Stop teroru iz Beograda

Davno je jedan hrišćanski besednik govorio da kod crkvenih lidera vera mora da bude tvrda kao granit, a reči meke kao pamuk, ali ta mekoća se nikako ne pronalazi u nastupima muftije Muamera Zukorlića, koji se sve više posmatra kao političar i zagovornik nove autonomije u Srbiji. Nove polemike u javnosti izazvao je kada je Bošnjačko nacionalno vijeće, koje predvodi, saopštilo da će bojkotovati predstojeći popis stanovništva. U saopštenju BNV se ostavlja mogućnost učešća na popisu samo ukoliko bude omogućeno učešće predstavnika BNV u svim telima za sprovođenje i kontrolu popisa, kao i ukoliko se odštampaju novi obrasci na bosanskom jeziku i latiničnom pismu. Taj potez je samo jedan od koraka u sve oštrijoj borbi za autonomiju Sandžaka. „Obnova autonomije Sandžaka je sasvim normalan slijed jer su definitivno potopljene ideje o ravnopravnosti svih građana u Srbiji u koje smo mi povjerovali 2000. godine, prije svega na konkretnom ponašanju Zorana Đinđića“, kaže muftija Zukorlić za NIN. „Posljednjih godina smo se uvjerili da te ideje nemaju više budućnost, diskriminatorsko ponašanje režima je sve žešće ovdje u Sandžaku, prije svega nad Bošnjacima, i shvatamo da napori da postanemo ravnopravni građani ove zemlje nisu uspjeli. Mi vjerujemo da je autonomija Sandžaka jedan od tih mehanizama koji će doprinijeti da Bošnjaci u Sandžaku, kao i svi drugi građani, ne brinu da li će opet nekom pasti na um neki progon, prisilno iseljavanje, neka pretraga oružja, neka vrsta obračuna, ili ne daj bože genocida. Do autonomije ćemo doći mirnim putem, totalnim pacifizmom, podizanjem svijesti građana, izgradnjom autonomije u svakom čovjeku i osjećaja da ste svoji na svome. Građani Srbije nemaju nikakvih razloga za zabrinutost jer za autonomiju kakvu tražimo ne bi bilo potrebe ni da se mijenja Ustav, jer u sadašnjem ustavu piše da postoje dvije autonomije i da se mogu postojeće ukidati i nove formirati.“ Vi biste, dakle, da dobijete autonomiju koju Kosovo ima danas? Zbog osjetljivosti kosovskog pitanja ja bih prije rekao da želimo autonomiju kakvu ima Vojvodina. Koji su to diskriminatorski potezi Beograda prema Bošnjacima? Deluje da se odnos prema Bošnjacima poboljšava, obe stranke koje deluju u Sandžaku su deo vladajuće koalicije? Upravo tu se potvrđuje krivi put vlasti u rješavanju sandžačkoga pitanja. Predstavnici režima su smatrali da će sva pitanja biti riješena ako apsorbuju dvojicu političkih predstavnika u Sandžaku i ako im daju ministarske fotelje. To je svojevrsna podvala Sandžaku i Bošnjacima jer za uzvrat, Bošnjaci nisu dobili ništa. Samo su dvojica ljudi dobili ministarske pozicije. Ali to su partije koje su dobile najviše glasova na izborima? Svakako da jesu, ali su dobijeni izbori na drugoj platformi a ne na ovome što danas rade ta dvojica ljudi i tek će naredni izbori pokazati da li su oni radili ono što su obećali građanima. Vjerujem da nisu. Nema nikakve sumnje da je odnos režima prema Sandžaku u tom pogledu integracije koju ste pomenuli sličan ponašanju Miloševićevog režima prema Kosovu, gdje računa da je dovoljno da ima nekog Sejda Bajramovića i Rahmana Morinu i da onda kaže - evo vidite, postoje dobri Albanci, a u našem slučaju dobri Bošnjaci i sve je u redu u Sandžaku, samo ima tamo neki muftija koji pravi probleme i izaziva