Srpski neofašizam

Pre nekoliko nedelja Blagoje Grahovac, razrešeni savetnik za odbranu predsednika SCG Svetozara Marovića, uputio je Maroviću pismo kojim, kako sam kaže u uvodu, želi da “aktivnije uđe u rasvjetljavanje istine o reformi Vojske i sistema odbrane”. Blagoje Grahovac je vazduhoplovni general kojeg je sa mesta komandanta vojnog aerodroma Golubovci kod Podgorice Slobodan Milošević penzionisao krajem devedesetih, nakon čega je politička delatnost Grahovca bila pretežno usmerena ka ostvarivanju politike razdvajanja Crne Gore i Srbije. Kao savetnik predsednika SCG Grahovac je zastupao radikalne stavove u pogledu reforme Vojske i njenog smanjenja, različite od onih koje je zastupao Boris Tadić dok je bio ministar za odbranu, pa čak različite i od samog Svetozara Marovića. Maja ove godine, Grahovca je Marović razrešio dužnosti, bez posebnih objašnjenja, ali se nezvanično zna da je Grahovčevo držanje ocenjeno kao štetno tokom procesa razrešavanja problema u vezi sa finansiranjem Vojske u Crnoj Gori. Grahovac je najavio da će javnu karijeru nastaviti kao savetnik za odbranu u Socijaldemokratskoj partiji Crne Gore, maloj stranci koja ipak ima značajnog uticaja jer je deo vladajuće koalicije u Podgorici. SDP Crne Gore je stranka koja tradicionalno sa velikom zlovoljom gleda na prilike u Srbiji, što svakako treba povezati sa njenim zalaganjem za samostalnu Crnu Goru. NIN objavljuje delove pisma Blagoja Grahovca Svetozaru Maroviću.

Poziciju ministra odbrane Tadić je maksimalno iskoristio za uzdizanje svog političkog rejtinga u zemlji i inostranstvu. To je postigao na način, što je očekivanje domaće i međunarodne javnosti za promjene u Vojsci vješto iskoristio i pokrio medijskom ofanzivom i velikom pričom o reformi Vojske, koja uopšte nije ni počela. Odmah na početku, upornim insistiranjem, preko državno-političkih institucija Republike Crne Gore, uspjelo se penzionisati nekoliko generala čemu su se uporno protivili Tadić, Krga i Maraš. A kada je to uspjelo upravo je to Tadić medijski iskoristio kao njegov reformski poduhvat. Pošto je ocjenio da se time mogu postići veliki politički i medijski poeni onda je sam počeo primjenjivati trikove predlažući da se grupa od osam generala razriješi dužnosti što je i učinjeno, ali ih je mimo zakona sve zadržao u službi. Tako su svi oni uključujući i generala Lazarevića već 10 mjeseci razriješeni dužnosti (ali samo za javnost) a faktički su zadržali sve svoje pozicije. Što se Vojske tiče može se izvesti vrlo pouzdan zaključak - nedemontiranu Miloševićevu arhitekturu u vojnom vrhu je u potpunosti sačuvao Koštunica u svom mandatu nakon odlaska Miloševića, a Marović, Vujanović, Tadić i Maraš su u svome mandatu tu Miloševićevu neofašističku arhitekturu u potpunosti učvrstili. To su postigli na vrlo vješt način medijskom galamom o tobožnjoj reformi Vojske, čime su tu Miloševićevu grupaciju potpuno maskirali. Uopšte nema dileme da svim tim upravlja general Krga, i on u suštini ima supremat nad političarima Srbije i političarima Crne Gore zaduženim za sistem odbrane. Tadić je kao i svi njegovi prethodnici na dužnosti ministra odbrane u poslednjem trenutku shvatio da je u suštini talac vojnih službi i vojnog vrha pa mu je smjena sa dužnosti ministra dobrodošla. Poslednje događaje na Kosovu i tragediju naroda on je vješto iskoristio da, kroz napadno nametnute kontakte sa predstavnicima međunarodne zajednice i kroz medijsku kampanju, još više podigne svoj rejting, što mu je dobrodošlo za predsedničke izbore.

On je, u suštini, srpski nacionalista i autokrata, ali se snažno medijski predstavlja kao demokrata tako da je on uspio zadovoljiti svoje i nacionalističke i autokratske strasti a i poziciju u javnom mnjenju.

