Gram po gram

U Novom Žedniku čekam vlak, skriven u golemom grmu na kolodvoru. Kad je bio ošišan, grm je imao oblik badema, sada je više kao rastureno klupko vune. Straga se ipak još uvijek drži jedan uzani prolaz, kroz koji smo se provlačili nekad davno, kao djeca. Uvukli bismo se unutra, čučali i špijunirali putnike i željezničare, promatrali vlakove. I sad je grm, kao i onda, vonjao po mokraći i mačkama. Iz vlaka silazi moja žena, a ja sam, shvatih u taj tren, ponovno postao dječak. Uhvatila me panika: htio sam je iznenaditi, a sada me neće prepoznati! Unezvjereno prelazim prstima po licu tražeći svoju čekinjastu bradu; obrazi su mi odvratno glatki i nježni, skoro da mirišem na mlijeko. Gledao sam je iz grma, kako se ljutito osvrće, kako me traži. Prepoznao sam to držanje, taj trenutak, bilo je to kada je položila stručni ispit u Novom Sadu, kada se vratila vlakom koji je išao za Suboticu. Ispit je bio gadan, kinjili su je, jebene birokrate, objašnjavala mi je kod kuće, sjećam se, držala je brushalter u ruci i psovala. Valjda otada, uvijek kada čujem riječ birokrate, vidim taj brushalter, vidim njihove prazne, okruglaste glave, košarice grudnjaka. Promatram dalje iz grma, upiškio sam se od muke, mokraća mi curi niz nogu. Ne mogu do nje, jasno mi je da uopće ne smijem izaći iz ovog smrdljivog grma, ne mogu jer sam dječak. Ona prilazi prvom željezničaru, obrušava se na njega pitanjima. On skida svoju crvenu kapu, češka se po glavi, ništa ne razumije. Možda je Mađar? Možda moja žena govori mađarski? Ali moja žena nikada nije naučila mađarski. Ona je Ličanka i... to ću i ostati, grmjelo je po kući. Ali, evo što sada radi, otkopčava bluzu, skida brushalter i baca ga željezničaru u ruke. Željezničar se pravo nije ni snašao, a ona je već uskočila u vlak, baš kada je njegov kolega dao znak da kompozicija krene. Vlak odlazi, on prinosi grudnjak licu, miriše. I evo i ja, miris je došao do mene, osjetim ga, miris za koji sam mislio da sam ga pokopao s njom, miris njezinih dojki. Plačem. Sad mogu umrijeti. Tonem u mekoću, padam u dubinu, klizim niz njezine grudi. Uspravio sam se u krevetu i osluškivao. Tek sada sam shvatio: Pa ja sam kod kuće, probudio sam se kod kuće! No, moja je žena već izašla, odavao mi je to lavež dvorišnih pasa. Krenula je u svoj uobičajeni posjet groblju, prokleta vještica. Upravo iz te daljine, začuli su se taktovi Mocartove simfonije u g-molu u izvedbi njezina mobitela. Meni je taj Mocart oduvijek bio čista depresija, strašno me je iritiralo kada bi zviždukala tu temu. Hitro sam se obukao, čudeći se i sam svojoj mladenačkoj okretnosti. Taj iznenadni osjećaj proljetne snage – usred kasne jeseni – naveo me da potrčim k groblju. Prilično neobična pojava za uspavane Korte; čovjek u trku ovdje nije viđen još otkako je sveti Anton Puščavnik užurbano obišao i posvetio crkvu koju su nazvali po njegovom imenu. Barem tako tvrdi moja žena, jedina žena na Slovenskom primorju koja je vidjela sveca. Krošnje hrastovih šumaraka zatalasale su, zadrhtale od studenih zračnih struja. Željezna grobljanska vrata pomakao sam s mukom i uz užasavajuću škripu. Među grobovima nije bilo nikoga. Istrčao sam van i vidio svoju ženu kako stoji na parkiralištu, kraj našeg automobila, raspuštene kose i raširenih ruku, pod prvim zrakama sunca. Svjetlost i toplina koju je upijala na taj način bila je usmjerena ravno prema meni. Pao sam na koljena od slabosti, od pokornosti, osjećaja beskrajne zahvalnosti. Više i nisam prepoznavao njezine obrise, bila je poput blještavog križa koji svu svjetlost sunca usmjerava prema meni. Onda se ponovno začuo Mocart i ona je brzo ušla u automobil i „zapalila” prema gradu. Znao sam da se više nikad nećemo vidjeti. Polako sam, uživajući u samoći, krenuo izvan sela, u maslinike i među stabla kakija. Blagi, ali neumoljivi vjetar uzimao mi je gram po gram tjelesne težine. Kada sam se našao među beračima kakija, kojima su iz šaka ispadali golemi narančasti plodovi, već sam bio samo jedna od bestjelesnih, zračnih struja što miluje i hladi njihova znojna čela.