nestabilnost. Ali Sejdo Bajramović nije dobio podršku na izborima od Albanaca na Kosovu, a za LJajića i Ugljanina je glasala ogromna većina ovdašnjih Bošnjaka? Vi dobro znate kako su tada brojani glasovi sa Kosova, tako smo i ovdje doživjeli da je Ustav, koji je bio izrazito antibošnjački, na referendumu imao najveću podršku u Srbiji. Tada je Ugljanin bio na vlasti i on je dobio odrešene ruke da puni kutije bez ikakve kontrole. I to je jedan od razloga zbog kojih ne možemo ućutati jer se Beograd u Sandžaku ponaša potpuno antievropski, proevropsku priču ima za druge ciljne grupe, dok se nastoji Sandžak zadržati kao crna mrlja u kojoj je dozvoljeno sve. Jer tamo, bože dragi, žive neki Bošnjaci, istorijski nasljednici Turaka, koje eto mi svi treba da mrzimo zato što su nas pokoravali 500 godina, oni su neprijatelji i države i srpskoga naroda i najbolje bi bilo da ih nema, a to se zove genocid, a pošto sada nismo u vremenu obračuna gdje bi moglo da ih nema, pošto se ne može baš tako brutalno iseljavati kao što je bilo prije, onda hajdemo naći načina da njima ovladamo, da kupimo njihove lidere a građanima da ne damo ništa. Šta dobijate tom oštrom retorikom, pominjanjem genocida, represije, agresije? Da li tako uništavate mogućnost dijaloga? Ako želite da vidite sva naša saopštenja unazad četiri godine, vidjećete da smo u svakom pozivali na dijalog, dogovor, ali smo uvijek dobijali odgovore - kakav on to hoće dijalog, sa kim on to hoće dijalog i slično. Mi smo prestali da zovemo na dijalog. Ali kada kažete postoji opasnost od genocida, na jednoj strani mobilišete sve vaše pristalice da se pripreme za odbranu, a s druge strane onemogućavate dijalog? Opet pravite previd, ne kažete kriv je lopov što krade, već kriv je policajac što viče da je neko lopov. Prije nego što se analizira moja retorika, zašto se ne analizira sadržina onog što ja govorim, pa da dokažemo je li to tačno što muftija govori ili nije tačno. Zašto niko ne kaže kako je to muftija mogao biti ozbiljan sagovornik već pomenutom Zoranu Đinđiću, zašto tada nisam imao maksimalističke zahtjeve, zašto tada nisam podizao ton? Zato što je nama tada rođena nova nada, zato što nam je rečeno - što je bilo bilo je, hajmo zajednički pokušati prevazići te rane i rane genocida i rane ratova. Nisam pogriješio što sam povjerovao Zoranu Đinđiću, bio je iskren i uvjerljiv i nikad se za to nisam pokajao, ali sam pogrešio što sam povjerovao da je to politika DS a ne samo politika jednoga čovjeka. Predstavnici vlade vam mogu zameriti što je retorika danas oštrija nego za vreme Miloševića, iako je položaj Bošnjaka bolji? Pod Miloševićem je moja politika bila izdržati, sačuvati narod, izaći iz tog vremena nasilja sa što manje žrtava i sa što manje bola. Mi smo imali veću nadu za vrijeme Miloševića zato što je on bio okarakteriziran kao maligno oboljenje koje mora da se eliminiše, protiv koga je skočila sva demokratska javnost i svijet i onda mi čekamo taj trenutak, trpimo, borimo se jer znamo da će doći novo vrijeme. A kakvu sad nadu imamo, kada imamo isto to nasilje ali zapakovano u svilene rukavice, u finiju retoriku, nasilje u kojem učestvuje vladin i nevladin sektor, razne demokratske snage, mediji. Za vreme Miloševića jeste bilo teže, ali je sada beznađe veće. Ako neko proklamuje vrijednost slobode govora, onda se