Ćuti, dobro je

Otprilike kao što kaže ona pjesma Marka Brecelja, čini se da je danas nastupilo „novo, novo vrijeme“, u odnosima između Srbije i Hrvatske, nekadašnjih ljutih protivnika u otužnim jugoslavenskim građanskim ratovima. Kao što se zna, krenulo je s razmjenom pevaljki raznih sorti i sa trgovinom pa su odnedavno i hrvatski „Konzum“ i srpska „Delta“ braća rođena u stvarima poslovnim. Turizam i Jadran postali su u posljednjih nekoliko godina poligon za međunacionalno grljenje i ljubljenje, diplomatski odnosi prerasli su fazu kurtoaznog a cinici bi rekli da i suradnja mafije s obje strane Drine na zajedničkim projektima ne ide loše. Iako su ti ratovi oslobodili najviše energije u takozvanoj zoni niskih strasti, otopljavanje odnosa najteže je išlo na simboličkoj razini - u sferi visoke kulture. Tako je za hrvatsku intelektualnu elitu Srbija dugo predstavljala Balkan, „ružan, prljav i zao“, dok je za srpski kulturni mejnstrim Hrvatska shvaćana kao malograđanska i nevjerodostojna austrougarska provincija. U muzičkoj sintagmi „e moj druže beogradski“, koja se Zagrebom pjevala u devedesetima, bilo je više strelica premazanih otrovom nego žalosti za izgubljenim prijateljstvom, dok se u „bečkim konjušarima“ Bore Čorbe mogao osjetiti goli prezir ne samo prema Slovencima... Ovakva atmosfera buke i bijesa, iza koje su ostali spaljeni gradovi i sela, uzrokovala je totalni muk među kulturnim institucijama s obje strane granice i dugo nakon završetka ratova. Kulturne razmjene su prekinute, umjetnici koji drže do sebe kleli su se životom da više nikada neće nastupati „tamo preko“ a imena nekad popularnih zvijezda s jugoslavenskim predznakom izgovarala su se (bar u Hrvatskoj) ispod glasa. U Hrvatskoj, razmjena knjiga, filmova i predstava krenula je individualno, „ispod ruke“ a rijetki pojedinci koji su pozivali umjetnike iz Srbije, riskirali su razvlačenje po novinama i noćne telefonske prijetnje. U Srbiji, u kojoj je žal za Jugoslavijom bio ipak više izražen nego u Hrvatskoj, tolikih pritisaka nije bilo ali je bilo pritužbi na adresu Ateljea 212, na primjer, nakon premijera komada Miroslava Krleže, Tene Štivičić i Vedrane Rudan „zašto se tako često igraju Hrvati“. Kako nakon „godina koje su pojeli skakavci“ danas na primjer surađuju ministarstva za kulturu Srbije i Hrvatske? Ako razgovarate s ministrima kulture Nebojšom Bradićem i Božom Biškupićem, čini se da između ova dva ministarstva teče med i mlijeko, što god to značilo. „Zadovoljan sam, imamo izvrsnu suradnju“, kaže hrvatski ministar kulture Biškupić. „Napravljen je veliki pomak u odnosima ova dva ministarstva“, kaže ministar Bradić. To ne znači da ovi ministri ne govore istinu već se samo pitamo, nakon svega, kako ta suradnja stvarno funkcionira? Čini se da su se iscrpile negativne strasti, vrlo je vjerojatno da nas je Evropa koliko-toliko dovela u red i konačno historijski gledano - osim nacionalne netrpeljivosti – valjda postoje i neki konkretni poslovi. Što se tiče ova dva ministarstva, njihovi šefovi danas pokazuju dobru volju, koje u 90-ima nije bilo ni za lijek, na konkretnim poslovima u stvarima kulture. Nakon vremena kada su se koncentriranom topničkom vatrom razvaljivale biblioteke, bolnice i crkve, danas se tako potpisuje pismo namjere ova dva ministarstva da se recimo stećci, srednjevjekovni nadgrobni spomenici, kandidiraju za upis na listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Ovakvih nadgrobnih spomenika ima oko osamdeset hiljada na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, pa je UNESCO-ova lista naprosto prilika da se ovi šefovi kulture i fizički sretnu – a onda je nekako sve lakše. To se ovih dana i dogodilo na sastanku Savjeta ministara kulture jugoistočne Evrope u Crnoj Gori. Potpisana je i „Cetinjska deklaracija“ koja obavezuju ove zemlje na suradnju oko očuvanja kulturnog blaga regije. Što se tog kulturnog blaga tiče, godinama se potezalo pitanje što je sa muzejskom i sakralnom građom sa područja Hrvatske koja je