Rat protiv stranaka

Hrvatsku uskoro očekuju peti predsjednički izbori u pluralističkim uvjetima; dvadesetogodišnje bi razdoblje višestranačke demokracije moralo označiti stanje demokratske zrelosti (prvi puta će pravo glasa imati i birači mlađi od „najstarije evropske države“). No, spektakularni dosezi institucionalne razine političke tranzicije ne jamče i njezinu ireverzibilnost – bauk nestranačkoga pluralizma i dalje, naime, kruži postkomunizmom, hrvatskim posebice. Baš aktualni predsjednički izbori pokazuju koliko je boležljivo hrvatsko višestranačje. U višegodišnjem masovnom proliferiranju uvjerenja da su svi političari koruptivni, a politika načelno amoralna djelatnost, nisu sudjelovali samo mediji, nego i nesuvisle kampanje „civilnoga društva“. Dalekosežno opasni, najčešće radikalno nastrojeni političari koji zapravo preziru demokratske „zaobilaznice“, time se višestruko osnaženi. Kada je o predsjedničkim izborima riječ, ide im naruku činjenica da se pritom – svim medijskim razglabanjima o programima pojedinih kandidata nasuprot – u osnovi radi o izboru osobe pogodne da, u normalnim okolnostima, utječe na fine tuning među državnim organima, da pristojno zastupa zajednicu u inozemstvu i bude u stanju javno i uvjerljivo artikulirati moralno relevantna stajališta o društvenim problemima na čije rješavanje ne može neposredno utjecati. Protustranačka je propaganda dovela do logične atmosfere u javnosti: ultimativno se traže „ne-političari“, dakle nestranačke vođe (a, zna se, samo su nestranačke vođe za zajednicu opasniji od onih stranački profiliranih). Već i površan uvid u kandidacijski popis jasno to pokazuje: dvije trećine kandidata nisu (više) članovi niti predstavnici političkih stranaka, polovina najjačih parlamentarnih stranka ne samo da nemaju kandidate, nego nisu ni odlučile koga od istaknutih kandidata podržavaju. No, još je važnije to što sadašnja ispitivanja raspoloženja birača pokazuju da su trojica neovisnih kandidata (formalno: stranačkih renegata) među šestoricom najjačih. Široko nepovjerenje u stranke dovodi ne samo do ocrtanih odnosa, nego – takorekuć povratnim slijedom – i do jasnoga nagrizanja stranačkih struktura. Paradigmatička je pritom kandidatura zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića; neovisno o ostalim značajkama, ona neposredno ugrožava dvije ključne hrvatske stranke; HDZ i SDP. Istupanjem iz SDP-a kako bi se kandidirao protiv volje stranke Bandić, naime, inicira proces osipanja unutrašnje strukture stranke čiji je bio visoki funkcionar, ponajprije zbog (svakako nezanemarive) mogućnosti da na izborima i pobijedi (najvjerojatnije protiv službenoga predstavnika svoje bivše stranke), S druge strane, Bandićeva kandidatura rastače i (već puna dva desetljeća izrazito disciplinirano) HDZ-ovo glasačko tijelo; nedvojbeno je da će se za njega odlučiti značajan broj tradicionalnih glasača ove stranke. Doda li se tomu i dio glasača iz iste skupine koji će podržati neovisne kandidate, bivše HDZ-ovce, Vidoševića i Primorca, stanje za HDZ postaje još poraznije - kao što SDP ugrožava kandidatura Vesne Pusić, koju zbog njezinih neprijepornih kvaliteta podržava vjerojatno više njegovih članova, no (malobrojnih) članova/birača njezina HNS-a . Ozbiljna vjerojatnost da godinama najjača nacionalna stranka ostane bez kandidata za predsjednika države u drugome krugu (što je veoma rijetko moguće u sredinama u kojima je demokracija doista konsolidirana) izazvat će, gotovo sigurno, unutarstranačke sukobe. Obje će vodeće stranke biti, kako se čini, znatno oslabljene nakon predsjedničkih izbora (ne dođe li do radikalnih obrata u narednim tjednima). Bude li tomu tako, mnogima će se (ne bez razloga) učiniti da su „birači konačno počeli kažnjavati