraviti sigurnost za sebe, jer da su me ubili to ne bi bilo iznenađujuće. U svim svojim izjavama, otvoreno sam ukazivala: Ako mi se šta dogodi, možete kriviti samo Đuru Brodarca! On je krivac za smrt mog djeteta, pa će biti krivac i za sve daljnje što će se meni događati. Đuro se nalazio na čelu tadašnje sisačke policije, bio je opijen slavom i moći - bio je šerif u čitavoj županiji! Čovjek s malim obrazovanjem, došao je do takve moći i vlasti, nije drugačije niti mogao postupati.

Denis Latin je pozvao njega i mene da budemo gosti u televizijskoj emisiji “Latinica”; Đuro je došao sa 20 svojih bukača, koji su mu aplaudirali dok je pričao, došao je sa odvjetnikom Olujićem, koji zastupa sve kriminalce u Hrvatskoj, i Vekićem, ministrom za obranu Osijeka. Preko puta njih sjedila sam ja, sama. Nisam imala vremena da kažem sve što sam htjela, ipak zahvalna sam Latinu, jer u Hrvatskoj reći jednu riječ istine u javnosti... Smogao je veliku hrabrost, da mi to omogući.

I u toj emisiji rekla sam da je, po meni, jedini pravi krivac za smrt moje kćeri baš on, Đuro Brodarac! - Bio bih najsretniji, veli on, kad bi se našao ubojica tvoje kćeri! Kažem: Nemaš ti šta tražiti ubojicu moje kćeri, kad ga ti dobro poznaješ! A, zna ga i sudac Željko Mlinarić. Jer, ako uz moj pritisak taj sudac načini uviđaj nakon jedanaest godina i četiri mjeseca, šta to znači nego da sve znadu, da im taj uviđaj nije ni bio potreban! I kad je obavljen, i kad mi je taj sudac rekao: Gospođo, ipak smo vam dokazali da nije pucano s policije! Da izvinite, rekla sam: Jebe se meni otkud je pucano! Mene zanima ko je pucao, a vi to znate! Pa, oni su tada samo žurke pravili, oni su pljačkali, i tuđu, nevinu djecu ubijali. I čitave porodice. Brodarcu sam rekla: Kad počneš istinu govoriti o svim tim događanjima, onda ću promjeniti mišljenje o tebi. Prije, ne!

GLAS IZ ZATVORA: Najgore je što stalno slušam šta su četnici radili, a da hrvatski vojnik ne može napraviti zločin!? Jer, on brani svoju domovinu, i hrvatski vojnik nije nikoga napao, jer je hrvatski vojnik - vitez!!! A ti su vitezovi i heroji ubijali nevine ljude po kućama. Moram reći da prijetnje meni nisu postojale, jer je za ovih 12 godina objavljeno mnogo članaka o mom slučaju. Slala sam apele, molila ljude: Molim vas, pomozite mi! Tolike godine tumaram u mraku, ne vjerujem da niko ništa ne zna o smrti moje kćeri!?

I javio se čovjek koji je učestvovao u ubojstvu moje kćeri. Ivan Božurić se nalazi u zatvoru u Gospiću, na izdržavanju je kazne od 12 godina, zbog niza teških krivičnih djela. Ovako mi je rekao: Gospođo, ja nemam više mira, moram vam ispričati šta se dogodilo s vašom LJubicom. Imam dvije kćeri, i znam šta preživljavate. Vašu kćer je ubio Silvio Benčina, po nalogu Vladimira Milankovića!

Taj Silvio (sada živi u Kanadi), napravio je prvu recku na svojoj pušci, za ubojstvo moje kćeri. Potom su taj zločin nad djevojkom od 19 godina proslavili u gostioni na periferiji Siska.

To mi je taj čovjek ispričao, i ja sam poduzela da to dođe do policije i odvjetništva. Da bi mi županijski odvjetnik za sisačku regiju, rekao: Da li vi znate da je taj Božurić ubojica i kriminalac?! - Pa, takve ste iz zatvora puštali, kažem, da bi radili to što su radili. Barem ga saslušajte, vidite šta ima reći! Nisu to učinili. Jedan kriminalistički policajac, neću govoriti njegovo ime, da mu ne naškodim, bio je u Gospiću i razgovarao sa Božurićem. - I meni je rekao isto što i vama, kaže, i još je zamolio: Požurite, molim vas, s tim, da mogu svjedočiti dok sam još živ! Najnovija informacija je da su Božurića ipak uspjeli uplašiti. Sad hoće svjedočiti samo kao zaštićeni svjedok.

