Bedeker za gradove iz mašte

Nakon što stvore svet u romanu ili zbirci priča, književnici obično ne vole da ga objašnjavaju. Štaviše, kao da u neke delove rukopisa više nemaju pristupa; likovi žive na svoju ruku. Kako se onda tek namršte kada ih upitate da li prepoznaju određeni niz tema ili motiva koji se ponavljaju u delima savremenika iz republika nastalih posle raspada Jugoslavije?
Posle odbijanja bilo kakve generalizacije ili fioke, dolazi lakše pitanje. O čemu pišu? NJihove knjige bilo je ranije teško pronaći u Beogradu. Krug po 60. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, koji će se od 25. oktobra do 1. novembra održati pod sloganom Šta bi bilo da nije bilo? sada već može da bude i krug oko dela autora iz regiona.

Na primer, novi roman poznatog crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa Devet počinje potopom. Svijet je bio natopljena spužva. Naravno, more je ledeno, a junaci su već navikli na gumene čizme i nesanicu. Ne potcenjuju stari trabant koji, kako kaže, ima samo jednu dobru osobinu. U poplavljenom Ulcinju taj auto ne tone! Pisac je duhovit i oštar u tvrdoj igri sa svakodnevicom, istorijskim digresijama, službama, okultnim, jugoslovenskom emigracijom i pričom o ratnim zločinima.

Glavni lik, novinar, koji traga za pravim identitetom, ubačen je u matricu krimića. Međutim, kao što pripovedač saopštava da je junakov romantični govor pred devojkom bio žanrovski pravoveran, dakle nesnošljiv, tako i autor preskače utvrđene granice.

Nekoliko puta sam u karijeri koketirao sa žanrom, znajući svaki put da ću neko od njegovih bitnih određenja iznevjeriti u ime višeg cilja. U knjizi Oni!, žrtva moje nevjere bio je distopijski roman, u Dolasku i Devet detektivski, plus žanr apokalipse, kaže Andrej Nikolaidis za NIN.

U Devet, kao i u Dolasku, detektivski zaplet je tu da bi bio ostvaren uvid u psihičko stanje lika. U Devet je to posve ogoljeno. Taj je roman, ako hoćete, paranoična fantazija, a paranoja (često) ima oblik detektivske priče. Dodaje da kraj nove knjige izneverava konvencije žanra, ali ne izneverava paranoju. Bolest na koncu nad svime uspostavlja neograničenu vladavinu. To je jedini hepiend trilogije koju čine romani Sin, Dolazak i Devet.

Upravo pred sajam, pojaviće se nova knjiga Miljenka Jergovića Sarajevo, plan grada u kojoj je pripovedač, korak po korak, opisao ulicu po ulicu mesta u kome je rođen. Započeo sam pisanje romana u formi plana grada, objašnjava Jergović za NIN. Dodaje da je to prvi tom i da planira da napiše još jedan. Dijelom, riječ je o fakciji, a dijelom o fikciji. Ne izmišljam ulice kojih nije bilo, ali izmišljeno je, manjim ili većim dijelom, ono što se na tim ulicama tokom dvadesetog stoljeća zbiva. A moglo bi se reći i da sam umjesto stvarnog Sarajeva, onog do kojeg se može otputovati, izmislio neko drugo. Treba li kome moj grad? Ne znam, i ne opterećujem se time. Treba meni.

Prethodnu knjigu Levijeva tkaonica svile čine dnevnici iz zelenog notesa i crnog ruksaka, beleške s putovanja, kratke priče, crtice i pesme. Reč je o svaštari, očigledno napisanoj usput, opuštenom rukom. Ruinirani socijalistički hotel, starinski miris mora, vonj kanalizacije.

Ispisana je nalivperom? Od srednje škole pisao sam isključivo pisaćom mašinom, a zatim kompjutorom, odgovara Miljenko Jergović. Dodaje kako mu je olovka decenijama služila samo za potpisivanje. Ili za pisanje napomena po sveščicama, recimo, da zapiše san koji bi inače zaboravio, ili rečenicu koju je negde čuo. A onda sam, prije pet-šest godina počeo širiti te napomene, pisati neku vrstu dnevnika s putovanja, zapisivati fragmente svega i svačega, dok u kafiću u kraju pijem jutarnji čaj.