partitokraciju“. U tomu će, svakako, biti i djelić istine, no valja sagledati i šire posljetke mogućega razvoja događaja. Slabljenje vodećih stranaka lako može biti početkom procesa koji tek započinje aktualnim izborima; moguće je da baš ono dovede i do prijevremenih parlamentarnih izbora. Jer, budu li sukobi u HDZ ozbiljni i izgubi li SDP-ov kandidat u drugome krugu, premijerki i predsjednici HDZ-a će zasigurno biti jednostavnije uvesti stegu u stranku raspisivanjem parlamentarnih izbora, no pripravom stranačke konvencije. Vjerojatno će se nadati ponavljanju nedavne njemačke situacije – radikalnoga slabljenja obiju vodećih stranaka, u nadi da će joj, poput njemačke kolegice, uspjeti da njezini izgube manje. Pritom će morati računati na već spomenuto slabljenje SDP-a (koje može biti samo pojačano intrasigentnošću predsjednika stranke i posljedicama sukoba u najjačoj lokalnoj stranačkoj organizaciji koje bi izazvali izvanredni izbori za zagrebačkoga gradonačelnika, pobijedi li Bandić  10. siječnja). Da bi se sadašnja situacija, dobrim dijelom inducirana rezultatima prijeizbornih ispitivanja biračkoga raspoloženja, doista razumjela, treba, pored ostaloga, uzeti ozbiljnije u obzir i ograničenja ovih istraživanja (pa i najozbiljnijih među njima). Metodologijske korekcije preuzete iz inozemstva ovdje očito ne pomažu, jer u Hrvatskoj nije dostatno korigirati rezultate za jedan i pol posto kao kod amerikanskih republikanaca; domaći HDZ-ovci (ali i drugi, posebice seosko pučanstvo) trebaju značajniju korekciju u predstavljanju rezultata. Još je uvijek, dakle, moguć i izborni ishod koji izaziva mnogo manje potresa na stranačkoj sceni, pa i to da Josipović pobijedi Hebranga u drugome krugu. Nije, dakako, nevažno ni to što su izborni termini određeni tako da pomognu Hebrangu (ako je moguće), ili – što je za sada vjerojatnije – Bandiću, a odmognu kandidatima centra i ljevice (27. prosinca će na izborima moći sudjelovati i oni koji su iz inozemstva stigli u zemlju za blagdane – a to su tradicionalno pretežito konzervativni birači; 10. siječnja će zemlju napustiti deseci tisuća skijaša, tradicionalno bližih centru i/ili ljevici). No, čak i u takvu slučaju velike bi stranke bile ozbiljno pogođene, a to važi i za opciju koja istraživanja trenutno naznačuju kao najvjerojatniju: da se u drugome krugu nađu sadašnji i bivši član SDP-a, te da Josipović pobijedi Bandića. Dođe li pak do najradikalnijega ishoda (sa stajališta sadašnjega faktičkog dvostranačja), zagovornici će se obračuna s „partitokracijom“ ipak morati sustegnuti od slavlja. Jer, eksplozija „neovisnih“ ne mijenja u mnogome političku realnost zemlje – primjerice, samo jedan (posve marginalan) od tuceta predsjedničkih kandidata nema za sobom političku karijeru stranačkoga i/ili državnog funkcionara. Ovo stanje podržavaju i najviši državni funkcionari: zbog sukoba u HDZ-u nema, recimo, dvojbe o tomu da bi premijerki Kosor bilo koji predsjednik/predsjednica odgovarao više no njezin stranački kolega Hebrang.  Prividno rastakanje stranačkih struktura u ozbiljnoj je raščlambi ipak je sličnije procesu metastaziranja no njihova zbiljskoga slabljenja; stranački se kadrovi masovno šire društvom i zajednicom, sve češće kao „neovisni političari“. Stoga će izbori biti određeni trojakom ponudom: stranačkih kandidata, stranačkih renegata (koji grozničavo nastoje rekonstruirati svoju političku nevinost) i neiskusnih političkih amatera (čudnih ljubitelja funkcija za koje se kandidiraju tvrdeći da preziru politiku, zaboravljajući da stara Kekecova parola – „Dobra volja je najbolja“ - rijetko doista pomaže). A pobjednik, ma tko bio, zasigurno neće moći učiniti ni dio obećanoga – jer to ograničene ustavne oblasti predsjednika republike naprosto ne dopuštaju.