Freska moje stvarnosti

Zagrebački reditelj Zrinko Ogresta snimio je niz filmova, među ostalima i visoko ocenjenu “Crvenu prašinu” koju smo videli na Festu pre nekoliko godina, ali ni sa jednim svojim ostvarenjem nije doživeo toliki uspeh kao sa poslednjim - “Tu”. Najpre je osvojio Veliku zlatnu arenu prošlog leta na jubilarnom, 50. pulskom filmskom festivalu, zatim je nedavno u Karlovim Varima takođe bio nagrađen, a upravo je na Palićkom filmskom festivalu bio proglašen najboljim filmom programa “Paralele i sudari”. Ogresta je, inače, i redovan profesor režije na Zagrebačkom sveučilištu. Sa zadovoljstvom je prihvatio razgovor za NIN, časopis koji je “svojedobno” redovno čitao...

“Tu” je izuzetno potresan film, zaista uzdrma gledaoca. Kako se postiže emotivni naboj, ono najteže?

- Emotivni naboj mora biti prisutan u onome tko djelo stvara. To je temeljni preduvjet. Domovina svakog stvaralaštva pa tako i filmskog je - srce. Sve što izvan njega nastane obmana je i laž. Filmska režija je po svojoj prirodi i oblik manipulacije. Manipulirati možemo i osjećajima. Međutim, onim pravim, iskrenim osjećajima, onima u kojima se gledatelj u potpunosti prepozna, zapravo je nemoguće manipulirati. Oni moraju biti iskreni pokretač umjetnikova nadahnuća i stvaranja i samo se tako mogu transponirati u djelo.

Teško da bih mogao jedne sudbine oslikane u filmu pretpostaviti drugima. Ovaj film je jednostavno freska naše stvarnosti, dakako subjektivna jer je svako djelo subjektivno. Da je neki drugi autor posegao za sličnim sadržajem, vjerojatno bi izabrao neke druge sudbine. Meni su se pak nametnule upravo ove kojima sam i dao prostor u svom filmu. Sudbine branitelja u tom su smislu doista osobite i neobično bolne. Zato su one u filmu i prisutnije od ostalih, u izvjesnoj mjeri svuda na svijetu prisutnih sudbina. Danas, nakon rata, branitelji su nažalost postali populacijom “drugoga reda” u Hrvatskoj. Zaboravljeni i zapostavljeni, obespravljeni, nerijetko bez riješenih temeljnih socijalnih pretpostavki, bez posla i stana, postali su skupinom kojom se manipulira na svakojake načine. Skupinom kojom se poigrava i kojom svaka vlast manipulira u dnevnopolitičke svrhe. Tragičan je broj samoubojstava među braniteljima. I taj se problem, naravno, ne zadržava samo na njima. Iza njih ostaju uništeni brakovi, nesretna djeca često devijantnog ponašanja. Branitelji su apsolutno onaj dio populacije kojemu se svakodnevno ruši dignitet. Rušila ga je i politika i mediji. LJudi koji su vođeni najplemenitijim porivom za obranom domovine bili spremni za tu domovinu dati i vlastite živote, danas se od te iste domovine osjećaju izigranima i izdanima. Domovinu ne čine samo more, brda i doline već prije svega - ljudi, drugi ljudi. A ti su se drugi ljudi, bar jedan znatan dio, nakon rata preobrazili u - drugačije ljude, ljude koji su preko noći zaboravili na vrijednosti onih koji nisu kalkulirali u trenucima kada je bilo najteže. Ja volim te ljude jer volim i ono za što su se oni borili. I ono što im ja mogu pružiti to i nastojim: svu svoju duhovnu pozornost.

Palić 2004. Sasvim lep kraj Malo nedostaje Palićkom filmskom festivalu da bi bio - savršen. Recimo da se sva zbivanja događaju u sjajnom prostoru oko jezera a ne, kao svih minulih godina, da se pojedini važni programi prate u Subotici, što samo znači vožnju i čekanje, čekanje... Jer, palićki kompleks jeste velik i lep za punu koncentraciju festivala na tom jednom mestu. Ali, kao i u svim drugim pričama, i u ovoj je naravno reč o novcu. Palić još nema dovoljan broj kvalitetnih bioskopskih dvorana iako nastoji da svake sezone festival obogati sa što više filmova koje, onda, skocka u niz selekcija rasutih na sve strane. Poslednje izdanje Palićkog filmskog festivala okončano je, svejedno, u vedrom duhu i vidnom raspoloženju, tim pre što je završne noći prikazan, istina van konkurencije, famozni “Farenhajt 9/11” Majkla Mura. Jeste melem na ranu to optuživanje Buša. I nagrade Palića 2004. podeljene su prema (čistoj) savesti. Glavni žiri kome je predsedavala glumica Radmila Živković odlučio je, tako, da za najbolji film zvanične kompeticije proglasi “Kontrolu” mladog mađarskog reditelja Antola Nimroda. Radi se o filmu već zapaženom ovog maja u Kanu gde je bio prikazan u okviru prestižnog “Izvesnog pogleda”, a zatim se vrteo na festivalima u Holandiji, Izraelu i Češkoj. “Kontrola” je neobičan film i po temi i po formi. Čitav se dešava ispod zemlje, u mračnim lavirintima budimpeštanskog metroa gde svoje crne dane i noći provode oni zaduženi za putnike koji bi da se švercuju. NJihove male sudbine, njihovi sudari s ljudima uhvaćenim u kršenju propisa, njihovo pretendovanje da im je život okej... samo su polazište za jednu razigranu, krajnje modernu i uzbudljivu režiju, punu atraktivne koreografije i dobre muzike. Ceo film liči na dugačak spot u kome se brzo smenjuju bes, tuga, ljubav, očaj. Dodajmo da su tri vojvođanska filma - “Memo”, “Povratnik” i “Žrtve zahvalne”- ostala bez ijedne nagrade. Zato što su slabi. Ipak, ipak, žiri se usudio da ih usred Palića, dakle na striktno domaćem terenu, ladno zaobiđe ne pristajući na loš kompromis. S druge strane, žiri programa “Paralele i sudari”, programa koji je u selekciji Dubravke Lakić pokupio pohvale, imao je, u stvari, lak posao prepoznavši brzo pobednika u odličnom filmu Zrinka Ogreste “Tu”.Taj film će, štaviše, ostati upamćen i kao najbolji na ovogodišnjem festivalu.