pitam zašto da ne govorim. Sloboda govora podrazumijeva pravo na oštar govor, blag govor, jedino moramo ostajati u granicama pristojnosti, a ja sam uvijek ostajao u granicama pristojnosti. Vi imate građevinsku revoluciju u Pazaru, u kome se 20 godina ništa ne radi, a onda kad je najveća kriza, kada država ne može da preživi bez MMF-a, da se kao bojagi sad ulaže u Novi Pazar. To me raduje jer znači da je moja oštra retorika dala rezultate, pa ću ja još pojačati retoriku, neka rade pa neka bar građani imaju neke koristi. Ali je jasno da će ovdašnja vlast svakako izgubiti, jer se oni sad nalaze u poziciji SPS-a 1997-1998, kada više nije bilo nikakvih argumenata osim asfalta. A kako vi odlučujete da postanete i politički lider? Prilike su se ovdje dramatično pogoršale 2007. godine kada je režim predvođen Koštunicom i njegovim partnerom Ugljaninom izvršio agresiju na Islamsku zajednicu.... Ako je verovati američkim diplomatskim depešama koje se ovih dana objavljuju, baš u tom periodu je Boris Tadić imao tajni susret sa vama na kojem vas je podržao? Zašto ste posle odlaska Koštunice dodatno radikalizovali političko delovanje? To je bio drugi deo priče koji dovodi do dodatnog razočaranja. Nakon ove vremenske distance od četiri godine zaključujemo da su uloge bile podijeljene tako da su Ugljanin i Koštunica preuzeli formalnu ulogu eksponiranja u neprijateljstvu prema Islamskoj zajednici, dok su Tadić i LJajić trebali to prećutno da prihvate, samo što je zbog bliskih odnosa koje smo imali prije trebalo ostaviti utisak da oni nisu za to, ali oni nemaju izvršnu vlast pa nam ne mogu pomoći. Licemjernost tog odnosa se pokazala nakon što su dobili izvršnu vlast, jer su se i jedan i drugi okrenuli protiv Islamske zajednice, iako je Boris Tadić zbog te podrške nama ovdje dobio predsjedničke izbore. On je ovdje na gradskom trgu na izbornom mitingu rekao da će obezbijediti jedinstvo Islamskoj zajednici, ali je zatim prihvatio sve metode ponašanja prethodnika, a ministar vjera, u posljednje vrijeme i ministar prosvjete, prednjačili su u tom nasilju nad Islamskom zajednicom. Ministar vjera Bogoljub Šijaković čak ima i ideološke probleme, očito je jako opterećen muslimanima, jer je ulazio u te obračune vrlo žučno i sa puno emocija. Da li ste razgovarali sa Borisom Tadićem u međuvremenu, od susreta koji spominje Vikiliks? Posljednji razgovor je bio taj, on se dogodio ovdje u Mešihatu i Tadić mi je tada kazao da mu je žao što se to dešava, da će on potpuno tu situaciju promijeniti onog trenutka kada dobije izvršnu vlast. To je bilo neposredno pred izbore, a evo sada smo već pri kraju mandata njegove izvršne vlasti i vidimo da se obruč oko Islamske zajednice samo još više stegao. Ministar odbrane Šutanovac je, takođe, tajno dolazio da malo amortizuje tu priču i pruži nam podršku, ali vidimo da je nedavno ocijenio da je tradicionalna Islamska zajednica neka druga a ne naša i da će zato on dati toj vještačkoj tvorevini koju su oni proizveli da ona ima imame u vojsci. Poslije tog udara na Islamsku zajednicu, stvari su se samo pogoršavale – skoro ste mogli čuti u parlamentu da je SPC vraćeno 42 posto imovine, a Islamskoj zajednici 0 posto imovine. I tu već sad potpuno padaju maske i vidite zašto je izvršena agresija na Islamsku zajednicu, jer je trebalo naći načina da muslimani