Arhiva

Biber-sprejom na demokratiju

Tanja Nikolić Đaković | 20. septembar 2023 | 01:00
Biber-sprejom na demokratiju


Demokratija u Beloj Crkvi miriše danas na klot pasulj. Uz veliku količinu bibera.
Moglo bi to da bude idilično turističko mesto. Ali, nije. Jedan čovek kliza tamo na kraju grada na zaleđenom jezeru. U modernoj crkvi današnjice, iza, u separeu, zaklonjenom bordo zavesama, u atmosferi tamnocrvenog svetla, rulet se vrti.

Ulovljeni trenutno u zamci političke dnevne upotrebe, stanovnici ovog mesta svedoci su nasilne smene vlasti uz tuču, štrajk glađu i primenu biber-spreja. Oni ne veruju odavno u politiku koja će izmešati špil njihovih karata u dobitnu kombinaciju. Ne veruju ni u šta. Pomalo u kladionicu. Demokratija, vladavina naroda koja se ogleda u upravljanju države kroz legitimno izabrane predstavnike, ovde u mešavini neona i barokno crvenog svetla, otkriva svoje pomalo drugačije lice. Možete je okarakterisati primitivnom. Ali, to je iz percepcije ovih ljudi samo demokratija koja ima svoju cenu i ništa više. U toj demokratiji jedan glas košta 1.000 RSD, okruglo, pod uslovom da snimiš telefonom glasački listić zaokružene dobitne kombinacije. To je mera njihovog siromaštva. Ta mera ukazuje da su samo lak plen za političku manipulaciju. Naizgled. Nije to za njih stvar manipulacije. Već čista računica u kojoj ipak pokušavaju da zadrže nešto za sebe.

Poslanik vojvođanskog parlamenta i šef odborničke grupe DS Bela Crkva Željko Crnogorac, sedeći u stranačkim prostorijama, kaže da je to samo atmosfera u kojoj će se ne samo u Beloj Crkvi odvijati velika kupovina glasova i da je zbog toga vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci važno da preuzme vlast i na lokalnom nivou.

A onda ćemo gledati kako taksisti dovoze ljude organizovano na izbore. I glasače koji fotografišu za koga su glasali, kaže za NIN Crnogorac.
Šta nude?
Tokom izbora 2012. bilo je 1.000 dinara za glas. Šta će biti ponuda sada, videćemo.
Sada vlada očigledan mir u ovoj apatičnoj opštini južnog Banata, ali pre samo deset dana ovde je izgledalo kao da je ratno stanje. Pripadnici nepoznatog obezbeđenja gurali su me sa vrata. Vikao sam da sam odbornik, ali nije vredelo. Šef sam odborničke grupe DS i oni se nisu libili da primene silu samo da ne bih prisustvovao sednici na koju sam pozvan. Kasnije smo utvrdili da je reč o firmi za obezbeđenje Protekta iz Vršca i da nemaju ugovor sa opštinom.

Na zahtev Crnogorca da predsednik Skupštine pozove policiju da utvrdi ko su ti ljudi, ko ih je angažovao, ovaj je odgovorio zakazivanjem sednice na nekoj drugoj lokaciji. Štrajkom glađu Crnogorac je pokušao da primora MUP i Ministarstvo za lokalnu samoupravu da reaguju. I jesu. Ministar Stefanović je odgovorio da su opozicionari krivi. Tek kada su odbornici DS poslali snimak, član obezbeđenja je priveden. Umesto odgovora ministarke Kori Udovički na pitanje da li je poštovan Zakon o lokalnim izborima, dan nakon otpočetog štrajka glađu stigao je odgovor državnog sekretara i funkcionera SNS Ivana Bošnjaka. Onaj ko ima većinu, može sednicu Skupštine da održi bilo gde, glasio je odgovor. Tako je za predsednika opštine imenovan Darko Bogosavljević iz SNS, na sednici kojoj mi odbornici opozicije nismo mogli da prisustvujemo, priča Crnogorac.

Rekli su iz Ministarstva za lokalnu samoupravu da se žale sudu. A suđenje će da traje šest meseci, taman dok se ne završe izbori, kaže Crnogorac.
Dole u gradu, u lokalnoj kladionici, Sloba Stojanovski kaže da je reč o maloj čarki, da je politika na obe strane ista. Ali, ne mogu baš svi snovi da se prodaju, gde sam onda ja!? Oni možda imaju drugačiji pogled na svet, kaže.

A onda gleda ka čoveku za susednim stolom. Kaže da je to Darko Kostić, školski psiholog, i da mu danas nije dan dobitka. Darko ispija neku žestinu natenane, govori kako ne moraš biti psiholog, niti baš inteligentan da vidiš šta se ovde događa i da zaključiš kako nesigurnost, projektovana kroz roditelje, uz nasilje kao poželjan model ponašanja političara, utiče ne samo na decu.

Stavi parče hleba na sto oko kojeg je njih petoro. Šta se javlja? Mržnja!, kaže on. Onda priča kako je nabavio kućnog mezimca, mačku, i da ona leči usamljenost, o nekom tipu iz grada koji je otišao u Maleziju ili tako nešto, kako je tamo jeftin život, o letnjim avanturama za koje više nema snage, kako ima trideset i neku i da je već suviše star za sve Govori o apatiji ovog malog mesta, koja se kao zaraza proširila Srbijom.

Da bi izašao iz senke apatije, moraš da se krećeš. Umno, misaono, fizički. Da si u pokretu. Ali kada nemaš posao, kao i svi oko tebe, postaješ umno lenj. Lak za manipulaciju. Ako nisi apatičan i imaš mnogo energije, u takvom okruženju ona prelazi u maniju. Prebrzo se krećeš, sve više i sve brže, ali kada sedneš, vidiš šta to radiš, o čemu razmišljaš. Opet ništa. A to sa njima, to stanje ludila, osvete, taj politički trans kod običnog čoveka stvara na to ništa strah.