Koliko se film “Tu” oslanja na verodostojne podatke i činjenice iz života, koliko ste morali da istražujete, ako ste uopšte morali, to jest ako se nije već i videlo golim okom?

- Nažalost, ništa nisam morao istraživati. Da sam morao, to bi značilo da je to o čemu želim snimati film nedovoljno zorno, možda skriveno i slabo primjetljivo. Međutim, stvar je upravo obrnuta. Ono o čemu sam snimao zapravo je lice naše stvarnosti iako se danas licem te stvarnosti nastoji predstaviti njezino naličje, ono što se jednostavnim postupcima i sredstvima može relativno na brzinu uljepšati. Politika se danas kiti kilometrima novootvorenih prometnica, svakim usiljenim smiješkom koji im uputi prijetvorna Europa dok im istovremeno ljudi skaču s vrhova katedrala, raznose se bombama po kafićima i u izblijedjelim uniformama prose po ulicama. Za koga se rade te prometnice? Za tu Europu valjda jer se oni koji su na oltar dali sebe kako bi prostor kojim danas prolaze te prometnice bio miran i slobodan, neće imati u čemu tim prometnicama voziti.

Kako je hrvatska publika, ali i politička i kulturna javnost, reagovala u prvi mah na vaš film: jer, uperili ste reflektore na živu ranu, onu koja bi da se što pre zaboravi, da je jednostavno nema?

- Ono dobro što je svakako donijelo novo doba jest otvoren prostor duhovnih sloboda. Može se izreći to što mislite i osjećate i zbog toga nećete biti ugroženi. Može vam netko oponirati, javno iznositi svoja neslaganja s vašim stavom, ali u osnovi to ne ugrožava vaš rad niti mogućnost daljnjega rada. To je dobro. U tom je smislu i recepcija mog filma u Hrvatskoj bila doista dobra. Filmska kritika ga je objeručke prihvatila, film je na lanjskom pulskom festivalu nagrađen Velikom zlatnom arenom za najbolji film, a publika ga je pogledala u respektabilnom broju. I službena politika je dostojno proslavila nedavni uspjeh filma u svijetu - osvajanje Srebrnog “Kristalnog globusa” na prestižnom festivalu u Karlovim Varima. Činjenica da hrvatska država izdvaja novac i za ovakve filmske priče svjedoči o njezinom demokratskom duhu. I ja to iznimno cijenim. Međutim, najviše bih cijenio kada bi ta država doista činila prave poteze i napore kako bi bilo što manje onoga o čemu sam ja snimio film.

Po vašem sudu, ali iskrenom, šta je prevagnulo da prošlog leta pobedite u Puli, na najvećem nacionalnom festivalu? Izvesna griža savesti ili pak fin i čipkast rad što film “Tu” jeste?

- Vjerojatno oboje iako ovo drugo možda nešto više. Naime, prošlogodišnji je žiri u Puli bio - međunarodni. Od pet članova žirija tri su bili stranci, a dva Hrvati. Žirijem je predsjedavao slavni češki redatelj Jirži Menzel. Odluka žirija je bila jednoglasna, a u hrvatskoj javnosti dočekana je s odobravanjem što baš i nije uvijek slučaj kada je riječ o pobjednicima s pulskog festivala.

Kako je bilo na velikom filmskom festivalu u Karlovim Varima na kome ste nagrađeni Srebrnim “Kristalnim globusom”?