ostanu bez prava na vraćanje imovine. Očito se neka udbaška pamet sjetila da proizvede paralelizam u Islamskoj zajednici da bi danas, kada ih pitate zašto nije vraćena imovina, oni odgovorili „e sad ne znamo kome da vratimo”. Mi smo državi dostavili svu dokumentaciju, a Direkcija za vraćanje imovine je iskopirala našu dokumentaciju i dala toj nepostojećoj Islamskoj zajednici da podnese zahtjev. Na svakom koraku imate kriminal i teror, a vi me pitate zašto mi je retorika oštra. Dogodilo se brutalno kršenje biračke volje građana oko Bošnjačkog nacionalnog vijeća, ne daje se akreditacija Univerzitetu, čak 40 vjeroučitelja, nezakonito, bez ikakvog mogućeg povoda, dobija otkaz. Kako to da nazovemo ako ne državni teror? Šta ćete vi ili vaša opcija raditi posle narednih izbora? Ulazite u vladu ili ostajete njen oštri protivnik? Ja neću biti neposredni politički eksponent u toj političkoj igri, ali sam svakako jako zainteresiran za izbore i vjerujem da će to biti referendum na kojem će narod odlučiti između robovskog probeogradskog statusa Bošnjaka i slobodarskog prosandžačkog koncepta. Vjerujem da ćemo eliminisati manevarski prostor režima koji govori - čekajte, mi imamo izabrane predstavnike Ugljanina i LJajića koji imaju legitimitet i oni se ne slažu s vama. Ubijeđen sam da ćemo imati potpuno čistu situaciju, imaćemo na jednoj strani narod i njegove predstavnike i na drugoj strani vlast, odnosno Beograd. Osuđujete LJajića i Ugljanina što se, navodno, ponašaju podanički prema Beogradu. Zar nije logično za svaku političku opciju, a posebno za manjinske stranke da učine sve da uđu u vladu kako bi izdejstvovali što bolji položaj za sopstvenu etničku zajednicu? Ako budem konsultiran, ja ne bih bio protiv toga da politička opcija koja autentično pobijedi bude i sastavni dio vlasti, ali narod zamjera Ugljaninu i LJajiću što su promijenili stranu. Oni se ponašaju kao predstavnici Beograda u Sandžaku, a ne kao predstavnici Sandžaka u Beogradu. Oni ovdje drže lekcije - Beograd želi to, vlast hoće to, vi morate tako, a za Beograd bi bilo najvažnije da shvati da Sandžakom ne može vladati kroz svoje poltrone, već da treba da se stvore partneri u ovom području. Prednost Beograda je još u tome što mi ovdje nemamo secesionističke orijentacije i čak nemamo faktora koji to pritajeno priželjkuju, što znači da još nisu izgubljene mogućnosti za dijalog. Sve dok imate primarno želju da se problem riješi unutar sistema države, bez poziva na otcjepljenje i secesiju, znači da još tu postoji šansa da se stvari riješe na civiliziran način. Kada kažete da ima još vremena za dijalog, da li upozoravate da možete dodatno radikalizovati retoriku i ponašanje u budućnosti? Kada primjenjujete radikalne mjere u liječenju organizma, to činite sve dok ne ovladate negativnim intencijama u organizmu, onog trenutka kada imunitet počinje da jača onda nema potrebe za teškim injekcijama ili ne daj bože hirurškim zahvatima. Ovo naše ponašanje je izazvano, ono nije plan, strategija koju smo mi imali 18 godina i čekali priliku, jer da smo htjeli bilo kakvu destabilizaciju ovog prostora, zar to nije bilo lakše za vrijeme rata u Bosni, na Kosovu, kada je trebalo samo malo da se sve pretvori u požar. U izvještajima i vojske i policije, svih organa iz tog vremena, stoji da je Islamska zajednica glavni