Duel na levici

Hrvatska bira trećeg predsjednika. Ivo Josipović, koji je u prvom krugu dobio najveći broj glasova – gotovo 33 posto profesor je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ugledan i uspješan kompozitor, te u drugom mandatu zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru. Posljednje dvije godine u javnosti poznat po raspravama o suđenjima za ratne zločine, ljudskim i manjinskim pravima te borbi protiv korupcije. Od političkih inicijativa najpoznatija mu je ona od prije dvije godine kad je inicirao promjene Ustava radi nezastarijevanja kaznenih djela počinjenih u procesu privatizacije društvene u privatnu imovinu. Premda je u javnosti dobro poznat u sve tri svoje uloge – i kao profesor, i kao kompozitor i kao zastupnik, Ivo Josipović zapravo nema političku biografiju koja bi se bilo u stranačkom bilo u nekom drugom smislu te riječi posebno primjećivala. Iz SDP-a je izašao početkom 90-ih, kao i mnogi hrvatski lijevi intelektualci zbog neslaganja sa tadašnjom Račanovim politikom, da bi se u njega vratio 2005. kao nezavisni zastupnik izabran na listi SDP-a, a član stranke ponovo je postao nešto prije nego što je ušao u krug kandidata za predsjednika države. Ivo Josipović je i u ranijim svojim nastupima i tokom kampanje manifestirao posve druge karakteristike od onih koje su dominirale hrvatskom političkom scenom od početka devedesetih do danas. On je po svemu akademsko-politička figura i kao takav drugačiji ne samo od svog protukandidata Milana Bandića, nego i od dosadašnja dva predsjednika – Tuđmana i Mesića. On je čovjek dijaloga, otvorenosti i staloženosti. Sasvim je sigurno da ga na pogrešan korak neće navesti niti višak uvjerenja niti manjak takta. Josipoviću mnogi zamjeraju manjak karizme i nedostatak energije, ali je lako moguće da su se birači u Hrvatskoj između lažnih karizmatika i graničnih energetika opredijelili za kandidata koji bi ulogu predsjednika mogao rasteretiti svih tih potencijalno populističkih karakteristika. Milan Bandić, koji je u prvom krugu dobio nepunih 15 posto glasova, aktualni je gradonačelnik Zagreba u trećem mandatu. Dakle, jaki čovjek SDP-a skoro 20 godina. Zahvaljujući njemu SDP je gotovo neprekinuto vladao najvećim hrvatskom gradom te uz Rijeku, Zagreb pretvorio u najjače uporište svoje politike. Međutim, unatrag nekoliko godina Bandić razvija gradonačelničke i političke politike po kojima sve više nalikuje na gradonačelnika Moskve Luškova i premijera Italije Berluskonija. Zapravo se Bandić time vraća nekoj vrsti Tuđmanove ideje politike po kojoj sve bitne komponente hrvatskog političkog košmara mogu biti izmirene i objedinjene u jednoj politici: i antifašisti i neoustaše, i Hercegovci „dotepenci“, i tajkuni i sirotinja. Stilom vrlo osebujan radoholičar, koji nema privatnog života i koji je sav posvećen gradu kojega vodi i kojeg predstavlja u maniri hibrida Zagrepčanina i Hercegovca, kajkavca i štokavca. Taj stil koji je neke iritirao a neke fascinirao vremenom je postajao sve manje simpatičan zbog činjenice što su se uz njegovo ime vezivale brojne korupcijske afere i oko njega kretala brojna „sumnjiva lica“. I priče o korupciji i priče o sumnjivim licima kulminirale su sukobom Bandića i novog predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, koji je na kraju završio tako da je Bandić odlučio postati predsjednički kandidat, ali ne SDP-a već nezavisni, zbog čega je izbačen iz stranke. Dakle u drugom krugu su de facto dva kandidata SDP-a, s tim što se jedan bori za glasove ljevice a drugi za glasove desnice. Ovi predsjednički izbori karakterizirani su dugotrajnom i mlakom kampanjom s jedne strane i fragmentacijom biračkog tijela velikih stranaka, i SDP-a, ali posebno HDZ-a. U središtu kampanje je bilo pitanje borbe protiv korupcije - od vrlo radikalnih prijedloga borbe, kakve je zastupao Damir Kajin iz IDS-a, pa do izbjegavanja te borbe, pozivanjem