Usput je počeo da sakuplja nalivpera, jer smatra da nijedna pisaljka ne piše tako glatko i lako. Ritam tako napisanih rečenica drukčiji je od ritma rečenica s tastature. Uz pomoć nalivpera i notesa nastaje druga vrsta teksta. Sad pratim dvije odvojene matice teksta: onaj s tastature, i onaj s nalivpera. I imam desetak notesa.

Iz dnevnika, Vinogradska, 3. jul: Ustaški šef policije Kvaternik iz sigurnosnih razloga nije dopuštao da ga fotografiraju. Hrvatsko se novinstvo držalo njegova naputka. Fotografiran samo jednom, na majčinom sprovodu. Novinski urednici smatrali da ga je žalost za majkom izobličila do neprepoznatljivosti. Savršena krinka monstruma.

Neven Ušumović, pisac koji svakodnevno prelazi granicu Kopar-Umag, nije želeo da govori o generalizacijama, ni kada je o autorima, ni kada je o motivima reč, ali je istakao da kao čitalac traga za nekim temama i pristupima. To je svakako postindustrijska distopija u nekim pričama Slobodana Bubnjevića, Srđana Srdića, te u romanima Luke Bekavca, Ede Popovića, pa čak i u novom romanu Roberta Perišića. No svakako nas ponajviše spaja poslijeratna tematika i književno suočavanje s posljedicama destruktivne politike devedesetih godina na ovim prostorima i kao da još uvijek čekamo beskompromisna književna djela na tu temu.

Ušumović, čije su pripovetke sakupljene u knjizi pod naslovom U stočnom vagonu, smatra da su devedesete prag i misli da je još uvek teško pisati prozu na našem jeziku, a da u njoj ne odjekuju ratni događaji iz te decenije. Svaki pisac traži svoj put: Daša Drndić napisala je nezaobilazne romane produbljujući analizu šovinizma europskih nacija i nepojmljivih užasa dvadesetog stoljeća, Selvedin Avdić zločinama devedesetih dao je gotovo mitsku dimenziju, Saša Ilić i Tomislav Marković napisali su vrijedna književna djela kojima raskrinkavaju mehanizme ratnohuškačke politike.

On je priče pisao po motivima Geze Čata, a pripovetku Svemirska nevjesta 1, 2, 3 po motivima istoimenog romana Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera iz 1960. godine. Ističe kako je želeo da poveže infantilni svijet tog SF romana s famoznim splitskim mitingom 11. 2. 2001, odnosno s masovnim osporavanjem kažnjivosti ratnih zločina učinjenih u ime naroda; repetitivnim variranjem praktično samo jednog momenta iz tog romana izbrusiti pornografsku opscenost žudnje glavnog junaka; izrežirati bijeg glavnog junaka odgovornog za skrivanje zločinaca, bijeg u mladenački svemir, gdje ga čeka rajski život s žuđenom robot-nevjestom.

Književnik Aleksandar Prokopiev, kome su u Srbiji objavljene četiri knjige proze, preveo je na makedonski jezik dela Albaharija, Bajca, Pištala, Popova, Ferčeca, Prodanovića, Jelene Lengold, Slavenke Drakulić, Eda Popovića, Ivane Šojat Kuči. Misli da je većina romana i priča tematski vezana za tranziciju, ili za post ratne traume junaka, naravno sa individualnim autorskim pečatom.

Izvesno ponavljanje, u najširem smislu, prisutno je i prilično dugotrajno, mada je, kod boljih dela, to začinjeno produbljenom intimnošću i duhovitošću, kaže Aleksandar Prokopiev za NIN. Misli da istorijsko i književno koračanje nije paralelno. Avangardna dela nastaju ne samo u burnim, već i u mlitavim istorijskim periodima i obratno. Često je ispod proseka književnost koja ilustruje savremenu istoriju. Naravno, potražnja za politiziranim bestselerima odraz je nekog `opštenarodnog` raspoloženja, mada je piscu otklon često neophodan (Tolstoj, Andrić, Man, Muzil).
Nije zato nimalo čudno što pisci ne vole generalizacije, fioke, krugove tema, priče o trendovima. Kada je produbljena intimnošću, dobra književnost ne ostavlja čak ni istoriji mesto veće od fusnote.