Lana ima 28 godina. Spretno se kreće. Radi kao kelnerica ovde u lokalnoj kladionici. Krupnih svetlih očiju, koščatog lica, diplomirani je hemijski inženjer, suprug u susednom kafiću, mašinski inženjer.
Kako ti živiš?
Hmmm

A onda priznaje, spremni su za stranačko zapošljavanje.
Nisam član niti jedne stranke. Ali, da se razumemo, budem li dobila posao u državnoj firmi, nema šta da lažem, tvoja sam.
Govori kako ima posla, ali u hladnjači za zamrznuto voće i povrće. To je za one koji mogu da izdrže hladnoću, ne i za žene koje misle da rađaju.
Nemam dokaz, ali kažu da je 5.000 evra posao u Domu zdravlja, a meni je i 1.000 dinara mnogo.



Nije valjda Srbija stigla dotle, pita Sloba Stojanovski.
Ajde da proverimo. Sloba seda s nama u automobil i pokušavamo da pronađemo neku fabriku. I dolazimo do jedne.
Kako se zove?
Bila je.
Kako se zvala?
Pobeda.
Ovo pored, ovaj plac, tu ti je bila isto fabrika, ona je srušena.
I to bi bilo to što se tiče fabrika. Idemo do opštine da pronađemo gradonačelnika i predstavnike vlasti.
Nema nikoga, uverava nas portir.
Uvek je tako prazno? Bili ste tu onog problematičnog dana?
Ne, nisam, kratko sroči.
Je li predsednik tu?
Nije.
Zamenik?
Nema nikog.
Čija su kola ispred?
Radnika.
Samo su radnici tu.

Načelnik je u računovodstvu, tu u prizemlju. Ne, u stvari. Ode i on, dva sata je, vreme ručku, kaže sležući ramenima. Jurili smo za njim, i evo ga. U kafani obloženoj drvetom čiji su vlasnici, muž i žena, ostali u kladionici za nama.
Pitamo konobara kako se zove, on kaže: Konobar ili dečko donesi
Šta je onaj čovek tamo za stolom u ćošku?
Sve je pobrkano, bre, ne znam ko će da ode, ko će da dođe, ma ne znam više ko je predsednik. Ovaj tamo radi nešto. Valjda.
Taj radi nešto, valjda kaže: Ne snimaj me!
Što?
Tako!
Čekajte oko spora, biber
Nema ništa!
Hoćete kod vas u kancelariju?
Ma ništa!
Ustaje usred ručka i beži.
Dolazi Crnogorac, seda za naš sto. Bila nam je ideja da ih spojimo. Bezuspešno.

Crnogorac govori nešto o revanšizmu partija, da je pre politike bio privatnik, vlasnik poljoprivredne apoteke i kako neće imati želju da sarađuje sa političkim protivnicima. Sloba, kojeg smo dovukli iz kladionice, govori kako se bavio unutrašnjim dizajnom.
Krečenje, otprilike.
Slobo, a imaš li ti želju da osnivaš porodicu?
Naravno, snaći ćemo se već, niko nije umro od gladi. Uvek nešto imaš.
Imaš upaljač, za početak?
Može ovaj?
A njihov si?
Pa, da.
Beli upaljač sa natpisom SNS.
Od kada si njihov? Od kada su došli na vlast?
Od proleća, pre toga sam bio u DS. Ko su moji, ko su naši, ne zna više niko.
Je li tačno ovo što kažu 1.000 dinara za glas?
LJudi seku ovde glavu za politiku, a je l oće nešto da radi ovde, bre, kaže.
Znaš ovog čoveka ovde. To je Željko Crnogorac.
Zdravo komšija. U istom smo ulazu u zgradi.
Je l ti pomogao nešto?
Nisam takav da iskorištavam, da mu se prišljamčim, a i šta da mi pomogne?
Nešto, posao?
Jesam li ja tebi pričao priču tamo u kladionici, kako čovek ide, kopa, radi da iškoluje sina, i posle, sin kada završi škole, čeka posao, i traži i traži uzalud. I kaže, dobro ćale šta sad bi? A ćale kaže, sine, ja jesam radio da te školujem, ali nisam uštedeo da ti kupim posao, šta ću.
Dobro, gde idemo mi?
Pojma nemam. Je l ti znaš gde?
Ne.
Ni ja ne vidim dalje, majke mi. Možda Vučić ima neki plan?
Sad ti planovi baš nešto



Priča o ocu ratnom invalidu, ordenu za hrabrost, danu kada je imao osam godina i kada je shvatio da tata više nikada neće igrati s njim fudbal ponovo, i neće moći mnogo toga, kako je odrastao već tog dana, a mama negde u Beču, i ne pita o tome kako od tada je naučen da shvata, ćuti i čeka. O odlasku kod tetke u Švedsku, o hladnoći koja izaziva jezu na dokovima gde za novac vezuje bove, o ožiljcima na lepom licu od saobraćajke i motora
Ajmo, da vidimo tu Belu Crkvu.

Skica sitnih prodavnica, poluprazne, zatvorene, lepe kuće. Ušuškano turističko mesto u zimskoj sezoni.
Da te pitam. Kakav je pogled iz Beograda na Belu Crkvu, pita Sloba.
Oko skandala
Znači, samo kroz skandal pričaju tamo o nama, inače nešto drugo, nekad?
Samo sada.
Aha.

Da pitam ja tebe. Šta je tvoja lična sreća?
Ne mogu da se setim u trenutku.
Šta ćeš ti sutra da radiš?
Ne znam, možda imaš ti neku ideju?