u ratovima, pred opasnostima pljačke i uništenja, sačuvana i pohranjena u Srbiji. U olovnim vremenima hrvatska strana je tvrdila da je to kulturno blago „ukradeno“ a srpska strana, da ne ostane dužna, otezala je sa pregovorima. Od vremena ministra kulture Branislava Lečića, led je probijen i do danas je Hrvatskoj vraćeno oko 25.000 različitih komada kulturno-historijskog značaja a mješovita srpsko-hrvatska komisija za ovo pitanje, koje su intenzivirali aktualni ministri Bradić i Biškupić - svakako pripomaže. Inače, ta kulturna baština odigrala je u posljednje vrijeme i anesteziološku funkciju kada se radi o puno krupnijim pitanjima ova dva naroda, koji se na političkom planu - od hrvatskog priznanja Kosova do srpskog nepriznavanja hrvatske optužnice za genocid u Hagu – odvijaju u cik-cak liniji. Ta famozna optužba i kontraoptužba, pokazale su se kao vruć krompir u krilu obe zemlje, da bi novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović najavio – indirektno – da bi Hrvatska još jednom mogla preispitati tužbu protiv Srbije (što znači da bi od optužbi mogle odustati i Hrvatska i Srbija) ukoliko se povrat kulturnog blaga provede do kraja. „Predsedniku Hrvatske Ivi Josipoviću, preneli smo poruku šta smo sve uradili do sada a preostalih oko pet hiljada predmeta kulturnih dobara predaćemo institucijama u Hrvatskoj, kada lokaliteti na ratom porušenim područjima za to budu spremni. Ništa ne bismo uradili da očuvamo tu baštinu ako ona ne bi bila na siguran način pohranjena“, kaže srpski ministar kulture Nebojša Bradić. Od kulturne baštine mogle bi imati koristi i srpske izbjeglice iz Hrvatske u Srbiji, koje već godinama tavore u nekakvim barakama po Vojvodini i Šumadiji, jer ako se Hrvatskoj vraća kulturno blago zašto se ne bi mogli vratiti i ljudi... Što se pak Evrope tiče i kulturne suradnje na Balkanu, ta Evropa je na primjer u domeni filma diskretno provukla pravilo da ukoliko hoćete novac od evropskih fondova, morate u pravljenju filma surađivati sa bar još dvije zemlje iz regije. Tako su ministarstva kulture Srbije i Hrvatske (i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske) financirala film „Turneja“, Gorana Markovića, koji govori o ratu u Bosni, premda film ne štedi ni jednu od zaraćenih strana. Vrlo „zagrebački“ film „Neka ostane među nama“ Rajka Grlića, financiralo je i srpsko ministarstvo kulture, a film „Besa“ Srđana Karanovića, čija je radnja smještena na Kosovu, početkom Prvog svjetskog rata, financirali su i hrvatski porezni obveznici...Tu su i filmovi „Nije kraj“, Vinka Brešana pa „Sve džaba“ Antonija Nuića, „Ledina“ LJubiše Samardžića, „Karaula“ Rajka Grlića i mnogi drugi, sa srpskim i hrvatskim glumcima rame uz rame, svi odreda kritični prema ratnoj i poratnoj stvarnosti naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Groteskna ironija sudbine je u tome da svi ovi filmovi na crnohumoran način govore o onome što nam se svima zajedno ružno dogodilo a financirale su ih države koje su do juče nabreklih žila sudjelovale upravo u proizvodnji tog ružnog. A kako je danas? Ministarstvo kulture Hrvatske financira dane srpske kulture koji se svake godine održavaju u Zagrebu, uz ogromne bilborde u centru grada, dok srpsko ministarstvo kulture izdašno pomaže regionalni pozorišni festival „Bez prevoda“ u Užicu, na kojem u posljednje vrijeme nagrade odnose i hrvatske predstave. Na području knjige, jedno i drugo ministarstvo podstiču svoje književnike da gostuju na sajmovima knjiga u Beogradu, Puli i Zagrebu, premda se sjećamo da je do juče bilo intelektualnih perjanica koji su izjavljivali da ih književnost drugog naroda, praktično na istom jeziku, zanima kao lanjski snijeg. Danas hrvatski i srpski izdavači štampaju knjige pisaca iz komšijskog dvorišta do te mjere intenzivno da je nastalo zagušenje na vezama: sada više nije toliko važno da li je Ivo Andrić srpski ili hrvatski pisac, koliko je važno da li će se Miljenko Jergović štampati u Beogradu a Vlada Bajac u Zagrebu. Što se