Uloga Savke u mom vaspitanju

Tugan Baranovski! Trebalo mi je više od dva dana da se sjetim tog imena, imena koje mi je, u studentskim danima u Zagrebu, na Ekonomskom fakultetu gdje sam kod svoje profesorice Savke Dabčević-Kučar polagao ispit iz političke ekonomije, pričinilo znatne probleme. Sad kad je umrla, u sjećanje naviru nekadašnji događaji u kojima je i njen ljubimac, ime koje sam u početku spomenuo, imao stanovitu ulogu. Nekad sam mislio da ga ne mogu i neću zaboraviti. Umalo, naime, da me zbog njega obori na ispitu što bi tada umnogome promijenilo moj život i sudbinu. A kad sam na sve načine pokušao da se nekako prisjetim imena tog ugursuza u glavi su iskrsavala prezimena kao Barutanski (svakako Krležin utjecaj) ili Barišnjikov (otkud on?) ili Bačvarov pa Batutinjski itd. Sve se živo (i mrtvo) guralo u prvi plan, samo Tugan Baranovski nikako da naiđe. A on je, izgleda, bio neka tajna simpatija moje profesorice, pojava kojoj je jedino ona iz nekog razloga posvećivala (nezasluženu) pažnju. Ukratko, držala je predavanje i o učenju dotičnog mislioca, a kako nisam odlazio na njena predavanja (jer sam se 1967. godine intenzivno bavio „Poletom“ i „Tingl-tanglom“) i kako sam među ispitnim pitanjima izvukao, naravno, upravo njegovo ime, katastrofa, tj. propast, bijaše neminovna. No, ima biti da sam na dva prva pitanja dosta dobro odgovorio tako da me nije rušila nego je odluku odgodila za petnaest dana pruživši mi na taj način priliku da se ipak upoznam sa teorijom dotičnog gospodina, njezinog miljenika. Da stvar bude još složenija, za razliku od ovog teoretskog ljubimca, njen miljenik u životu (i na katedri), tad još mladi asistent ili možda već docent Marko Veselica, dugo mi nije htio dati potpis neophodan za ovjeru semestra. No da se vratim narečenom Baranovskom o kojemu u cjelokupnoj meni tad dostupnoj literaturi nisam uspio pronaći ništa. Uostalom, ni mnogo kasnije, ovdje u Beogradu, osim relativno oskudnog prikaza njegova učenja u kapitalnom spisu Obrena Blagojevića („Istorija ekonomskih doktrina“) ne pronađoh nešto opsežnije. Međutim, tada, prije više od četrdeset godina, tamo, u Zagrebu koji do Blagojevićevih knjiga nije držao ni malo, o Mihailu Tuganu Baranovskom moglo se, navodno, nešto saznati isključivo iz Lenjinovih djela, te sam prevrćući šesnaest tomova izabranih radova Vladimira Iljiča našao da ga ovaj na jednom mjestu ovlaš pominje, a i to sa neobičnim prezirom, govoreći otprilike kako se „u posljednje vrijeme sa svojim učenjem pojavio i stanoviti gospodin Tugan Baranovski, jedna neviđena budala“. Ako Lenjinov neotesani fragment i nije bio osobito analitičan ni potkrijepljen adekvatnim dokazima, meni je bio dovoljan. Prepišem citat, navedem izvor i cedulju odnesem profesorki, a ona, pročitavši šta sam joj donio, uze moj indeks i upisa neku nisku, ali prolaznu ocjenu. Tako sam se te godine uspješno riješio Tugana Baranovskog, a nakon četiri godine, poslije Karađorđeva, i Savke sa kojom, uostalom, nikad nisam bio blizak. Sa Savkom se kasnije nisam sretao, dok sa Mikom (Tripalom) jesam. On je, za razliku od nje, bio prijatelj mog pokojnog oca, a ja sam držao i držim do očevih drugova (Jure Bilić, Dobrica Ćosić, Marin Franičević, Aca Obradović, Uglješa Danilović i mnoga druga već odavno uglavnom mrtva imena). Mike mi je kasnije bilo žao, a pomoći mu nisam mogao. On nije bio prelivoda kao Bilandžić ili slabić kao Srećko Bijelić. On je prije bio neka vrsta specifičnog hrvatskog izgubljenika, kao Šibl, Holjevac, Šegedin, Rukavina ili Ivan Supek. Internacionalista, a nacionalista. Mali narodi se često sastoje od velikih očajnika. Kako inače razumjeti Paju Gregorića, Hebranga pa čak i bolesnog Tuđmana? Zar ovaj posljednji nije niknuo u epruveti koju su zajedno pola vijeka mućkali Krleža i Vacek Bogdanov, lik o kojemu još nijedan Srbin nije spremio doktorat premda zanimljivijeg (kontroverznijeg) srpskog imena u novijoj istoriji gotovo da nema. Veću, a to će reći negativnu, pažnju mu je (zbog Vacekovih stavova o 1848. i ulozi slavenskog elementa u mađarskim događajima) posvetio istom Nikola Petrović u onom čuvenom (jednom jedinom) broju „Književnih svezaka“ iz godine 1940. u kojemu broju nekolicina partijskih imena odgovara Krleži na njegov „Dijalektički antibarbarus“. Ode, dakle, nedavno i Savka među ostale pokojnike. Iza nje, pored omraze, ostaje ipak doktorska dizertacija o DŽonu Majnardu Kejnsu i njegovom učenju, odnosno o državnom kapitalizmu što danas, nakon goleme krize neoliberalnog projekta, svjedoči o širokom krugu njenih interesa. Neka joj je ipak slava, bez obzira na sva loša i ružna iskustva. Imam, naime, nejasan osjećaj da je u životu, premda zgodna za razliku od svoje školske drugarice iz splitske srednje škole (Milke Malade, udate Planinc), bila nesretna. Nešto joj je tužno, u dušu, bilo usađeno, a od/protiv emocija nije bila pelcovana. P.S. Jebo je Tugan Baranovski!