Svetica u telu grešnice

Dimitrije Popović je bez sumnje, kao crtač, Direr našeg vremena. Kao vajar, takođe ima posebno mjesto, jer je uspio da pomjeri i modernizuje granice skulptorskog jezika. U posljednje vrijeme se uspješno oprobao u beletristici i esejistici. Po obuhvatnosti izraza, po složenosti ideja i načinu njihovog izvođenja, po kulturi refleksije, po univerzalnosti,  on, dakle, podsjeća na velike majstore. Zato ga smatraju, s razlogom, renesansnim umjetnikom.  On je, isto tako, jedan od rijetkih savremenih umjetnika koji je u literaturi našao ogledalo: Rembo, Lotreamon, Novalis, Edgar Alan Po i filozof Emil Sioran, Dante. Oni su  Dimitriju bili inspiracija kao što su mu u umjetnosti bili uzori Leonardo, Goja, Direr, Dali, Pikaso i Roden... Ono što posebno intrigira u razgovoru sa ovim umjetnikom je činjenica da govori tako kao da slika ili vaja. Ta dominantna i originalna forma izraza, pomogla nam je da proniknemo u njegov kompleksni svijet. Dimitrije je izlagao po cijelom svijetu. NJegova se djela nalaze u značajnim kolekcijama i muzejima. Prije dvije godine Cetinje mu je priredilo retrospektivnu izložbu. Ali zemlja u kojoj je on najviše priman i pozivan, jeste upravo zemlja umjetnosti - Italija. Tamo je za svoj rad dobio tridesetak prestižnih nagrada. Samo u septembru je imao tri izložbe: u Podgorici , Zagrebu i Parizu.   Pariska izložbe je i povod za ovaj susret gdje je predstavio ciklus o Mariji Magdaleni.. Marija  Magdalena je lik koji neprestano intrigira. Šta je to što poslije toliko vjekova zrači iz te ličnosti? Zrači i kroz današnju ženu?  - Interes za intrigantni lik Marije Magdalene  povećao se nakon objavljivanja knjiga  Gnostička jevanđelja i  Sveta krv sveti gral. Naravno, roman Dana Brauna Davinčijev kod je, kao što znamo, do te mjere aktualizirao lik biblijske žene da su se vodile, i danas se vode, mnoge rasprave o ulozi i statusu Marije Magdalene u Isusovom životu i hrišćanskoj religiji. U središtu rasprave je delikatno pitanje: je  li Magdalena bila  Isusova žena i da li su iz te bračne zajednice imali kćer Saru? Aktualizujući danas ovaj biblijski lik, nužno se uz teološka gledišta, upliću i ona istorijsko-sociološka  ili psihološka kroz koja se nastoji što uvjerljivije procijeniti fenomen Magdalene u kontekstu pitanja savremene žene, samosvjest, hrabrost, požrtvovanost, nezavisnost, odanost, privrženost ideji... Upravo u kontekstu savremenih problema neki su Magdalenu okarakterizirali kao feminističku ikonu, a neki je vide kao hit djevojku moderne teologije. Nešto o tome pišem u najnovijoj knjizi Blud i svetost koja će izaći krajem ove godine u  Zagrebu. Riječ je o knjizi eseja  o   prikazivanju Magdalene u slikarstvu od Karavađa do Pikasa.    Vas legenda o Mariji Magdaleni, vidimo,  odavno  zaokuplja. Objavili ste i roman o njoj pod naslovom „Raspeće strasti“. U predgovoru kažete da ste biblijske fragmente o njoj unijeli u roman u kontekstu savremenih događaja u kojima se pisac pojavljuje kao svjedok radnje. Smatrate li zaista da postoji transverzala između biblijskog i našeg vremena  i – ako postoji - zašto onda nema ni nasluta neke moderne legende?  - Magdalenin lik me je zaista odavno zaokupljao. Prvi crtež inspirisan Magdalenom nastao je davne 1973.godine. Biblijska Magdalena je toliko zanimljiv lik da je dovoljno da se transponuje u neki od umjetničkih medija, kao što je to, uostalom, i slučaj u mnoštvu primjera iz književnosti, od Rilkea do Kazancakisa, ili u filmu od Zefirelija do Skorcezea. Ono što taj lik čini savremenim jest upravo njena životnost, sve one odlike koje nosi i savremena žena: pitanje ljubavi i vjere, žrtvovanja i hrabrosti itd. Želim ovom prilikom istaći kako je mene kao umjetnika manje zanimalo pitanje o eventualnom intimnom odnosu Magdalene i Krista, a više me privlačila ona kvalifikacije žene iz jevanđelja kao prostitutke koja se pokajala i postala svetica. Zanimalo me je kako likovnim jezikom izraziti ili sugerirati taj put preobrazbe od bluda do svetosti. Za mene je posebno bilo inspirativno kako naći oblik i odrediti mjeru u mediju slike da se duhovna preobrazba  u sveticu izrazi tijelom grešnice. Magdalena se može odreći svoje prošlosti, ali se ne može