na posao, kao što je činio sam Milan Bandić. U tom smislu kampanja se i nema po čemu pamtiti, a što se sigurno vidi i po slabom odazivu birača – 44 posto. Najveća gužva među kandidatima bila je na desnom političkom spektru - od 12 kandidata 9 ih je s te strane. Što zbog gužve, što zbog broja, na toj strani se vodila i najžešća borba, pri čemu je predvodnik u njoj bio zapravo kandidat HDZ-a, dr Andrija Hebrang, koji je i sam uzeo borbu protiv korupcije i političku dosljednost kao glavne teme svoje kampanje. Hebrang nije propuštao priliku da, u prvom redu svoje dojučerašnje partijske drugove, nezavisne kandidate Nadana Vidoševića i Dragana Primorca (ali i Milana Bandića), optuži kako za korumpiranost tako i za političku nedosljednost. Na taj je način Hebrang podržao Josipovića u njegovoj kampanji protiv korupcije i nastojao u svojim redovima dobiti bitku koju je Josipović otvorio. Takvim usmjerenjem Hebrang je odabrao riskantan ali, moram reći, i pošteniji put u odnosu prema biračima. Na tom putu njemu je štošta nedostajalo - i vremena i šire podrške njegove stranke, koja ga očito na tom putu nije mogla u svemu slijediti. Vesna Pusić, kandidatkinja Hrvatske narodne stranke, u neku je ruku, premda peta po broju osvojenih glasova, druga pobjednica ovih izbora. Uz Ivu Josipovića, koji je osvojio najveći broj glasova, Vesna Pusić je osvojila najveći broj pozitivnih ocjena – kako analitičara tako i predstavnika različitih političkih stranaka. Do jučer nepopularna zbog kritike nacionalizma, politike prema Bosni i Hercegovini, politike prema ljudskim i manjinskim pravima, na ovim izborima ona je postigla dvije stvari – probila zvučni zid hrvatske politike i tako se definitivno afirmirala kao nezaobilazna nacionalna politička figura, te pokazala kako jedan političar može proizvesti samoga sebe, nadilazeći i svoju stranku i okolnosti u kojima djeluje. Dakle – Ivo Josipović i Milan Bandić za pobjedu u drugom krugu kreću s bitno različitih pozicija. Josipović s velikom prednošću, za koju mu treba još nešto saveznika, a njih može naći u HNS-u, IDS-u, SDSS-u, kao i biračima centra. Milan Bandić se nalazi pred prilično teškom, gotovo nemogućom misijom da pokupi fragmente desnog biračkog tijela – od HDZ-a, preko nezavisnih kandidata Vidoševića i Primorca pa do dijaspore. Podrška HDZ-a je gotovo nemoguća, a što se tiče nezavisnih kandidata pitanje je da li će se prikloniti Bandiću ili će podršku dati Josipoviću. Doda li se k tomu još i vjerojatno javno opredjeljivanje predsjednika Stjepana Mesića u korist Ive Josipovića, onda se već danas može reći da bi se moralo dogoditi neko čudo da Josipović izgubi prednost koju je stekao. Pred novim hrvatskim predsjednikom, a njegove ingerencije su najveće u domenima vanjske politike, obrane i unutrašnjih poslova, brojna su otvorena pitanja. U prvom redu redefiniranje vanjske politike, koje zapravo u posljednje vrijeme nije ni bilo, niti ju je Hrvatska vodila u skladu sa svojim interesima. Važna komponenta te buduće vanjske politike biti će politika u regiji i politika prema Srbiji. Ta politika moraće dati drugačije odgovore na četiri najvažnija bilateralna i regionalna pitanja: povratak izbjeglica i izbjegličkih prava, politika prema Bosni i Hercegovini, politika prema Kosovu i pitanje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Otvaranjem drugačijeg dijaloga o sva četiri ova pitanja, osiguravanjem trajnosti toga dijaloga, može se smatrati prvom zadaćom novog hrvatskog predsjednika. Zato ne bi čudilo ukoliko bi njegova prva, ili jedna od prvih vanjskopolitičkih posjeta bila upravo Srbiji. Srbi u Hrvatskoj čiji glasovi u drugom krugu neće biti presudni, ali svakako mogu biti značajni u izboru trećeg hrvatskog predsjednika, i sami očekuju ne samo otvaranje nove stranice u hrvatsko – srpskim odnosima nego i dobivanje nove prilike za svoju ljudsku, građansku i nacionalnu emancipaciju u Hrvatskoj.