Novi ministar odbrane Prvoslav Davinić je u ovu dužnost ušao sa ličnim entuzijazmom. Procjenjuje se da će i on završiti kao i ministri prethodnici. Vojni vrh na čelu sa Krgom ima ustaljen metod kako pretpostavljene političare u hijerarhiji staviti “pod svoje” i metod kako ih u takvom stanju držati. Tadić je svoju dužnost ministra odbrane počeo i završio u ubeđenju da SAD snažno podržavaju generala Krgu. Izgleda da je to nametnuto i Daviniću. Ko god da ga podržava ostaje ocjena da su vojni vrh, na čelu sa generalom Krgom, i obje vojne službe najjača poluga Miloševićeve neofašističke vladavine. Takva poluga je očigledno potrebna svakoj vlasti u Republici Srbiji. Postoje ozbiljne indikacije da su odgovorni iz Vlade Republike Srbije već naložili gospodinu Daviniću da ne pokreće smjenu bilo koga generala u vojnom vrhu. Neke moguće personalne promjene će se izvršiti samo kao pokriće da se nešto tobože preduzima a to će u suštini biti maska za prikrivanje glavne osovine. I predstavnici iz Crne Gore (Marović, Vujanović i Maraš) ponašaće se u tom kontekstu, jer su u suštini na tim političkim opcijama. Najnoviji problemi, u finansiranju Vojske u Crnoj Gori, namjerno su inscenirani u cilju proizvođenja nezadovoljstva i moguće pobune Vojske u Crnoj Gori. Vlada Crne Gore je 29. maja 2003. godine usvojila idejni projekt Vojske i sistema odbrane u kome je brojna veličina Vojske na teritoriji Crne Gore definisana do 3000 ljudi i u skladu sa tom veličinom definisala budžet za 2004. godinu. Odlukom nadležnog Ministarstva odbrane državne zajednice i VSO u kome učestvuju i predstavnici Crne Gore brojna veličina Vojske na teritoriji Crne Gore je nekoliko puta veća, zbog čega pripadnici Vojske na teritoriji Crne Gore ne dobijaju redovno svoju platu. Pripadnici Vojske i javnost se medijski vješto obmanjuju da je za to odgovorna Vlada Crne Gore a prava istina je upravo obrnuta.

U vojnom vrhu se ne skriva radost zbog povratka Koštunice. To je s razlogom, jer ih je Milošević proizveo, Koštunica ih je sačuvao, Tadić i Maraš su ih učvrstili i Koštunica ih sada nalazi u još čvršćim pozicijama nego ranije. Tome se raduju i Koštunica i generali na čelu sa Krgom. General Aco Tomić će imati važnu ulogu u kreiranju politike u vezi sa Vojskom, ali zbog afera u kojima je bio, on će to raditi iz sjenke. On je isto što su Pavković, Krga i ostali generali u vojnom vrhu. NJegovi sukobi sa Pavkovićem u jednom trenutku, posledica su međusobne borbe ko će ostvariti bolje pozicije unutar te skupine i kod samog Koštunice.

Ustavnom poveljom je uređeno da ministarstva spoljnih poslova i odbrane pripadaju različitim državama članicama. Crna Gora je odlučila da oba ta ministarstva prepusti Srbiji. To je, sa njenog aspekta gledano, mudra odluka. Problem Kosova je najveći problem u regionu. Za Srbiju je to strateško pitanje. Kako god to pitanje bude riješeno, u Srbiji će biti veliki procenat građana (čak apsolutna većina) koja će biti nezadovoljna krajnjim rješenjem. Kod građana Srbije stalno će biti prisutno ubjeđenje da se to pitanje razrješava upravo kroz funkciju diplomatije i funkciju odbrane. To upućuje na zaključak da, kakav god ishod bude, kod građana Srbije će prouzrokovati nezadovoljstvo. Zbog toga rukovodstvo Crne Gore ne želi da ona bude uzrokom nezadovoljstva građana Srbije. Zvanična Crna Gora je osudila poslednje nasilje na Kosovu, ali se nije dalje od toga umiješala, jer to ocjenjuje kao unutrašnje političko-bezbjednosno pitanje Srbije a odgovornost, u skladu sa Rezolucijom 1244, premješta u međunarodnu zajednicu.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji suštinski učestvuje samo jedna politička opcija i više interesnih grupacija. Naime, kod svih kandidata srpski nacionalizam je fundament njihove politike a u finišu će se profilisati samo dvije interesne grupe. Prvu grupu predstavlja vođa radikala Tomislav Nikolić. Bez obzira na to što je to partija nacionalističke i neofašističke profilacije, u suštini Nikolić od svih predsjedničkih kandidata ima najviše političkog poštenja, koje se može iskazati formulom - što misli to govori, što govori tako i radi.