odreći svoga tijela. Profano i sakralno, senzualno i mistično, ljepota i smrt  jesu karakteristike na kojima se temelji moje viđenje Marije Magdalene. Ništa u tim kompozicijama nije provokativno, samo su koncipirane na savremen način. Ikonografski simboli su ostali isti, artikulisani su, međutim, na moderan postupak likovnog uobličenja. Na pariskoj izložbi ima nekoliko Magdalena-crteža. Jedna je Magdalena sa ubadačom u kosi u obliku krsta,  koja prolazi kroz njenu kosu i kožu ramena i sa trnovom ogrlicom,  druga je prikazana s leđa s prekrasnim profilom, ali joj se u bujnoj kosi nalazi mrtvačka glava, dok je  treća zabrađena kosom. - Tipični simbol  Marije Magdalene je duga bujna kosa kao i ikonografska  obilježja : posuda sa pomašću, knjiga, lobanja, krst i bič. Od tih sam simbola uz kosu najviše koristio lobanju i krst. Za razliku od tradicionalnih prikazivanja Magdalene, u kojima se krst i lobanja prikazuju kao pasivni simboli, ja sam ih koristio kao aktivne elemente u gradnji kompozicije, vodeći računa podjednako o formalnom i simboličkom kvalitetu kompozicije. Tako je ubadača u obliku crnog krsta zamijenila sjaj skupog nakita koji je krasio lijepu ženu iz Magdale. Duga kosa više nije simbol životne vitalnosti niti radosti življenja. Ona je postala gusti žalobni veo koji zaklanja Magdalenino lice. Takođe,  Kristova trnova kruna omotana oko njenog nježnog dugog vrata postala je ogrlica, simbolički nakit pokore koji ukazuje na blisku vezu  posrnule žene i Mesije koji se žrtvovao na krstu. Ona druga Magdalena, prikazana s leđa, koja je takođe, simbolički gledano, okrenula lice od profanog svijeta, kroz pramenove njene kose na  potiljku nazire se ljudska lobanja koja je postala dio njenog tijela, njeno novo lice, lice smrti.  Magdalena je sva predata kontemplaciji i molitvama u  svom isposničkom životu. Što se tiče kompozicije Magdalene, čije je lice zabrađeno kosom, riječ je upravo o primjeru efikasnosti primjene tog simbola duge kose, sada u izmjenjenom značenju. Kosa obavija Magdalenino lice i čini ga nevidljivim. Na izvjestan način ona ga briše. Magdalena se odriče vanjske ljepote i prohtjeva puti. Kosa joj sada ne služi za izazivanje svjetovnih zadovoljstava, nego upravo pokazuje kako se svetica njih odrekla predajući se duhovnim iskustvima i spasiteljovoj vjeri. Nije li žena, svaka žena, negdje duboko raspeta između grešnica i svetice? - To je vrlo kompleksno pitanje jer se tiče u suštini svake žene ponaosob. To je intimni problem. Jedna od feminističkih parola glasila je „ mi smo vlasnice svojih tijela , mi raspolažemo našim tijelima kako mi hoćemo”. Ta samosvjesnost, a što u tom smislu automatski uključuje i pitanja seksualnosti u društvu,  prelama se kroz vjekovne predrasude o ženi kao inferiornom biću i tjelesnim užicima kao grijehu i nemoralu. Zato se na tom planu  u svijesti savremene žene događaju zanimljivi procesi . Jer ona, savremena žena nije istrgnuta iz kontinuiteta tradicionalnog mentaliteta i shvaćanja. U tom smislu ona doživljava ili proživljava neku vrstu intimnog raspeća. Kada govorimo u okviru široke teme Marije Magdalene onda se nužno nameće religijski aspekt,  pa mi se čini zanimljivim da parafraziram Suzan Haskins koja govori kako je Magdalena ujedinila sebe s božanskom figurom a što bi, ističe ona, većina žena željela da može doživiti - osjećaj cjeline koji je stvoren iz zajednice sebe i Isusa. Vaš je crtež sasvim u tradiciji Direra i Leonarda da Vinčija. Ono što je Direrovo, to je preciznost, a Leonardovo - renesansni duh u otkrivanju svijeta. Smatraju vas, s razlogom, renesansnim umjetnikom u vremenu koje nije naklonjeno renesansnom. Na počecima nadrealisti su vam ukazali na mogućnost paralelnog svijeta. Imate li danas, na kraju utvrđenog puta, utisak da ste njime mogli ići i malo drukčije, a doći do istog? - Nadrealizam je bitno svojstvo mog likovnog izraza. Moram napomenuti da pri tom ne mislim samo na onaj bretonovski nadrealizam kao čisti psihički automatizam lišen svake estetske i moralne preokupacije,  nego onaj  arhinadrealizam  koji se odnosi na zamršenu tajnu ljudskog bića, na njegovu podsvijest, na nikad odgonetnutu nutrinu. Zato je u mojoj mladosti literatura odigrala važnu