LJudi i neljudi – mi i oni

Proteklih dvadeset godina u političkim krugovima na prostoru bivše Jugoslavije vrijedi mišljenje da odnosi i budućnost regiona ovise o definiranju odnosa između Srba i Hrvata odnosno između Srbije i Hrvatske. Međutim, to nije tačno jer bez jasnog definiranja odnosa na relaciji Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Srbija, region zapadnog Balkana neće postati istinski dio Evropske unije, gdje mu je odavno mjesto! U tom kontekstu posmatram i odnose Bosne i Hercegovine i Srbije. Danas su oni na najnižoj razini od Dejtonskog mirovnog sporazuma. Politički odnosi su svedeni na poluprivatne posjete Beogradu i Banjoj Luci, vaninstitucionalno zasnivanje odnosa samo sa dijelom Bosne i Hercegovine, definiranje Republike Srpske kao nacionalnog interesa Srbije i sl. Kada govorimo o nacionalnom interesu Srbije, njega je odavno spoznao i potvrdio predsjednik Tadić, a to je jedinstvena Bosna i Hercegovina! Braneći suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, Srbija i srpska državna politika na najbolji mogući način brane cjelovitost i teritorijalni integritet Republike Srbije. Zbog toga smatram da odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine treba da dobiju novu uzlaznu dimenziju. Ovakvo stanje je neodrživo i ne odražava interes kako Bosne i Hercegovine i Srbije, tako ni naših građana. Nema sumnje da jedan od najvažnijih koraka prema normalizaciji odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije predstavlja Deklaracija o Srebrenici koju je usvojila Skupština Republike Srbije. Ona je važan korak u suočavanju Srbije sa istinom o genocidu u Srebrenici i ratu u Bosni i Hercegovini uopće. Samim tim, to je i važan korak prema normalizaciji i unapređenju bilateralnih odnosa između naših dviju država. Skupština Srbije ovom Deklaracijom prvi put je priznala presudu međunarodnih sudova u Hagu za genocid u Srebrenici, izvinila se za zločine počinjene u ime države Srbije i svekolikog srpskog naroda. Još jednom se obavezala da će procesuirati sve odgovorne za zločine, uključujući i hapšenje Ratka Mladića koga već petnaest godina čeka spremna haška ćelija. Osim što će Deklaracija o Srebrenici imati pozitivan učinak na promjenu svijesti u Srbiji, nadamo se da će pozitivno djelovati i na vlast i javnost u BiH, tj. Republici Srpskoj. Od kolega srpskih političkih predstavnika iz RS očekujemo da slijede primjer Srbije i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine podrže prijedlog deklaracije kojom bi se i bh- parlament jasno odredio prema zločinima i genocidu u Srebrenici, nakon što su to učinile Evropska unija, Srbija i druge zemlje u regionu. Kao neko ko je prošao (i, hvala bogu, preživio!) pet koncentracijskih logora smrti tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, imam pravo držati moralne lekcije. Posebno to imam pravo činiti kada su u pitanju oni koji su svoj politički i ekonomski kredibilitet stekli tokom rata i na patnjama drugih. Ali to nikada nije bila niti će biti moja intencija u političkom i ljudskom ophođenju sa drugima. Ipak, uvjeren sam da su pravda i suočavanje sa istinom ključ uspjeha u cijelom regionu. Arturo Graf je rekao da znanje i pravda govore, dok neznanje i nepravda urlaju. U proteklih dvadesetak godina smo, nažalost, imali priliku da to osjetimo i „na svojoj koži“ narodski rečeno. Iz svoga ličnog iskustva, bolnog i u kontekstu 21. stoljeća gotovo nezamislivog, naučio sam da, ma kako se zvali i odakle dolazili, zločinci su samo zlikovci i kriminalci! Oni nemaju ni vjere, ni nacije jer kriminal i zlo nisu imanentni ni jednoj religiji, ni jednom etnosu. Na najsuroviji mogući način spoznao sam kako postoje ljudi i neljudi – mi i oni isključivo u etičkom i mentalnom smislu, potpuno neovisno od vjerskog, etničkog, i kulturološkog backgrounda svakoga od nas. Deklaracija o Srebrenici je prvi neposredan korak i otvoreni govor Srbije Bosni i Hercegovini. Ovdje je na testu naša spremnost da osluškujemo pozitivne poruke, a ova deklaracija je jedna od prvih i govori o spremnosti Srbije da otpočne neminovan proces promjene odnosa prema ratnim zločinima i zločincima. Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća kada je počeo krvavi raspad bivše zajedničke države, sila je imala prednost nad pravom i pravednošću. Posebno nad međunarodnim pravom u rješavanju odnosa na našim prostorima. Danas smo, eto, nakon toliko patnji i stradanja, destrukcije i ljudskih žrtava, suočeni sa činjenicom da su iscrpljeni svi argumenti sile, a ono čemu sada težimo i na šta se svi pozivamo su argumenti prava i pravednosti. To je ogroman napredak za region u ovom kratkom vremenu od završetka rata do danas. Činjenica je da se Srbija danas, kako to već duže vrijeme čini Bosna i Hercegovina, poziva na pravo – međunarodno pravo - kada brani svoju cjelovitost i suverenitet. Sila više ne igra odlučujuću ulogu u odnosima u regionu i to je stvarni uspjeh. Naš najveći zajednički uspjeh u kojem ćemo svi biti pobjednici bit će priključenje svih ex-jugoslavenskih republika – danas samostalnih država - Evropskoj uniji i NATO-u. Kada svi bezrezervno odlučimo – NIKAD VIŠE SREBRENICA!, tek ćemo tada moći svi da odahnemo sa olakšanjem