Ispravni novinari i šašavi heroji

Kad sam bio dječak, vijesti su u našu zelenu dolinu u dalmatinskom zaleđu putovale nesigurnim televizijskim signalom preko repetitora na vrhu Biokova, a kad bi slika na crno-bijelom uređaju iščezla, što se razmjerno često događalo, nesretno bismo se pogledali i upitali: „Je li ovo do nas ili do njih?“ Nije to bilo bogzna kakvo medijsko obilje, postojao je samo Prvi i Drugi program državne televizije, a mi smo k tomu gledali samo Prvi jer je moja baba bila tvrdo uvjerena kako mijenjanje programa uništava televizor. „Baba, daj da vidimo šta je na Drugom“, predlagali smo brat i ja obijesno, a baba je stisnutih usnica odgovarala: „Nemoj, pokvariće se“. Živjeli smo u informacijskoj zapuštenosti koja je veoma pogodovala diktaturi, a stanje se nije bitnije poboljšalo ni petnaest godina kasnije kad je HDZ došao na vlast. Čitave devedesete televizijski Dnevnik se zapravo radio za jednog jedinog gledatelja. Urednik u studiju mogao je u 19.30 slobodno pozdraviti: „Dobra večer, gospodine Predsjedniče“. I dalje je postojao jedan ozbiljan kanal i na njemu jedna ozbiljna informativna emisija, pa kad se Predsjedniku štogod ne bi svidjelo i valjalo je prešutjeti, jednostavno nazvali bi nedarovitog i plašljivog idiota koji je čitao vijesti i obećali kako će mu kupiti lizalicu ako bude dobar. Mlada voditeljska zvijezda toga vremena jednom je došla u lektorsku službu HRT-a savjesno provjeriti „je li ispravno hrvatski reći Irak ili Iran?“ Većina će novinara kazati kako je to bilo užasno, ali meni, iskreno, nije bilo bez ljepote i dražesti. Zabavno je bilo u kafićima oko redakcija, smijali smo se, čini mi se, mnogo više nego što se sada smijemo. Vriskali bismo od veselja kad bi u novinama izašao razgovor naše ugledne komentatorice s hrvatskim ministrom vanjskih poslova i unutra, od riječi do riječi, sljedeće pitanje i odgovor: „Sudjelovali ste na konferenciji u Minhenu, kako ocjenjujete njezin značaj?“ „Nisam sudjelovao na konferenciji u Minhenu.“ Kraj takvih budala i pizduna, beskičmenjaka i kukavelja lakše je bilo postati opaki, nepotkupljivi novinarski baja. Došli bi na glas kao nemilosrdni neprijatelj režima, samo ako bi se u svom opozicijskom listiću odvažili objaviti malu, pišljivu vijest od pet redaka, pa i ako ona nije bila najuzornijim hrvatskim napisana. Zaista, nije to bilo sasvim loše vrijeme i mnogo sam se puta u posljednjih nekoliko godina uželio šašavog novinarskog herojstva Tuđmanove epohe. Takav sentimentalan, nisam se pretjerano uzrujao kad je nova hadezeovska vlast krenula u bezobzirnu smjenu uredničkih kadrova na državnoj televiziji. Ne uzrujavaju se zbog toga, napokon, ni smijenjeni. Prijateljica mi bez gorčine pripovijeda kako joj je novi šef, onaj što je jednom dvojio kaže li se hrvatski Irak ili Iran, prišao da reče kako joj oduzima vođenje jedne emisije. On je lažno suosjećajno kazao: „A šta da ti kažem? Znaš i sama“, na što je moja prijateljica s neiskrenim zaprepaštenjem odgovorila: „Joj, nemam pojma, daj mi ti objasni“. „Šupčina!“ zaključio sam ja više sažaljivo nego ljutito. Takve režimske amebe među novinarima i prije smo više sažaljevali i prezirali, nego što smo ih se bojali, a njihova je nemoć u današnje vrijeme upravo groteskna. Koga je uopće briga što će biti u Dnevniku, Otvorenom ili Hrvatskoj danas? Tko još, kraj stotina drugih televizijskih kanala, kraj društvenih mreža i portala i tisuća vijesti koje u treptaju obilaze naš planet, želi gledati kako se nekakva hateveovska štenad umiljava oko nogu hadezeovaca? Klince danas ne možete prevariti. Onoga dana kad je moja prijateljica smijenjena, njezina je dvadesetogodišnja kći na profil na društvenoj mreži stavila spot Marka Perkovića Tompsona: pjesmom „Lijepa li si“ bistra je djevojka zajedljivo komentirala kadrovsku politiku javne televizije. Što bi Hrvatska demokratska zajednica mogla učiniti da kazni taj neposluh? Zaustavit će Fejsbuk? Smijeniti Marka Zakerberga? Pa, sretno im s time.