Ruženje istorije

Nastojanje da se rehabilituje Draža Mihailović „loše je, predstavlja reviziju povijesti, a politički je neobično štetno. Dugoročno će pokvariti odnose Hrvatske i Srbije, baš kao što će još snažnije utjecati na odnose Srbije sa Bosnom i Hercegovinom. Najviše će razjediniti Srbiju, no nimalo pozitivno neće utjecati niti na Hrvatsku koja se našla na antifašističkoj platformi iz potpuno shizofrenih razloga“. Ovakva procena hrvatskog istoričara sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr Tvrtka Jakovine - koju ponavlja za NIN - najbolje pokazuje kako se u Hrvatskoj politički doživljava, a pravno i istorijski vrednuje pokretanje pravne rehabilitacije vođe četničkog pokreta i vojnog ministra emigrantske vlade u Londonu. PORAZ Hrvatska javnost, njeni intelektualci, političari i istoričari, homogeni su u osudi ovog pravnog presedana iz Beograda. Predsednik Ivo Josipović bio je kratak i jasan. „Mihailović je ratni zločinac, a četništvo je bilo kvislinški zločinački pokret“, izjavio je nakon brojnih zahteva da jasno kaže šta misli o inicijativi iz Beograda. Profesor istorije Borislav Matković, gradonačelnik Vrgorca, u Dalmatinskoj zagori, podsetio je da su četničke jedinice iz istočne Hercegovine u selima iza Biokova ponad Splita u samo nekoliko dana avgusta 1942. godine na najužasniji način pobile tri stotine ljudi. U pismima koje je poslao državnom vrhu Hrvatske, Srbije i evropskim institucijama za zaštitu ljudskih prava napisao je: „Svaki pokušaj rehabilitacije ratnog zločinca Draže Mihailovića i četničkog pokreta je poraz ideje čovječnosti, pravde i demokratskih tekovina čovječanstva“. Dr Ante Nazor, istoričar iz zagrebačkog Instituta za povijest „Ivo Pilar“, za NIN je čitavu priču sažeo u nadu da će barem jedna generacija na ovim prostorima imati sreće da ne doživi rat. Upravo zato, kako je precizirao „službena rehabilitacija Draže Mihailovića, Milana Nedića ili Ante Pavelića, sužava prostor za iskrene dobrosusjedske i međudržavne hrvatsko-srpske odnose, a tome svi trebamo težiti, prije svega zbog naše djece, bez obzira na to što političari ili povjesničari mislili o nečemu“. A kad je „presedan Mihailović“ u pitanju, Nazor za NIN podvlači da je u čitavoj priči najmanje važno je li on bio general „otadžbinske vojske“ ili ministar u emigrantskoj vladi u Londonu. „Za nas je danas bitna činjenica da je njegov program, ‘Instrukcije’ iz 1941. godine, podrazumijevao ‘Veliku Srbiju’ te progon i smaknuće Hrvata i muslimana. Mislim da bi službena Srbija trebala zauzeti odlučan stav o Mihailoviću, kao i službena Hrvatska o Paveliću. Tada će i narodu biti lakše“, kaže dr Nazor. SHIZOIDNOST Upravo na ovom mestu dr Jakovina će spregu zloupotrebljene istorije i dnevne politike, predizborne situacije u Srbiji i proklamovane evropske budućnosti moderne Hrvatske za NIN staviti pod povećalo Drugog svetskog rata i već pomenutog „shizoidnog“ pristupa antifašizmu. Niko ne odriče činjenicu da je Mihailoviću 2004. posthumno dodeljeno američko odlikovanje, jer je krajem rata spasavao njihove pilote. Kao što je istina da ga je na smrt 1946. osudio komunistički sud. Suđenje je bilo javno, ali daleko od pravnog savršenstva. Svi u Hrvatskoj danas znaju da je Mihailović bio antikomunista i rojalista. Svi znaju i da su ga se saveznici odrekli nakon kapitulacije Italije 1943. kada je procenjeno da će Tito biti važniji i pouzdaniji saveznik. Zna se i da je u maju 1944. otpušten iz emigrantske vlade u Londonu u kojoj su sedeli i predstavnici Hrvatske seljačke stranke. Glavni hrvatski argument za snažan protest protiv pravne rehabilitacije Mihailovića je brutalnost njegovih četnika u napadima na stanovništvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Strašni zločini kraj Foče, u selima Dalmatinske zagore u Hrvatskoj i onima u zapadnoj Hercegovini u zapanjujućoj su suprotnosti s podacima da se četničke jedinice gotovo nikada nisu sukobile s ustaškim jedinicama, barem ne na području današnje Hrvatske. Jakovina podseća da do leta 1944. nema podataka da su četnici ubili ijednog vojnika „Nezavisne Države Hrvatske“, ali su čak trećinu četničkih žrtava činili srpski civili i pripadnici partizanskih odreda. ULJUDBA „Shizoidnost“ današnjeg masovnog priklanjanja antifašizmu u Hrvatskoj - pogotovo kad je posredi jednoglasno zgražanje nad pokušajem rehabilitacije Mihailovića - Jakovina vidi u masovnom prihvatanju titoističke interpretacije Mihailovića baš kod onih koji ne mogu da prihvate nijednu kritičku interpretaciju uloge Pavelića u hrvatskoj politici. „Nastojanje da se Mihailović rehabilitira zanimljivo je i kao povijesni fenomen, slika trenutka. Važno je za proučavanje tranzicijske Srbije od devedesetih godina, ali i za proučavanje hrvatske desnice“, procenjuje Jakovina, podsećajući na tezu hrvatske desnice po kojoj je „Jugoslavija stvorena da bi se ugnjetavali Hrvati, a oni Hrvati koji su u njoj vladali bili su ‘prodane duše’ i radili su za Srbe“. Po takvom tumačenju svi su četnici na kraju rata prešli u partizane, a nema ni govora o tome da su u partizane prelazili i pripadnici domobranske vojske. Zato se Jakovina zaista čudi što se danas u Hrvatskoj tako bezrezervno prihvata sve ono što se o Mihailoviću ponavljalo u vremenu socijalističke Jugoslavije, a da se sve što se iz tog razdoblja odnosi na Hrvate odbacuje. „Shizoidnost“ kojoj vode takva preterivanja najbolje se ogleda u probnim ekskurzijama izvesnog Tomislava Draguna, prvaka „Hrvatskog uljudbenog pokreta“ Ravnoj gori u septembru 2009. Tamo je uživo trebalo videti i kako Srbi slave svoje junake i obići spomenik Mihailoviću, kako bi se i Hrvati poveli za njihovim primerom i podigli spomenik Paveliću. U svakom slučaju, ono što je u čitavoj priči o pokušaju rehabilitacije Mihailovića svima u Hrvatskoj lako uočljivo jeste činjenica da je konačna odluka o tome odgođena za sredinu maja, nakon završetka parlamentarnih i predsedničkih izbora u Srbiji... „Moralna strava“ Vuk Perišić, pisac i prevodilac iz Rijeke, kaže da je rehabilitacija Mihailovića „moralna strava koja se ne iscrpljuje samo u tome što će predstavljati povijesnu i pravnu krivotvorinu, nego i u tome što će rehabilitirati nacionalizam, i kao univerzalni zločin, i kao histeriju posebnosti koja traje kroz vječnu potrebu da se oslobodimo vlastite krivice“.