faktor stabilnosti. Ali mi smo prosto natjerani da podignemo glas, da kažemo da želimo da budemo ravnopravni građani ove države, da se ne možemo nikada pomiriti da u vatrogasnoj službi u Novom Pazaru imate 62 zaposlena, a od toga su samo dvoje Bošnjaci, i to u gradu koji ima preko 85 posto Bošnjaka. U policiji i pravosuđu imate ispod 30 posto Bošnjaka, i vi me pitate gdje vidim diskriminaciju. Pa na svakome uglu, na svakome koraku je vidim. Ali vam se na to odgovora retorikom biologizacije, jer vam na sve te argumente odgovaraju - dobro to ali narod je gladan, to je sada važnije. Ako je gladan, onda ste vi gospodine ministre krivi za to, jer je Islamska zajednica napravila sedam kuhinja u kojima besplatno svakodnevno hrani oko 10.000 građana i ne pravi razliku između srpskih i bošnjačkih građana. Jeste li to negdje čuli u beogradskom mediju? Nikada, niti ćete čuti. Samo ćete čuti - zapaljiva, oštra retorika. Veoma ste oštro reagovali na pojavu grupe studenata, predstavljenih kao Otpor Sandžaka, koji vas kritikuju. Da li postoji mogućnost da nekog vašeg protivnika ne optužite da je agent DB-a, BIA, plaćenik ili deo neke zavere? Postoji mogućnost. Ali iz vaših nastupa se to retko vidi? Imali smo sada manifestaciju Festival islama, tokom kojeg se na trgovima svih opština okupljalo od 500 do nekoliko hiljada ljudi, koji je okončan noćnom molitvom u tri sata ujutru, u kojoj je učestvovalo između 10.000 i 15.000 ljudi. To je događaj koji se nikad nije desio u Evropi, ali nije zabilježen ni u jednom beogradskom mediju. Ali su svi mediji, ko na dugme, objavili nekakav nepotpisan pamflet gdje je nekakva fantomska organizacija nešto zamjerila muftiji. Koji to ozbiljni mediji na svijetu prenose poruke iz nepotpisanih pamfleta? Priča se o mojoj despotiji, iako nemam ni republičku ni lokalnu vlast, nemam nikakav uticaj ni na jednu državnu instituciju. Kada Svebošnjački sabor usvoji deklaraciju i obrati se Beogradu, mi ne dobijemo nikakav odgovor vlade, predsjednika, nama odgovaraju nevladine organizacije iako nisu ni pomenute u deklaraciji. To znači da režim, koji je već stavio nevladine organizacije na svoje jasle, njih koristi za obračun sa protivnicima. I po čemu je Sonja Liht, predstavnica nevladine organizacije, kada je i formalno u vlasti, u ministarstvu vanjskih poslova i neformalno zakačena na sve državne fondove? Postoji li uopšte protivnik sa kojim se ne slažete ali ga poštujete? Izvinite, ali mi smo u borbi za elementarna prava i elementarni opstanak i u toj borbi su nam uskraćeni svi legalni mehanizmi odbrane, zbog čega smatram da je previše tražiti od mene prefinjenost. Ono što nema nikakve sumnje jeste da se u mom zagovaranju ne može naći mjesta za silu, za neprijateljstvo, za nešto što je kršenje zakona, ali je sigurno da ću iskoristiti slobodu govora dok je budem imao. Jedna ovdašnja gospođa, koja sebe predstavlja kao nevladin sektor, kaže da je muftija Zukorlić izgubio orijentaciju jer osniva toliko institucija da ne zna više sa njima šta će pa bi bilo najbolje da sebe klonira kako bi mogao da vodi sve te institucije. Nisam siguran da je završila i srednju školu ali je tako komentirala osnivanje Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti. Kada joj neko od mojih saradnika odgovori, daleko kulturnijim ali ipak oštrim tonom, ona je odjednom