ulogu. Sa zanosom sam čitao Lotreamonova Maldororova pjevanja koja su predstavljala neku vrstu oniričkih jevanđelja. Zatim je tu bio Kafkin  Preobražaj, Remboov Boravak u paklu, Novalisove Himne noći... Tako je moj put bio određen,  kako bi Bodler rekao, jer sam njegovao svoj senzibilitet i išao sam onim putem kuda me je taj senzibilitet vodio. Kada, sa današnje distance, gledam u svoj minuli rad postoji neka logika trasiranja tog puta koji vodi kroz tajne predjele ljudske duhovne i fizičke egzistencije. Posvetili ste Danteu znatnu pažnju, a vaš nijedan čin nije bezrazložan... Danteovom vizionarstvu dodali ste i svoje. Nijeste ga ilustrovali nego dopunjavali? - Od Danteove Božanstvene komedije posebno me privlačio njegov Pakao, iako sam prošle godine izlagao u Peskari sa još pet talijanskih umjetnika radove inspirisane XI pjevanjem Raja. Međutim, ono što čini inspirativno izvorište, što odgovara mom stvaralačkom senzibilitetu,  jeste upravo Danteov Pakao. Više od stotinu radova inspirisanih ovim pjevanjem bilo je 2002. godine izloženo u Danteovom centru   u Raveni. Izložbu je koncipirao talijanski likovni kritičar Đorđo Segato i naslovio je Metamorfoze Dimitrija i Dantea. Bilo je veoma uzbudljivo izlagati nadomak pjesnikovog groba. Moram naglasiti da mene nikada nije zanimala ilustracija, dakle likovnim jezikom fiksirati ono što nalazimo u žestokim i inferalnim prizorima koje je Dante s toliko mašte i sugestivne snage opisao. Zato u mojim radovima nema ni kaljuža, ni vatre, ni sumpora. Mene je u tom ciklusu posebno zanimalo kako prikazati, kroz izražajne oblike ljudskog tijela, sliku čovjekovog unutarnjeg pakla. Moji radovi iz ovog ciklusa odražavaju, u simboličkom smislu, one dimenzije paklenskog što ga podsjeća, ili proživaljava čovjek našeg vremena, a što se podjednako ogleda u onom Sartrovom „pakao: to su drugi“ ili onom Vajdlovom „ne možete me poslati u pakao, jer sam cijeli život živio u paklu“. Zato je taj ciklus radova svojevrsni transfer od srednjovjekovnog u novovjekovni pakao, u Inferno naših dana: ratovi, zločini, izopačenosti, bolesti, nasilje, otuđenje. Eto, kao što vidimo, pakao je permanentan, samo se mjenjaju epohe i njihov spoljni dekor. A paklenska dimenzija ljudskog bića je nepromjenjiva. U tom je smislu Dante naš savremenik. Kako uspijevate da sebe raspodijelite  na nekoliko umjetničkih fonova i jednako uspješno ostvarite i artikulišete kroz više umjetničkih formi? - Hvala na komplimentima, možda je ovo najteže pitanje od svih do sada, jer seže u one dubine iracionalnog bića, u područje samog stvaralaštva. Možda mi ovdje može pomoći Sartr, pa da kažem kako je sve to posljedica one unutarnje nužnosti, ili Rembo, sa onim ja sam neko drugi. Kao umjetnik, ja se ne odnosim ni prema liniji, ni prema boji, ni prema obliku, ni prema riječi, samo kao prema izražajnim sredstvima po sebi. Nikada me nije zanimalo eksperimentiranje njihovim mogućnostima, grafičkim, hromatskim, formalnim, lingvističkim itd, nego sam sve njih koristio za predočavanje onoga što okupira moje umjetničko biće. Zato uvijek posežem za onim medijem u kojem osjećam da ću se najbolje izraziti. Stoga me neki doživljavaju kao slikara, neki kao skulptora, neki kao pisca, a sada i kao fotografa. Galerista Žan Pjer Lavinj je   povodom moje pariške izložbe toliku važnost pridao fotografijama da je štampao dvije vrste pozivnica. Na jednoj je crtež, a na drugoj fotografija Magdalene. Sve je to dio mene, onako kakav jesam, sam sebi nepredvidljiv. Fotografska interpretacija Magdalene je  funkcionalna koliko i slike, zar ne? - U ovom ciklusu fotografija je ravnopravno tretirana kao i klasični mediji slika i crtež. Ja sam fotografije kao zanimljiv medij dosta koristio u ranim radovima 1971-1976. u kolažima i asamblažima. Sada sam fotografiju koristio kao samostalno izražajno sredstvo kojim se zanimljivi Magdalenin lik takođe može prezentirati. Tako sam u tom nizu fotografija, kroz živu Magdalenu za koju mi je pozirala poznata glumica Dora Lipovćan, htio potencirat savremenost, da se ono magdalensko  nalazi i u današnjoj ženi. Inače, svaka od fotografija ovog ciklusa je inspirisana pojedinostima iz Biblije ili iz nekih predanja o Mariji Magdaleni.