U drugoj grupaciji preimućstvo imaju Maršićanin i Tadić. Oni se u osnovi ne razlikuju od Nikolića, ali im je političko poštenje daleko manje. Formula za njihovo političko poštenje bi se mogla iskazati - ne rade onako kao što govore, ne govore ono što misle. Ovo je naročito izraženo kod Tadića, iako se medijski nametnuo sasvim drugačije. Stručna i stvarno demokratski opredeljena javnost je njega već prozrela tako da mu je odlazak sa dužnosti ministra odbrane dobrodošao. Zbog toga nije tražio podršku koju je imao od Marovića, Vujanovića i Maraša jer svi zajedno pripadaju istoj političkoj vokaciji, koja u osnovi i prvenstveno ima srpstvo i pravoslavlje. Svi oni su samo dobro vješti i istrenirani za medijsko blefiranje. Jedan od pokazatelja za to može biti i činjenica da je posle smrti Đinđića suštinski prekinuta saradnja između DS-a i DPS-a.

Procenjuje se da će do predsjedničkih izbora u Srbiji DS ostati jedinstvena, ali će nakon izbora doći do njenog cijepanja. Kod članstva te partije Tadić je, ili izrazito popularan, ili nepopularan. U drugi krug predsjedničkih izbora će sigurno ući Tomislav Nikolić i jedan od dvojice Tadić - Maršićanin. Koji god od njih dvojice uđe imaće podršku onoga drugoga, jer su u suštini iste političke profilacije. To će otvoriti proces približavanja a možda i ujedinjenja DSS Koštunice i dijela DS-a koji je uz Tadića. Živković i Jovanović će ostati u onoj drugoj grupaciji DS-a.

Približavanje ili ujedinjenje DSS i DS bi za Crnu Goru moglo iskomplikovati odnos snaga u parlamentu zajednice. To je snažan motiv za Koštunicu i Tadića, pa će i to dodatno pospješiti grupaciju za samostalnu Crnu Goru, koja je toga svjesna, pa će i to ubrzati proces sprovođenja referenduma o samostalnosti. U tom kontekstu treba očekivati još jače povezivanje parlamentarnih partija u Srbiji i opozicije u Crnoj Gori. Donošenje Zakona o zaštiti haških optuženika u Srbiji je najbolji pokazatelj da je suštinski ista politička osnova svih parlamentarnih partija u Srbiji, bez obzira na to da li su u vladajućem ili opozicionom statusu. Poslanici DS-a su u donošenju zakona bili uzdržani, kako bi mogli profitirati kod međunarodne javnosti. Donošenje tog zakona je pokazatelj da suštinski nema razlike između Nikolića, Koštunice, Tadića, Draškovića, Ilića, Dačića i Labusa, sa napomenom da Nikolić od svih njih ima najviše iskrenosti. Na tim osnovama oni nalaze zajednički jezik sa opozicijom u Crnoj Gori. Ne može se isključiti da će vojne službe inscenirati neke ekscese u Crnoj Gori. Ekscesi bi se mogli proizvesti u scenariju koji bi radio na narušavanju crnogorsko-albanskih odnosa. Pošto vojne službe težišno pod svojom kontrolom drži Maraš, u narednom periodu on će se svrstati na stranu protiv Đukanovića i Krivokapića. U tom kontekstu treba posmatrati bojkot parlamenta Crne Gore od strane opozicije.

Rešavanje stanja na Kosovu je drugi parametar koji ukazuje da ne postoji fundamentalna politička razlika između parlamentarnih partija u Srbiji. Osnova političkih stavova po ovom pitanju kod svih se, u suštini, svodi na formulu da o tome treba da odluči Srbija uz pomoć međunarodne zajednice a da Albanci tu ne treba da se išta pitaju. Upravo zbog takvih radikalnih i isključivih političkih stajališta zvanična Crna Gora se dodatno distancira.

Odnos prema Haškom tribunalu je treći parametar, koji pokazuje da nema razlike između političkih partija Srbije i opozicionih partija Crne Gore te nekih funkcionera DPS. Evo primera: Boris Tadić, Vukašin Maraš, Svetozar Marović, Filip Vujanović i general Krga medijski zasićuju prostor stavovima da sa Haškim tribunalom treba sarađivati. Još uvijek aktivnom generalu Vojske generalu Lazareviću, koji je pod optužnicom Haškog tribunala, prvi pretpostavljeni je general Krga, drugopretpostavljeni su mu Tadić (donedavno) i Maraš a trećepretpostavljeni su mu, u svojstvu člana VSO, Marović i Vujanović.