- Za mene je sve što se tamo dogodilo bilo kao u najljepšem snu: od prepune dvorane s 1 300 mjesta za vrijeme premijere filma, znatiželjnika koji su tražili kartu više i sjedili po podu, preko brojnih susreta s gledateljima i poznatim stvaraocima iz cijeloga svijeta do fantastičnog finala u kojem su proglašeni pobjednici festivala. Ipak, najosobitiji trenutak bio mi je onaj u kojemu sam nagradu primio u prisutnosti velikog Romana Polanskog, kojemu je istovremeno uručen počasni “Kristalni globus” za doprinos filmskoj umjetnosti. Imao sam priliku upoznati se s Polanskim, međusobno smo si čestitali. On upravo započinje snimanje filma “Oliver Tvist” koji najvećim dijelom snima u Češkoj.

Duži je spisak vaših filmova, posebno pamtimo “Crvenu prašinu” iz 1999: koliko vam je toliko iskustvo dalo kredibilitet da snimite “Tu” kao par ekselans društvenu dramu?

- Naravno da svaki snimljeni film autora puni novim iskustvima. I ono stečeno “Crvenom prašinom” utkano je i u film “Tu”. Međutim, svaki je film svijet za sebe, posve nova i nepredvidiva avantura i nije pretjerano kada redatelji govore da se prije svakog novog filma osjećaju kao da su pred - prvim. Ono što je sada, nakon četiri moja cjelovečernja filma, čini mi se posve zorno jest da sam ja nastojao svojim filmovima biti svojevrstan kroničar hrvatske zbilje. Svaki od filmova koje sam snimio bavi se upravo trenutkom, vremenom u kojemu je taj film i nastao. Umišljam si da ti filmovi predstavljaju svojevrsnu fresku hrvatske stvarnosti u posljednjih petnaestak godina.

Šta biste rekli o savremenoj hrvatskoj kinematografiji, kako izgleda baš Tu se izboriti za svoju ideju, za svoj projekt?

- Posljednjih nekoliko godina hrvatska kinematografija doista doživljava svojevrstan preporod. Nakon desetak godina u kojima je, nažalost, snimano svašta, u kojima se snimilo poprilično naslova za koje bi bilo bolje da nikada nisu ni snimljeni, posljednjih je godina primjetna veća selekcija u odabiru projekata koji će se snimati, što je automatski uvjetovalo i rastom opće razine nacionalne kinematografije. Ovu pak godinu izdvaja činjenica da su čak četiri hrvatska filma bila u programima svjetskih festivala najviše, takozvane A kategorije, a moj kolega Vinko Brešan i ja imali smo to zadovoljstvo da nam na tim festivalima filmovi budu i nagrađeni. Čini mi se, zapravo, da je ove godine po tim rezultatima hrvatska kinematografija najuspješnija kinematografija u regiji.

Priča filma “Tu” pre svega se bavi Hrvatskom. Ali, tokom rata i godina posle, šta ste vi i kao reditelj, ali i kao običan čovek, mislili i osećali da se zaista događa i koga krivili, koga sve krivili?

- Ja spadam u one ljude koji uvijek govore to što misle. To sam uvijek činio, činim to i danas. Često to ima i visoku cijenu, ali drugačije ne znam, tako sam odgojen. Činjenica što ja danas prikazujem svoje filmove u Srbiji, ne mijenja moj stav o odgovornosti njezine politike za rat. Napokon, rat se vodio u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini, a ne u Srbiji. Hrvatske trupe nisu bile u Srbiji, branile su svoju zemlju. Pri tom ne amnestiram hrvatsku politiku od njezinih pogrešaka. Tužno mi je i jadno kada moje kolege iz Hrvatske dođu u Srbiju, prikazuju tu svoje filmove, a na pitanja slične vrste daju nejasne, uvijene i nečasne odgovore. Međutim, moj stav o temeljnoj odgovornosti za rat ne može promijeniti moje mišljenje o ljudima iz ovoga prostora. Poznajem ih, s njima sam surađivao i jedna tragična i nametnuta im politika koja im se dogodila ne može promijeniti moje mišljenje i stav o njima. Međutim, iskreno držim najodgovornijim za tragediju koja nas je sve zajedno zadesila ciničnu i pokvarenu europsku i svjetsku politiku koja je takvoj politici dala prostor da se razmaše i nije ju obuzdala iako je to mogla.

Burna je bila politička scena Hrvatske za vreme Tuđmana, a naročito posle. Da li se sad malo smiruju s novom-starom vlašću?

- Nova vlast na čelu s premijerom Sanaderom vodi, čini mi se, vrlo razumnu i civiliziranu politiku. Sanader je neobično obrazovan i elokventan čovjek, mislim da je dobro da je upravo on u ovome trenutku eksponent hrvatske politike. Riječ je o tolerantnoj osobi s bogatim političkim i diplomatskim iskustvom koja uživa ugled među politički raznolikom scenom u Hrvatskoj. Nalazi se na čelu države u politički neobično delikatnom trenutku, pritisnut brojnim uvjetima pa i ucjenama europske politike, koji su nerijetko suprotstavljeni nacionalnim interesima. Obaveze koje u tom smislu ima zacijelo ga sputavaju u rješavanju nekih temeljnih društvenih nacionalnih problema. Nažalost i onih u koje zadire i moj film.