teatra tiče, kazališta iz Hrvatske i Srbije danas jurcaju od Vardara pa do Triglava, nakon dugih godina u kojima su se ti teatri uspoređivali sami sa sobom, jer kazališnih razmjena nije bilo. Današnje hrvatsko i srpsko ministarstvo kulture zaista pomažu da na primjer zagrebačko kazalište „Gavela“ ili „Bacači sjenki“ stignu na Sterijino pozorje, odnosno na BITEF ili da neko beogradsko pozorište dođe do Zagreba i Rijeke. Još nedavno takva razmjena nije bila tako jednostavna jer je na primjer bivši ministar kulture Dragan Kojadinović javno izjavio da ne voli pozorište, dok hrvatski ministar kulture Zlatko Vitez u Tuđmanovoj vladi, takva gostovanja po definiciji nije želio. Danas u teatarskoj razmjeni izuzetak još uvijek čine kazališta s nacionalnim predznakom, pa tako razmjena dramskih predstava Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba sa Narodnim pozorištem iz Beograda ili Jugoslovenskim dramskim pozorištem još uvijek stoji u mjestu. Takva situacija predstavlja neki crni omaž lošem vremenu kada su pojedine institucije bile u službi nakaradnog shvaćanja i kulture i nacije. Doduše, postojao je 2003. ozbiljan pokušaj direktorice drame HNK iz Zagreba Snježane Banović da dovede njihovu predstavu „Očevi i sinovi“ u JDP u Beograd ali taj pokušaj je propao a Snježana Banović je dobila otkaz. Ideja je potekla od tadašnjeg hrvatskog ministra kulture Ive Vujića, ta informacija osvanula je u novinama i tada je počela „drama u Drami“: pobunile su se „zdrave snage“ unutar i izvan HNK, intendant Mladen Tarbuk se prepao i pustio Snježanu Banović niz vodu a ministar Vujić se elegantno povukao. Tako je, kada se radi o ovim kazalištima, ostalo tek sjećanje da je JDP gostovao u HNK u Zagrebu u osamdesetima s predstavom „Putujuće pozorište Šopalović“ koja je – bio sam prisutan – napravila lom u publici. Isto je bilo kada je HNK gostovao u Beogradu s predstavama „Dundo Maroje“, s Mustafom Nadarevićem i Mirom Furlan i „Sirano de Beržerak“... Upravnik JDP-a Branko Cvejić kaže da rado gostuju uvijek i svuda, u svim teatrima bivše države „ali zašto ne gostujemo u HNK, ne znam, neka nas pozovu“. Danas su ipak druga vremena. Na ovogodišnjem festivalu malih scena u Rijeci prvi na programu bio je „Derviš i smrt“ Narodnog pozorišta iz Beograda a festival je otvorio – hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba i Narodno pozorište iz Beograda pod direktnim su patronatom hrvatskog odnosno srpskog ministarstva kulture pa ministri Biškupić i Bradić uglas kažu da će pozdraviti razmjenu predstava ovih teatara, dok intendantica HNK Ana Lederer u razgovoru za NIN kaže da s njene strane postoji „otvorenost i spremnost za buduću suradnju“. Hajde da vidimo. Prošlo je 20 apsurdnih godina i danas se čini da je vrijeme bilo mudrije od ljudi. Sada su mnogi puni naknadne pameti, koja međutim ne može vratiti izgubljene živote i pokidane veze. Govoreći bez ironije, današnja atmosfera regionalne kulturne razmjene je dobra da bolja ne može biti. Nakon sto dvadeset hiljada mrtvih i tri miliona raseljenih, sve što nije sitno međuavlijska mržnja, čisti je dobitak. Božo Biškupić, ministar kulture Hrvatske: Naše ministarstvo do sada je pomoglo mnoge umjetnike, od književnika do dizajnera, na gostovanjima u Srbiji. Među takvim gostovanjima, kuriozitet predstavlja zajedničko izvođenje kompozicija sadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, koji je inače i skladatelj i srpske autorice Ivane Stefanović u Beogradskoj filharmoniji u okviru ciklusa gudačkog kvarteta „Dušan Skovran“. Nebojša Bradić, Ministar kulture Srbije: Do sada su nas za zajednički sto dovodili medijatori iz Evrope. Sada je došlo vreme da se sa kolegama iz Hrvatske sastajemo samoinicijativno. Današnje generacije umetnika iz Srbije i Hrvatske ne vezuju stare tradicije i sećanje na bivšu državu već sličan kreativni nerv i dinamični odnosi u evropskim razmerima. Posao naša dva ministarstva je da ovim mladim ljudima omogućimo realan ambijent za kontakte i saradnju.