ugrožena, nju prima predsjednik Tadić, dobija policijsko obezbjeđenje. Oni hoće da nas dresiraju da za nas i njih nikako ne mogu važiti ista pravila. Nevladine organizacije su postale inkvizicija savremenog kvazidemokratskog društva u Srbiji, one određuju ko je dobar, ko će dobiti iz fondova državnih neku podršku, a ko je opasnost. Ti si muftija opasnost, jer si prestao da podržavaš Tadića i Rasima LJajića, dok si njih podržavao ti si bio savremeni napredni muftija koji ima svu svoju perspektivu... S tim se nećemo pomiriti. Da li su to islamska pravila ponašanja, da li su to demokratska pravila ponašanja ili su to općecivilizacijska pravila ponašanja, koja god da su, ona moraju biti ista za sve. Najavili ste osnivanje predstavništva u Briselu, Istanbulu, Sarajevu, Vašingtonu. Imate li podršku i razumevanje u međunarodnim krugovima za vaše zahteve? Nemamo protivljenje, što je dovoljno za početak. Međunarodna zajednica ne funkcioniše tako što vi tražite podršku pa da krenete u neku priču, oni prevashodno štite interese svojih država, institucija koje predstavljaju i nikada vam neće reći - radite to, to je dobro, oni će vas pratiti i ukoliko vi pokažete svoju ozbiljnost, odlučnost, upornost, onda na kraju možete računati na djelimičnu ili potpunu podršku. Jedan strani diplomata mi je rekao da to vaše ponašanje uvek tumači kao neki odgovor Bošnjaka na ponašanje Dodika u Bosni. Kako događaji u Bosni utiču na vaše delovanje? Za nas jeste bitna Bosna kao naša etnički matična zemlja, za nas jeste bitno da ona bude jedinstvena i uspješna država i to je dio našeg nacionalnog interesa, ali je za nas presudno kako se Beograd ophodi prema nama. Naravno da smo uznemireni neprincipijelnim ponašanjima na relaciji Beograd - Banjaluka, koja opet uspostavljaju različite standarde u poštivanju suvereniteta država, ali naše ponašanje je uvijek odgovor na ponašanje Beograda prema Bošnjacima u Srbiji. Razmišljate li o političkom porazu? Ne razmišljam niti o jednom porazu, iz dva razloga - razmišljanje o porazu vas priprema za poraz i otupljuje vam oštricu pobjede, a drugo, zato što sam bio počašćen od Svevišnjega za 18 godina da nisam imao poraza, tako da čak i ne razumijem kako izgleda poraz. Veza Kosova i Sandžaka U kojoj meri utiče Kosovo na Sandžak? Mnogi ljudi u Beogradu strahuju da će sledeće pitanje na dnevnom redu Srbije biti Sandžak? Možda tu postoji psihološka povezanost, možda se vidi sličnost u tome što vlast i ovdje ignoriše stvarne probleme, ali neka druga povezanost ne postoji. Bijele figure su kod predstavnika vlasti i od njih ovisi da li će se ovdje problemi komplicirati ili završavati. Ne ovisi od nas, ono što je sigurno jeste da mi nećemo popustiti, da nas neće prevaspitati u svoje poltrone i da nas ne mogu pobijediti, s obzirom na širinu i dubinu legitimiteta koji uživa ovaj koncept u nama. U intervjuu Dnevnom avazu napravili ste paralelu između Kosova i Sandžaka, ocenjujući da režim pokušava da radi Ono što je Milošević radio na Kosovu? To sam i vama rekao u intervjuu - ignorisanje problema i pokušaj instalacije poltrona, tu je identično ponašanje u odnosu na Kosovo, ali sve druge stvari su prilično različite. Mi apsolutno nemamo ni potrebu da naš put borbe za slobodu prepisujemo ni od bilo koga, mi smo autentičan entitet koji ima svoje posebnosti.