Pravda za opljačkane

Foto Vladimir Živojinović

Četiri metra visok je mađarski zid na granici sa Srbijom, pa još bodljikavom žicom opasan. Zid kojim bi se stvorila barijera rastućem talasu izbjeglica i migranata, sve samih nesretnika koji sigurnost i egzistenciju žele potražiti u zemljama Evropske unije. I druge evropske države počinju razmišljati na mađarski način. Baš kao u srednjem vijeku.

Srećom, ima i drugačijih pogleda. Za takve je svako pitanje zatvaranja nacionalnih granica za azilante i nedobrodošle doseljenike sasvim pogrešno, pitanje koje pred sobom nema viziju dugoročnog rješavanja problema migracija iz trećih, siromašni(ji)h zemalja. Zatvaranje granica oni vide i kao duboko nehuman pristup rješavanju problema nejednakog razvoja u svijetu. To je zatvaranje očiju za nepravdu u raspodjeli stvorenog bogatstva, koje je (velikim) dijelom nastalo zahvaljujući eksploataciji siromašnih u osiromašenim i siromaškim zemljama, blaga koje se kumuliralo na Zapadu po osnovu pljačke prirodnih resursa i znoja ljudi u tim zemljama. Na otimačini koja se i danas nastavlja kroz brojne forme neokolonijalizma, kroz sveprisutan ekonomski, financijski i svaki drugi liberalizam.

Ima i pobornika dugoročnog, trajnog i sveobuhvatnog rješavanja migrantske krize, onog na principima socijalne pravde, na bazi humanog pristupa i solidarnosti sa ubogima. Sva takva rješenja polaze od politike otvorenih granica.

Istina je, milioni migranata krenuće u NJemačku i Britaniju, još više u SAD. I dakako, nivo našeg bogatstva, naših nadnica, našeg životnog standarda, će pasti, moraće se dijeliti na mnogo veći broj žitelja. Nacionalni dohodak po stanovniku će se u početku smanjiti, možda za desetinu ili za još više. Ali ne zaboravimo da bi se sa našim otvorenim granicama značajno povećao dohodak i šanse za život onima koji bi se doselili u obećani svijet. A kasnije, polako, i svima drugima. Uz to, porastao bi i kvalitet života onih koji su ostali u zemljama migrantskog porijekla - poznat je fenomen da migranti šalju doznake i uštede svojim porodicama u razvojno neperspektivnim područjima. Zar od toga treba strahovati? Šta neljudskog u tome ima? Zar je naša sebičnost ljudskija, zar su naši zidovi humaniji? Zar žice bodljikave, čeke i karaule na granicama Evrope treba da postanu simboli zapadnjačkog stremljenja ka širenju sloboda i demokracije svuda po svijetu?

Jedno rješenje, koje danas žustro zagovara prominentni ekonomist Toma Piketi je da otvorimo naša srca, probudimo našu svijest da smo jedan rod, jedna vrsta i da se ujedinimo. Umjesto da se svi, i mi i migranti, tiskamo u zemljama Evrope oko kolača koji je na stolu, učinimo hrabar korak da primoramo naše vlade da ulažu u razvoj zemalja Trećeg svijeta, da tamo za izvjesno vrijeme investiraju bar pet procenata BDP, što je tek dvadesetina bogatstva kojeg u Evropi i na Zapadu imamo. Da ih prinudimo da lavovski dio toga novca porezima namaknu od najbogatijih, od onih 200 superbogatih koji posjeduju jednaka bogatstva kao čitava polovina stanovništva planete, isto koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na Zemlji. Da obavežemo vlasti da oporezuju dohotke milionera i multimilionera, a takvih ima na hiljade u svim zemljama, pa da taj novac ulažu u obrazovanje stotina miliona djece i omladine po Africi, Aziji i Latinskoj Americi, da ulažu u tamošnju zdravstvenu zaštitu, da kreiraju milione novih radnih mjesta, da grade stanove, puteve, škole i bolnice. Da ulažu, znalački, istinski i obilato i, dakako, s osjećajem za pravdu, za solidarnost. A ne da udjeljuju milostinju kao što sada čine: već desetljećima se ni 0,7 odsto BDP-a najrazvijenijih zemalja ne izdvaja za pomoć Trećem svijetu.

Za dugoročno, a temeljito rješenje migrantske krize i svjetskog siromaštva nije potreban beskonačno dugi rok. Za njega sigurno ne treba 30 godina, za koliko računaju da bi se sva Evropa mogla opasati zidom betonskim. Za njega ne treba ni 20 godina, možda tek pola toga. Jaz u dohocima bi se relativno brzo smanjio. A kada se taj jaz jednom smanji ili skoro pa premosti, neće više biti najezde na tuđe granice, ljudi će uglavnom ostajati tamo gdje im je porodica, gdje su navikli biti, gdje najviše pripadaju i gdje će, što je najbitnije, dostojanstveno moći živjeti od svoga rada.

Protivnici zidova na državnim međama nam jasno kazuju da iz ove krize postoji izlaz. Pozivaju nas da ujedinjeni nametnutim porezima i taksama lišimo tajkune, sultane, kraljeve i sve multimilionere velikog dijela bogatstva kojeg svojataju, pa da ga vratimo tamo gdje je stvoren - siromašnim i tlačenim u zemljama koje je tajkunski kapital pokorio. I kazuju nam da bismo na taj način kroz dogledno vrijeme svi bili na dobitku.

Jednom kada počne gradnja bedema na granicama, proces neće stati sve dok zidovi betonski ne niknu u glavama i u srcima. Ali ni ti trostruki zidovi neće spriječiti da nas zadesi migrantska poplava, da nas zadesi potop. Možda se desi samo malo kasnije, sa nekoliko godina odgode.

Zid su gradili stanovnici Jerusalema prije tri hiljade godina, pa je sedam puta grad opsjedan i razaran, a bogatstvo mu otimano. Drevni Rim je gradio Hadrijanove zidove i još drugih, pa je ipak pokoren, a oteto blago je razdijeljeno među osvajačima, barbarskim narodima i siromasima. Ni Kineski zid, ni dubrovačke utvrde, ni berlinske žice bodljikave nisu za vječnost mogli odoliti najezdi i osveti gladnih ili gladnijih, siromašnih ili siromašnijih, potlačenih, usužnjenih.

Nemci kao jedan

Nakon pada Berlinskog zida, Nijemci su kao jedan odlučili pomoći istočnoj braći. NJemačka je ulagala oko 150 milijardi maraka godišnje u izgradnju istočnih pokrajina, mahom u fizičku i socijalnu infrastrukturu i otvaranje novih radnih mjesta. Od toga je oko tri četvrtine poticalo iz državnih fondova. Na taj način je od 1990. do 1997. država godišnje ulagala između tri i četiri odsto BDP-a. Cilj je bio podstaći rast ekonomije istočnih pokrajina i smanjiti jaz u nivou ekonomskog i socijalnog razvoja. Jaz između nekad dvaju njemačkih država se dramatično smanjio.

Istraživanja minhenskog IFO instituta pokazuju da je životni standard u dijelovima koji su nekada pripadali Istočnoj NJemačkoj značajno porastao između 1990. i 2009. BDP istočnih pokrajina se udvostručio, dok je u zapadnim dijelovima porastao za 12 posto. I plaće su se snažno približile. Dok je 1990. zaposlenik u Istočnoj NJemačkoj zarađivao tek 57 odsto onoga što je imao radnik na Zapadu, sada je taj broj porastao na 83 procenta.