BORBA: Na aerodromu Pleso bio je ured Haškog tribunala, razgovarala sam sa Tomasom Osarijem, i zamolila ga da preko njega dostavim dokumentaciju, ne samo za zločin nad mojom LJubicom. Zamislite koliko ima pobijenih ljudi, a da za njih nema ko da reaguje. Potpuno su istiniti podaci koji su objavljeni u “Hrvatskoj ljevici”: u Sisku je ubijeno 102 ljudi, između 400 i 500 je nestalih. Datum 22. 8. 1991. jeste dan kada je, između tri i šest ujutro, izmasakrirano 25 ljudi. Tomas je primio svu dokumentaciju koju sam uspjela sakupiti za 32 slučaja, što su mi ljudi dali izjavu i potpisali svojim jedinstvenim matičnim brojem. Prosljedio je to Haškom tribunalu, ali odmah mi je napomenuo da će pojedinačni slučajevi ići teško.

Republiku Hrvatsku tužila sam Hrvatskom pravnom centru, 1996. Podnijela sam tužbu i Ustavnom sudu, još 1998, videći da se ništa ne radi na slučaju moje kćeri. I do danas nisam dobila nikakav odgovor. Podnijela sam tužbu i sudu u Strazburu, i dobila odgovor da oni ne mogu prihvatiti slučaj, dok se ne iscrpu sve pravne mogućnosti u Republici Hrvatskoj. Nedavno me je posjetio jedan službenik Haškog tribunala, interesirao se da li je postupak počeo, i u kojoj je fazi? Nisam imala šta reći. Uz toliko napora za ovih 12 godina, nisam postigla ništa. A nisam postigla jer hrvatsko pravosuđe neće da uvrsti smrt moje kćeri u ratni zločin. Oni ga tretiraju kao obično ubojstvo sa nepoznatim počiniteljem. Najpre su njenog dečka optužili, da je on ubio, pa je pobjegao, da je nije mogao oženiti, da je bio nasilan...

Ako prođe 15 godina, a da se postupak za moju kćer ne uvrsti u ratni zločin, on će zastarjeti. Mene je u “Latinici” uvjeravao Vekić, taj veliki ministar iz Osijeka, da ja ne mogu tvrditi da je to bio ratni zločin! Ako u mjesec-dva, na području od 30 kilometara bude ubijeno 150 ljudi, šta bi to moglo biti, osim ratnog zločina?! Po istom scenariju se to događalo u Gospiću, Osijeku, Zadru i Pakračkoj poljani. Jer, ako jedan sudac ‘91. ide kod Manolića i Tuđmana da traži zaštitu za ljude koji nestaju, koje Sava izbacuje na Ušću, a da oni ne reagiraju, šta je to nego etničko čišćenje i naređeno ubojstvo?! Zbog toga hoću, na sve moguće načine, preko svih raspoloživih sredstava; ne znam kud bih mogla otići da dokažem svijetu, da je Hrvatska država napravljena na etničkom čišćenju, na zločinu. U Hrvatskoj nikada nisu živjeli samo Hrvati!

Srba je u Sisku ostalo malo, a i ti su ostali bez posla. Nema nijednog tamo, koji je na nekom položaju. Mada, imam utisak da se sve manje boje, ipak se stvari sređuju. Maknuti su ti najgori ekstremisti. A, to što se priča, da se hiljade Srba vraća, to je laž. Ne može se računati da se čovjek vratio, ako je dobio njihovu famoznu domovnicu i putovnicu, a u njegovoj kući živi neko drugi. Recimo, u Karlovcu jedan čovjek sudi se sedam godina, da bi ušao u svoju kuću.

Za mene je to neprijateljska sredina, sve dok ne počne istraživati zločine. Bila sam protiv čitave države, sama. Oboljela sam i operirana sam i ovih godina svašta sam preživjela. Na mene je i dva puta pucano, kad sam bila na groblju. Vjerojatno kao upozorenje. Ali, um mi je ostao bistar da mogu komunicirati, da mogu reći istinu, i boriti se za nju. Ja neću dozvoliti da ubojstvo moje kćeri padne u zaborav, ni na koji način. To je ono s čime se ja borim 12 godina, i boriću se, dok budem mogla hodati.